U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kakav značaj danas ima ideja o stvaranju Balkanske konfederacije. Sagovornici su bili istoričari - Ivo Banac, dugogodišnji profesor američkog Jejl univerziteta, i Vladan Jovanović, naučni saradnik beogradskog Instituta za noviju istoriju Srbije.
Bilo je reči o tome kakve su šanse da se formira takozvana zapadnobalkanska šestorka čije je osnivanje predložio crnogorski ministar inostranih poslova Lukšić, kada se prvi put javila ideja o konfederaciji balkanskih država, zašto su se za nju najviše zalagali levičari, kako je Kominterna zamišljala Balkansku konfederaciju, da li je ideja o državi koja bi objedinila sve balkanske narode nastala iz uverenja da bi se njenim stvaranjem izbegli sukobi na Balkanu, zašto Evropska unija blagonaklono gleda na inicijative o formiranju balkanskih asocijacija, kao i o tome da li su podele na Balkanu toliko duboke da je svaka ideja o povezivanju država i naroda na tom području unapred osuđena na propast.
Ivo Banac: Mislim da je to posljedica stanovitih problema koji su nastali na putu evropskih integracija. Hrvatska je ušla u Europsku uniju i, premda ima mnogo pokušaja da Srbija bude sljedeća, posve je jasno da u ovom trenutku u Briselu nema mnogo raspoloženja za širenje unije i pitanje je hoće li se takvo raspoloženje mijenjati. U takvim okolnostima dolaze do izražaja srednja rješenja. Naime, potrebno je dokazati, to i stanoviti čimbenici u Europskoj uniji žele, da je suradnja u ovom dijelu svijetu moguća. Tako da su ovi prijedlozi, o kojima vi govorite, dio nekog posrednog približavanja Europskoj uniji. Međutim, ja vidim mnogo problema na tom putu. Bez obzira na dobre želje gospodina Lukšića, čini mi se da je ova šestorka nepogodna za neka veća integriranja. Tu je prije svega problem Kosova koje za neke i nije ravnopravni član te šestorke.
Vladan Jovanović: Složio bih se sa profesorom Bancem da se tu radi o svojevrsnom “komešanju” među kandidatima za Evropsku uniju koji su, inače, u velikim ekonomskim problemima. Osim toga, te državice jedva da funkcionišu pod teretom razorenih institucija i posustale privrede. Treba podsetiti da inicijativu za formiranje Balkanskog saveta, koju ste pomenuli, pokreću elite koje su učestvovale u dezintegraciji ovog prostora, pa nisam siguran da li imaju moralni kredibilitet za tako nešto. Daleko konkretnije ideje dolaze mimo državnih tokova, pa su zato medijski nevidljive. Navešću da je pre mesec dana Pokret pozitivne Srbije potpisao Memorandum o saradnji sa Novim pokretom Bosne i Hercegovine. Dogovoreno je formiranje regionalnog foruma koji će, pored Srbije i Bosne i Hercegovine, uključiti i predstavnike regionalnih pokreta iz Crne gore, Hrvatske, Makedonije i Kosova. Glavni cilj takvog umrežavanja je dijalog bez posrednika, praćenje zajedničkih potreba i inicijativa, jačanje solidarnosti i slično. Ono što je važno - postoji raspoloženje mlađih ljudi da sarađuju sa onima koji nisu opterećeni nacionalnom mitologijom i ratovima i koji imaju želju da obnavljaju društvene i kulturne mostove kako bi makar i na taj alternativni način podstakli evroatlantske integracije čitavog Balkana.
Ivo Banac: Šta reći na to?. Mislim da gospodin Tarik Ali nije posebno upoznat sa situacijom u ovom dijelu svijeta, premda ga ima u posljednje vrijeme na raznim forumima u Zagrebu. Mislim da su to dobre želje, ali činjenica je da osim pomenutih inicijativa, koje lebde negdje između neba i zemlje, ne postoji neka posebna želja za integracijama mimo Europske unije i NATO saveza. Sve su to nekakve zamjenske mogućnosti koje ja ne vidim kao naročito perspektivne. Kada bismo ušli u povijest ideje o balkanskim federacijama, vidjeli bismo da je to uvijek na neki način bila inicijativa lijevih pokreta kao odgovor na nestabilnost u ovom dijelu svijeta. Takvi pokušaji uglavnom su završavali vrlo loše. Ja se ne bih previše zanosio nekim novim mogućnostima balkanskog federiranja. Mislim da jedino postoji put evropskih integracija i samo on može odgovarati stvarnim interesima zemalja u ovom dijelu svijeta.
Vladan Jovanović: U osnovi svih ideja o balkanskoj ili južnoslovenskoj federaciji bili su nada u slobodniji privredni razvoj, ubeđenje da će pomoću takve zajednice svi nacionalni problemi biti rešeni jer će unutar šire zajednice postali irelevantni, kao i
želja za oslobađanjem od političkog uticaja velikih sila. Južnoslovenska ideja se razvijala od sredine 19. veka uporedo sa jačanjem građanske klase i bazirala se na etničkoj srodnosti i istorijskoj povezanosti balkanskih naroda. Nosioci te ideje bili su uglavnom mlađi ljudi, obrazovani na vodećim evropskim univerzitetima, dakle, intelektualna avangarda koja je donosila demokratske i liberalne ideje. Taj školovani svet se vraća u malu i siromašnu Srbiju, koja je bila agrarno, zatvoreno i patrijarhalno društvo, i pokušava da ukaže na nužnost prirodnog povezivanja srodnih naroda i država koji dele sličnu tradiciju i kulturu. Dakle, prema načinu prenošenja te ideje može se reći da je ona elitistička, pa je teže dopirala do agrarnog i nedovoljno pismenog stanovništva, bilo da se radilo o Austrougarskoj ili Srbiji.
Prave ideje o balkanskom federalizmu možemo pratiti tek od doba kneza Mihajla, razvoja omladinskog pokreta i pojave prvih srpskih socijalista, koji su doduše bili pod jakim uticajem ruskog narodnjačkog socijalizma, kako je u svojim delima pokazala Latinka Perović. Mihajlo Polit-Desančić je predlagao švajcarski model konfederacije jer je smatrao da će se time čitav prostor Balkana civilizovati. Njegova vizija bila je savez država Južnih Slovena, Rumunije i Grčke. Zanimljivo je da je i bugarski emigrant Ljuben Karavelov smatrao da je Švajcarska idealan model po kome bi se balkanske države mogle urediti i povezati. Ideja federacije južnoslovenskih naroda je u osnovi pacifistička. Svetozar Marković je u federalizmu video alternativu državnoj ideologiji zasnovanoj na na takozvanom istorijskom pravu.
On se zalagao za Srpsku federaciju - sastavljenu od Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine - koja bi bila u konfederalnom odnosu sa Bugarskom. Njegov federalizam je u osnovi prosvetiteljski, jer isključuje asimilaciju naroda i versku netrpeljivost. Vladimir Jovanović je predlagao Balkanski savez koji bi predstavljao “jak evropski bedem“. Malo manje tog balkanskog entuzijazma bilo je kod Dragiše Lapčevića koji je zagovarao carinsku uniju na Balkanu, protiveći se istovremeno militarizaciji Srbije.
Ivo Banac: Ne bih rekao da je bila isključivo ljevičarska. Pala je ona na pamet i raznim drugim političkim činiocima, ali u kontekstu nekog poraza. U emigraciji se i veliki Lajoš Košut sjetio da bi bilo možda dobro napraviti jednu Dunavsku
konfederaciju, što je bilo suprotno onom što je radio u vrijeme mađarske revolucije iz 1848. i 1849. godine. Mogao bih se sjetiti još mnogih drugih sličnih primjera. Vrlo je zanimljivo da su u prvoj Jugoslavije i neki predstavnici desnice predlagali federalno uređenje. Recimo, Hrvatska pučka stranka, drugim riječima katolička stranka, u ustavnim debatama 1921. godine zagovarala je nešto drukčije uređenu federaciju, gdje bi Bosna i Hercegovina bila vezana uz Dalmaciju.
Radilo se, razumije se, o drukčijem udruživanju koje je bilo sukladno interesima onih koji su to zastupali. Nije to isključivo lijeva ideja, ali dobrim dijelom je bila u rukama raznih lijevih, posebno socialdemokratskih i u 20. stoljeću komunističkih pokreta. Ne smijemo zaboraviti da je ideja balkanske federacije nešto što je došlo do izražaja nakon ruske revolucije. To je bio projekt Treće internacionale. Znamo takođe da je nakon Drugog svjetskog rata Tito forsirao jednu vrstu balkanske federacije, a Staljin nešto drukčiju. Imamo razne modele, ali ništa od toga nije ostvareno, ako izuzmemo slučaj Jugoslavije, koja nije nastala na osnovi balkanskog federiranja, nego na osnovi slavizma ili jugoslavizma. To je bila jedina federacija koja je bila povijesno ostvarena, ali, naravno, sa rezultatima koji su nam poznati i za prve i za druge Jugoslavije.
Vladan Jovanović: Sve do sredine tridesetih godina Kominterna je težila razbijanju Jugoslavije i stvaranju boljševičke balkanske federacije republikanskog tipa. Potom je odustala od razbijanja Jugoslavije, a Georgi Dimitrov je to pravdao time što bi njeno cepanje moglo koristiti isključivo fašističkim režimima kojima je Jugoslavija bila okružena. Umesto toga, on je predlagao njenu federalizaciju. Kominterna je, zapavo, bila podređena spoljnopolitičkim interesima Sovjetskog saveza koji su itekako varirali.
Ivo Banac: Jedan od razloga što je Kominterna podržavala ujedinjavanje balkanskih naroda bilo je širenje sovjetskog modela federacije. Ne smijemo zaboraviti da je Okobarska revolucija stvorila jednu dosta kompleksnu federalnu državu, koja se kao takva etablirala 1922. godine, i na tom osnovu se radilo na uspostavljanju federalnih struktura i drugdje. Jedan teren je bio i Balkan, ali bilo je sličnih prijedloga i za druge dijelove istočne Evrope, pa i za neke dijelove Dalekog istoka. Drugim riječima, federalizam je nešto što je bilo inherentno lenjinizmu kao pokretu, to je bio model za rješavanje nacionalnih pitanja.
Vladan Jovanović: Kao što sam pomenuo, jedna od osnovnih ideja zagovornika južnoslovenskih saveza bila je vera da će takve tvorevine biti prečica za rešavanje nacionalnih pitanja, kao što su, na primer, albansko i makedonsko. Na makedonsko pitanje se gledalo kao na deo šireg balkanskog saveza čak i u izvornom programu VMRO. Jovan Cvijić, koji je sav svoj naučni autoritet podredio državnoj politici crtajući na Pašićev nagovor granice od Klagenfurta do Segedina, nije imao odgovor na pitanje - kako bezbolno stvoriti “južnoslovensku civilizaciju“. Nakon što je kralj Aleksandar proglasio diktaturu rasplamsale su se ideje tadašnjih političara o preuređenju države.
General Milan Nedić je u razgovoru sa Ivanom Meštrovićem izjavio kako bi, pre bilo kakve zajednice sa Bugarima, trebalo potpuno posrbiti Makedonce, za šta je predviđao 25 godina. Govorio je kako “sila mesi i stvara nacije“. Svetozar Pribićević je, poput Meštrovića, smatrao da će “srpstvo“ pridobiti Makedoniju samo idejom slobode i napredne kulture, a nikako silom i vanrednim merama. Jugoslovenski intelektualci su vremenom počeli da gube osećaj da učestvuju u nečemu plemenitom što je proklamovano ujedinjenjem. Iako jugoslovenska kraljevina očito nije uspela da reši međunacionalne odnose, ona je je nepravedno demonizovana u istoriografiji nakon Drugog svetskog rata.
Ivo Banac: Nakon sticanja nezavisnosti ili visoke autonomije unutar Otomanskog carstva u nizu istočnobakanskih država do izražaja su došli mali balkanski imperijalizmi. Oni su postali posebno krvoločni u balkanskim ratovima, pa se tražio način da se suspregne ta destruktivna volja malih balkanskih imperijalizama. Za socijaldemokrate to je bila neka vrsta federalnog sustava koji bi to zatomio i koji bi, zapravo, spriječio dalje širenje sukoba koji, naravno, nisu bili gotovi ni nakon Drugog balkanskog rata.
Vladan Jovanović: Današnji pogledi građana Srbije na eventualnu balkansku asocijaciju se teško mogu dokučiti. Izborna volja malo toga kaže, a ankete znaju da odvedu na pogrešnu stranu. Rezultati jednog istraživanja od pre dve godine, u kome sam i sam učestvovao, ukazuju na “umor” ljudi od velikih nacionalnih ideja i njihovu okrenutost sredinama u kojima žive. Sa druge strane, gotovo četvrtina ispitanika smatra da granice Srbije treba da budu zapadno od Drine, pri čemu su većina ispitanika bili studenti i urbana populacija. Kada se radi o percepciji najbližih, ”prijateljskih” nacija, najveći broj se, shodno atmosferi iz 90-ih, izjasnio za Rusiju i Grčku. Bez obzira na iznenadnu programsku transformaciju sadašnjih vladajućih stranaka u Srbiji, mislim da se nacionalizam i ksenofobija ovde još uvek nisu potpuno ugasili.
Ivo Banac: Nisam čuo za tu izjavu, ali mislim da entuzijazam za obnovu jugoslovenske države doista nije nekakav politički čimbenik u Hrvatskoj. Što više, rekao bih da je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju njena komunikacija sa istočnim dijelom balkanskog poluotoka na neki način zapriječena, bez obzira na neke službene inicijative državnog vrha. Mislim da je Hrvatska u ovom trenutku prilično samozadovoljna činjenicom da ne mora razmišljati o ostatku balkanskog poluotoka što, po mom mišljenju, nije najbolji način pozicioniranja, jer Hrvatska ima itekako važnu ulogu u ovom dijelu svijeta i mislim da bi njeno aktiviranje, dakako u jednom pozitivnom smislu, bilo veoma korisno.
Vladan Jovanović: Nemam dovoljno činjenica da bih to komentarisao i pravio nekakve istorijske analogije. Ipak, pada mi na pamet Čerčilova ideja iz 1940. o stvaranju Balkansko-podunavske konfederacije koja je trebalo da bude deo antisovjetskog bloka, ali je ta ideja propala po silasku Crvene armije na Balkan. Ne bih voleo da budemo bilo kakav “štit“ niti “sanitarni kordon“, a stvaranje eventualnog bloka bi moralo da bude zasnovano isključivo na potrebama samih članica, ma kako one trenutno bile ekonomski slabe.
Ivo Banac: Možda će ovo što ću sada reći zvučati cinično, ali moram to reći - sve što umanjuje ulogu Europske unije u ovom dijelu svijeta u Briselu je dobrodošlo. Umjesto da stvari rješavaju konkretnim prijedlozima, oni misle da je najbolje pustiti da neke poluinicijative, koje dolaze iz ovog dijela svijeta, zauzmu prostor evropske odgovornosti.
Vladan Jovanović: Regionalni blokovi se uglavnom prave iz ekonomskih ili vojno-strateških razloga. U našoj istoriji vojni faktor je bio upleten u gotovo sve prelomne događaje, od majskog prevrata u Srbiji 1903. godine, pa do razbijanja Jugoslavije. Mislim da su regionalni blokovi zasnovani na privrednom interesu dobro rešenje, ali ne znam u kojoj meri korespondiraju sa tekućim procesima evrointegracija.
Ivo Banac: Mislim da to nije realno za ovaj dio svijeta. Situacija u Latinskoj Americi je nešto drukčija. Tu doista postoje politički programi koji idu za integriranjem Latinske Amerike. Oni potiču od raznih lijevih režima u tom dijelu svijeta. Takvi projekti su zapravo dio svojevrsne samoemancipacije Latinske Amerike. Ali takvo što je teško primjenjivo na Balkanu. Mislim da ovdje postoje duboke razlike i teško je naći neku zajedničku crtu koja bi različite interese mogla pomiriti, osim ako cijelu stvar ne ostavimo na razini koju predlaže gospodin Lukšić. Možda je moguća neka vrsta zajedničke policije, poput nekakvog regionalnog Interpola, koja bi se bavila stanovitim pitanjima kriminaliteta, korupcije i tako dalje. Bojim se da više od toga nije realno, jer mi ne smijemo zaobilaziti ono što sam na samom početku spomenuo. Recimo, jedan od prijedloga koji izlazi iz ovog Lukšićevog nonpapera je da se do kraja liberalizira vizni režim, odnosno pitanje prelaska granica. Kako ćete to napraviti, ako ne riješite pitnje Kosova? Tako da treba ići korak po korak.
Vladan Jovanović: Mislim da ne bile prepreka, kada ne bismo imali ovakve vladajuće elite. Bez namere da idealizujem ličnosti koje su svojevremeno zagovarale ideju jugoslovenstva i koje su zapravo učestvovale u kreiranju zajedničke države, moram da primetim da je intelektualni i moralni profil kadrova koji su rasturali Jugoslaviju, a koji su sticajem okolnosti i danas na vlasti, u najmanju ruku problematičan. Dovoljno se setiti ko je tokom devedesetih vladao u Srbiji i kako je vladao. Setimo se samo njihovih nadrealnih projekata poput saveza sa Belorusijom. Dakle, iako je saradnja moguća, iako se kulturni mostovi mogu lako obnoviti, ja mislim da sadašnja vladajuća garnitura u Srbiji nije u stanju da to učini, čak i da hoće, jer za to nema kredibilitet.
Ivo Banac: Nikad ništa nije do kraja mrtvo, ali mi govorimo o sadašnjim okolnostima u svim zemljama regije. To bi eventualno moglo da se dogodi, kada bi ovaj dio svijeta
vodili božji anđeli. Dakle, kada se takvo što dogodi, bit će i takvo što moguće. U međuvremenu moramo gledati kakva je situaciju u funkcionirajućoj konfederaciji, a to je Europska unija, koja trenutno nije u baš najboljem zdravstvenom stanju. Prema tomu, stanovita rješenja oko regionalnih subgrupiranja u ovom dijelu svijeta u mnogo čemu će ovisiti o tome kako se evropska drama rasplete. Teško je predvidjeti šta će biti u budućnosti, ali ja ne bih ništa unaprijed eliminirao i uvijek moramo paziti na konkretnu situaciju.
Vladan Jovanović: Ideje teško umiru, ali ne bih mogao da predvidim šta će se dešavati u budućnosti. Mnogo toga zavisi i od situacije u samoj Evropskoj uniji. Neka novija sociološka istraživanja pokazuju da je u državama, koje se trenutno bore za ulazak u Evropsku uniju, takozvana jugonostalgija prestala biti samo kulturni fenomen.
Bilo je reči o tome kakve su šanse da se formira takozvana zapadnobalkanska šestorka čije je osnivanje predložio crnogorski ministar inostranih poslova Lukšić, kada se prvi put javila ideja o konfederaciji balkanskih država, zašto su se za nju najviše zalagali levičari, kako je Kominterna zamišljala Balkansku konfederaciju, da li je ideja o državi koja bi objedinila sve balkanske narode nastala iz uverenja da bi se njenim stvaranjem izbegli sukobi na Balkanu, zašto Evropska unija blagonaklono gleda na inicijative o formiranju balkanskih asocijacija, kao i o tome da li su podele na Balkanu toliko duboke da je svaka ideja o povezivanju država i naroda na tom području unapred osuđena na propast.
Omer Karabeg: Imam utisak da se danas stidljivo obnavlja ideja o balkanskim asocijacijama. Nedavno je crnogorski ministar inostranih poslova Igor Lukšić predložio formiranje takozvane zapadnobalkanske šestorke. Ovu asocijaciju sačinjavale bi Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Makedonija i Albanija koje bi imale zajedničku parlamentarnu skupštinu, a postoji i ideja o formiranju balkanske policije. Premijer Srbije Ivica Dačić je nedavno predložio formiranje Balkanskog saveta. Otkud ponovno oživljanje ideje o balkanskim asocijacijama?
Bez obzira na dobre želje gospodina Lukšića, čini mi se da je ova šestorka nepogodna za neka veća integriranja.
Vladan Jovanović: Složio bih se sa profesorom Bancem da se tu radi o svojevrsnom “komešanju” među kandidatima za Evropsku uniju koji su, inače, u velikim ekonomskim problemima. Osim toga, te državice jedva da funkcionišu pod teretom razorenih institucija i posustale privrede. Treba podsetiti da inicijativu za formiranje Balkanskog saveta, koju ste pomenuli, pokreću elite koje su učestvovale u dezintegraciji ovog prostora, pa nisam siguran da li imaju moralni kredibilitet za tako nešto. Daleko konkretnije ideje dolaze mimo državnih tokova, pa su zato medijski nevidljive. Navešću da je pre mesec dana Pokret pozitivne Srbije potpisao Memorandum o saradnji sa Novim pokretom Bosne i Hercegovine. Dogovoreno je formiranje regionalnog foruma koji će, pored Srbije i Bosne i Hercegovine, uključiti i predstavnike regionalnih pokreta iz Crne gore, Hrvatske, Makedonije i Kosova. Glavni cilj takvog umrežavanja je dijalog bez posrednika, praćenje zajedničkih potreba i inicijativa, jačanje solidarnosti i slično. Ono što je važno - postoji raspoloženje mlađih ljudi da sarađuju sa onima koji nisu opterećeni nacionalnom mitologijom i ratovima i koji imaju želju da obnavljaju društvene i kulturne mostove kako bi makar i na taj alternativni način podstakli evroatlantske integracije čitavog Balkana.
Omer Karabeg: Zanimljivo je da poznati pisac i novinar Tarik Ali kaže da je za Balkan najbolje rešenje konfederacija ravnopravnih država u kojoj se niko ne bi bojao da će mu biti ugrožen nacionalni suverenitet.
Ivo Banac: Šta reći na to?. Mislim da gospodin Tarik Ali nije posebno upoznat sa situacijom u ovom dijelu svijeta, premda ga ima u posljednje vrijeme na raznim forumima u Zagrebu. Mislim da su to dobre želje, ali činjenica je da osim pomenutih inicijativa, koje lebde negdje između neba i zemlje, ne postoji neka posebna želja za integracijama mimo Europske unije i NATO saveza. Sve su to nekakve zamjenske mogućnosti koje ja ne vidim kao naročito perspektivne. Kada bismo ušli u povijest ideje o balkanskim federacijama, vidjeli bismo da je to uvijek na neki način bila inicijativa lijevih pokreta kao odgovor na nestabilnost u ovom dijelu svijeta. Takvi pokušaji uglavnom su završavali vrlo loše. Ja se ne bih previše zanosio nekim novim mogućnostima balkanskog federiranja. Mislim da jedino postoji put evropskih integracija i samo on može odgovarati stvarnim interesima zemalja u ovom dijelu svijeta.
Omer Karabeg: Vratimo se u istoriju. Ko je rodonačelnik ideje o Balkanskoj konfederaciji. Kako je ona nastala?
Vladan Jovanović: U osnovi svih ideja o balkanskoj ili južnoslovenskoj federaciji bili su nada u slobodniji privredni razvoj, ubeđenje da će pomoću takve zajednice svi nacionalni problemi biti rešeni jer će unutar šire zajednice postali irelevantni, kao i
Južnoslovenska ideja se razvijala od sredine 19. veka uporedo sa jačanjem građanske klase i bazirala se na etničkoj srodnosti i istorijskoj povezanosti balkanskih naroda.
Prave ideje o balkanskom federalizmu možemo pratiti tek od doba kneza Mihajla, razvoja omladinskog pokreta i pojave prvih srpskih socijalista, koji su doduše bili pod jakim uticajem ruskog narodnjačkog socijalizma, kako je u svojim delima pokazala Latinka Perović. Mihajlo Polit-Desančić je predlagao švajcarski model konfederacije jer je smatrao da će se time čitav prostor Balkana civilizovati. Njegova vizija bila je savez država Južnih Slovena, Rumunije i Grčke. Zanimljivo je da je i bugarski emigrant Ljuben Karavelov smatrao da je Švajcarska idealan model po kome bi se balkanske države mogle urediti i povezati. Ideja federacije južnoslovenskih naroda je u osnovi pacifistička. Svetozar Marković je u federalizmu video alternativu državnoj ideologiji zasnovanoj na na takozvanom istorijskom pravu.
On se zalagao za Srpsku federaciju - sastavljenu od Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine - koja bi bila u konfederalnom odnosu sa Bugarskom. Njegov federalizam je u osnovi prosvetiteljski, jer isključuje asimilaciju naroda i versku netrpeljivost. Vladimir Jovanović je predlagao Balkanski savez koji bi predstavljao “jak evropski bedem“. Malo manje tog balkanskog entuzijazma bilo je kod Dragiše Lapčevića koji je zagovarao carinsku uniju na Balkanu, protiveći se istovremeno militarizaciji Srbije.
Omer Karabeg: Zašto je ideja balkanskog ujedinjavnja bila bliska levičarima?
Ivo Banac: Ne bih rekao da je bila isključivo ljevičarska. Pala je ona na pamet i raznim drugim političkim činiocima, ali u kontekstu nekog poraza. U emigraciji se i veliki Lajoš Košut sjetio da bi bilo možda dobro napraviti jednu Dunavsku
Ne smijemo zaboraviti da je ideja balkanske federacije nešto što je došlo do izražaja nakon ruske revolucije. To je bio projekt Treće internacionale.
Radilo se, razumije se, o drukčijem udruživanju koje je bilo sukladno interesima onih koji su to zastupali. Nije to isključivo lijeva ideja, ali dobrim dijelom je bila u rukama raznih lijevih, posebno socialdemokratskih i u 20. stoljeću komunističkih pokreta. Ne smijemo zaboraviti da je ideja balkanske federacije nešto što je došlo do izražaja nakon ruske revolucije. To je bio projekt Treće internacionale. Znamo takođe da je nakon Drugog svjetskog rata Tito forsirao jednu vrstu balkanske federacije, a Staljin nešto drukčiju. Imamo razne modele, ali ništa od toga nije ostvareno, ako izuzmemo slučaj Jugoslavije, koja nije nastala na osnovi balkanskog federiranja, nego na osnovi slavizma ili jugoslavizma. To je bila jedina federacija koja je bila povijesno ostvarena, ali, naravno, sa rezultatima koji su nam poznati i za prve i za druge Jugoslavije.
Omer Karabeg: Zašto je Komunističkoj internacionali -Kominterni odgovaralo da balkanski narodi stvore jedinstvenu državu?
Vladan Jovanović: Sve do sredine tridesetih godina Kominterna je težila razbijanju Jugoslavije i stvaranju boljševičke balkanske federacije republikanskog tipa. Potom je odustala od razbijanja Jugoslavije, a Georgi Dimitrov je to pravdao time što bi njeno cepanje moglo koristiti isključivo fašističkim režimima kojima je Jugoslavija bila okružena. Umesto toga, on je predlagao njenu federalizaciju. Kominterna je, zapavo, bila podređena spoljnopolitičkim interesima Sovjetskog saveza koji su itekako varirali.
Ivo Banac: Jedan od razloga što je Kominterna podržavala ujedinjavanje balkanskih naroda bilo je širenje sovjetskog modela federacije. Ne smijemo zaboraviti da je Okobarska revolucija stvorila jednu dosta kompleksnu federalnu državu, koja se kao takva etablirala 1922. godine, i na tom osnovu se radilo na uspostavljanju federalnih struktura i drugdje. Jedan teren je bio i Balkan, ali bilo je sličnih prijedloga i za druge dijelove istočne Evrope, pa i za neke dijelove Dalekog istoka. Drugim riječima, federalizam je nešto što je bilo inherentno lenjinizmu kao pokretu, to je bio model za rješavanje nacionalnih pitanja.
Omer Karabeg: Da li je ideja o stvaranju balkanske konfederacije nastala iz potrebe da se na neki način reši problem nacionalno izmešanog Balkana. Dok su balkanski narodi živeli u velikim carevinama i nisu imali svoje države, manje je bilo međusobnih ratova. Čini mi se da su velike nacionalne tenzije počele onda kada su balkanski narodi dobili svoje države. Možda su zagovornici ideje o balkanskoj konfederaciji mislili da će stvaranjem zajedničke države, u kojoj bi svi bili ravnopravni, izbeći ratove.
Jedna od osnovnih ideja zagovornika južnoslovenskih saveza bila je vera da će takve tvorevine biti prečica za rešavanje nacionalnih pitanja.
General Milan Nedić je u razgovoru sa Ivanom Meštrovićem izjavio kako bi, pre bilo kakve zajednice sa Bugarima, trebalo potpuno posrbiti Makedonce, za šta je predviđao 25 godina. Govorio je kako “sila mesi i stvara nacije“. Svetozar Pribićević je, poput Meštrovića, smatrao da će “srpstvo“ pridobiti Makedoniju samo idejom slobode i napredne kulture, a nikako silom i vanrednim merama. Jugoslovenski intelektualci su vremenom počeli da gube osećaj da učestvuju u nečemu plemenitom što je proklamovano ujedinjenjem. Iako jugoslovenska kraljevina očito nije uspela da reši međunacionalne odnose, ona je je nepravedno demonizovana u istoriografiji nakon Drugog svetskog rata.
Nakon sticanja nezavisnosti ili visoke autonomije unutar Otomanskog carstva u nizu istočnobakanskih država do izražaja su došli mali balkanski imperijalizmi.
Omer Karabeg: Kako se danas u Srbiji gleda na ideje o balkanskim asocijacijama?
Vladan Jovanović: Današnji pogledi građana Srbije na eventualnu balkansku asocijaciju se teško mogu dokučiti. Izborna volja malo toga kaže, a ankete znaju da odvedu na pogrešnu stranu. Rezultati jednog istraživanja od pre dve godine, u kome sam i sam učestvovao, ukazuju na “umor” ljudi od velikih nacionalnih ideja i njihovu okrenutost sredinama u kojima žive. Sa druge strane, gotovo četvrtina ispitanika smatra da granice Srbije treba da budu zapadno od Drine, pri čemu su većina ispitanika bili studenti i urbana populacija. Kada se radi o percepciji najbližih, ”prijateljskih” nacija, najveći broj se, shodno atmosferi iz 90-ih, izjasnio za Rusiju i Grčku. Bez obzira na iznenadnu programsku transformaciju sadašnjih vladajućih stranaka u Srbiji, mislim da se nacionalizam i ksenofobija ovde još uvek nisu potpuno ugasili.
Omer Karabeg: Da li u Hrvatskoj i danas postoji žestok otpor stvaranju balkanskih asocijacija. Recimo, nedavno je predsednik zagrebačkog HDZ-a Andrija Mikulić rekao da bi svaki poziv za obnovu Jugoslavije trebalo smatrati krivičnim delom.
Ivo Banac: Nisam čuo za tu izjavu, ali mislim da entuzijazam za obnovu jugoslovenske države doista nije nekakav politički čimbenik u Hrvatskoj. Što više, rekao bih da je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju njena komunikacija sa istočnim dijelom balkanskog poluotoka na neki način zapriječena, bez obzira na neke službene inicijative državnog vrha. Mislim da je Hrvatska u ovom trenutku prilično samozadovoljna činjenicom da ne mora razmišljati o ostatku balkanskog poluotoka što, po mom mišljenju, nije najbolji način pozicioniranja, jer Hrvatska ima itekako važnu ulogu u ovom dijelu svijeta i mislim da bi njeno aktiviranje, dakako u jednom pozitivnom smislu, bilo veoma korisno.
Omer Karabeg: Čini se da Evropska unija dosta blagonaklono gleda na svaku vrstu povezivanja balkanskih država. Recimo, u Briselu su bile pozitivne reakcije na ideju crnogorskog ministra inostranih poslova Igora Lukšića o stvaranju balkanske šestorke. Kako to tumačite?
Ne bih voleo da budemo bilo kakav “štit“ niti “sanitarni kordon“.
Ivo Banac: Možda će ovo što ću sada reći zvučati cinično, ali moram to reći - sve što umanjuje ulogu Europske unije u ovom dijelu svijeta u Briselu je dobrodošlo. Umjesto da stvari rješavaju konkretnim prijedlozima, oni misle da je najbolje pustiti da neke poluinicijative, koje dolaze iz ovog dijela svijeta, zauzmu prostor evropske odgovornosti.
Omer Karabeg: Danas je u svetu dosta rašireno stvaranje regionalnih blokova. Toga, čini mi se, najviše imamo u Latinskoj Americi. Da li bi i balkansko povezivanje, umesto da ide u pravcu stvaranja nekih državnih asocijacija, trebalo da ide u tom pravcu?
Mislim da su regionalni blokovi zasnovani na privrednom interesu dobro rešenje
Ivo Banac: Mislim da to nije realno za ovaj dio svijeta. Situacija u Latinskoj Americi je nešto drukčija. Tu doista postoje politički programi koji idu za integriranjem Latinske Amerike. Oni potiču od raznih lijevih režima u tom dijelu svijeta. Takvi projekti su zapravo dio svojevrsne samoemancipacije Latinske Amerike. Ali takvo što je teško primjenjivo na Balkanu. Mislim da ovdje postoje duboke razlike i teško je naći neku zajedničku crtu koja bi različite interese mogla pomiriti, osim ako cijelu stvar ne ostavimo na razini koju predlaže gospodin Lukšić. Možda je moguća neka vrsta zajedničke policije, poput nekakvog regionalnog Interpola, koja bi se bavila stanovitim pitanjima kriminaliteta, korupcije i tako dalje. Bojim se da više od toga nije realno, jer mi ne smijemo zaobilaziti ono što sam na samom početku spomenuo. Recimo, jedan od prijedloga koji izlazi iz ovog Lukšićevog nonpapera je da se do kraja liberalizira vizni režim, odnosno pitanje prelaska granica. Kako ćete to napraviti, ako ne riješite pitnje Kosova? Tako da treba ići korak po korak.
Omer Karabeg: Gospodine Jovanoviću, mislite li i vi da su ove duboke nacionalne i istorijske razlike, koje postoje između balkanskih država, velika prepreka bilo kakavom povezivanju i integrisanju na Balkanu?
Vladan Jovanović: Mislim da ne bile prepreka, kada ne bismo imali ovakve vladajuće elite. Bez namere da idealizujem ličnosti koje su svojevremeno zagovarale ideju jugoslovenstva i koje su zapravo učestvovale u kreiranju zajedničke države, moram da primetim da je intelektualni i moralni profil kadrova koji su rasturali Jugoslaviju, a koji su sticajem okolnosti i danas na vlasti, u najmanju ruku problematičan. Dovoljno se setiti ko je tokom devedesetih vladao u Srbiji i kako je vladao. Setimo se samo njihovih nadrealnih projekata poput saveza sa Belorusijom. Dakle, iako je saradnja moguća, iako se kulturni mostovi mogu lako obnoviti, ja mislim da sadašnja vladajuća garnitura u Srbiji nije u stanju da to učini, čak i da hoće, jer za to nema kredibilitet.
Omer Karabeg: Da li je ideja o stvaranju Balkanske konfederacije definitivno istorijski mrtva?
Ivo Banac: Nikad ništa nije do kraja mrtvo, ali mi govorimo o sadašnjim okolnostima u svim zemljama regije. To bi eventualno moglo da se dogodi, kada bi ovaj dio svijeta
Stanovita rješenja oko regionalnih subgrupiranja u ovom dijelu svijeta u mnogo čemu će ovisiti o tome kako se evropska drama rasplete.
Vladan Jovanović: Ideje teško umiru, ali ne bih mogao da predvidim šta će se dešavati u budućnosti. Mnogo toga zavisi i od situacije u samoj Evropskoj uniji. Neka novija sociološka istraživanja pokazuju da je u državama, koje se trenutno bore za ulazak u Evropsku uniju, takozvana jugonostalgija prestala biti samo kulturni fenomen.
