Mongolija se prije 100 godina, 26. novembra 1924., proglasila "narodnom republikom".

No usprkos tome što je ime glavnog grada ostalo Ulan Bator (Crveni junak), njezina sovjetska prošlost često se opisuje kao "zaboravljena".

John Addleton, koji je bio američki ambasador u Mongoliji od 2009. do 2012., rekao je za Radio Slobodna Europa da se sovjetska povezanost zemlje često zanemaruje jer je "figura Džingis-kana ta koja najviše dominira načinom na koji svijet vidi Mongoliju".

"Ništa nikada ne može zasjeniti ili zamijeniti tu sliku kao središnje obilježje mongolske povijesti."

Dodatno, kaže Addleton, zbog svoje udaljenosti i činjenice da Mongolija nikada nije pristupila Varšavskom paktu – sovjetskoj ekvivalenti NATO-a – zemlja "nikad nije ušla u popularnu maštu u smislu onoga što je značilo biti 'sovjetski satelit' ".

Godine 1924., rijetko naseljeno područje današnje Mongolije godinama je služilo kao borilište između Kine i snaga s obje strane Ruskog građanskog rata. No regija je ostala de jure dio Kine.

Takva je bila neizvjesnost s kojom se suočavalo većinom nomadsko stanovništvo Mongolije 1924. godine da je jedan mladi službenik pokvario grandioznu izjavu komunističke vlade o "narodnoj republici" postavljajući pitanje: "Ali što je republika? Sigurno to nije poznato u provincijama."

Pozvao je delegate da objasne ruralnim Mongolima "cilj i značenje novog oblika vladavine".

Jedna od ranih misija za prikupljanje informacija Kremlja u Mongoliji izvijestila je sovjetskog vođu Josifa Staljina da bi teritorij, na koji Kina polaže pravo, mogao biti koristan "kao tampon zona duž južnih granica naše zemlje", što bi moglo osigurati da se sovjetske i kineske trupe ne sretnu.

Mongolija je uskoro postala ekonomski i politički ovisna o Sovjetskom Savezu, održavajući radikalnu politiku Moskve.

"Morate razviti socijalizam u vrlo kratkom vremenu, i u tu svrhu primijeniti iskustva Sovjetskog Saveza", poručio je jedan od izaslanika Kremlja mongolskoj vladi.

Ulan Bator je 1930. izvijestio da "sada zapljenjujemo imovinu feudalnih klasa".

Kako su nomadski stočari bili prisiljeni na zajednička poljoprivredna gazdinstva, a država im je zaplijenila stoku, neki su pobjegli iz zemlje, dok su se drugi digli.

Procjenjuje se da je početkom 1930-ih godina oko 30.000 ljudi pobjeglo iz Mongolije, dok su nekim dijelovima zemlje izbile spontane pobune.

"Borite se do smrti protiv vještica i demona ove 'narodne vlasti' ", bio je poklič jedne vjerski nadahnute pobunjeničke skupine.

Godine 1937. ministar odbrane Mongolije, Gelegdoržin Demid, pozvan je u Moskvu i umro je na putu od "trovanja hranom".

Zatim, 1939. godine, popularni mongolski premijer, Anandin Amar, uhapšen je i poslan u Moskvu, gdje je na kraju pogubljen. Sada su se vrata otvorila Korložinu Čoibalsanu, Staljinovom favoritu, da preuzme vlast u Mongoliji.

Pod vlašću Čoibalsana, teror Staljinovih velikih čistki odjekivao je hodnicima vlasti u Ulan Batoru.

Čoibalsan je direktno surađivao sa sovjetskom tajnom policijom (NKVD) kako bi uhapsio i pogubio "nesigurne" vladine dužnosnike, prije nego što se država okrenula vjerskim vođama.

Ukupan broj žrtava velike represije u Mongoliji i dalje je nepoznat. Između 1937. i 1939. godine pogubljeno je oko 17.000 lama, a više od 700 samostana srušeno.

Tokom Drugog svjetskog rata, Mongolija je bila vitalni izvor pomoći sovjetskoj vojsci, a 1945. godine, Kina je bila prisiljena odustati od svojih potraživanja nad Mongolijom od Sovjetskog Saveza.

Staljin je osobno pokazao interes za Mongoliju, neprestano pritiskujući njezinu vladu da jednom zauvijek uništi religiju u zemlji.

"Morate čvrsto postupiti s lamama", rekao je Ulan Batoru. "Ne smijete zaboraviti da će samo oni koji su jaki biti prepoznati."

Kao i drugdje u sovjetskoj sferi utjecaja, represije u Mongoliji postale su manje stroge nakon Staljinove smrti 1953. godine, a Kremljeva nemilosrdna borba protiv religije postala je više birokratska borba.

Prema riječima Addletona, Moskva se smatrala najmanje lošom opcijom za Mongolce među njihova dva moćna susjeda.

"Realno, [sovjetsko] ruska veza bila je važna za Mongoliju kako u pogledu ponovnog potvrđivanja njezine neovisnosti, tako i u osiguravanju njezinog suvereniteta prema Kini", rekao je bivši ambasador.

Sovjetski Savez je do kasnih 1980-ih imao oko 50.000 vojnika i 1.800 tenkova, zajedno s 320 aviona i helikoptera, stacioniranih u nekoliko baza širom zemlje.

S jačanjem demokratskih pokreta na rubovima Sovjetskog Saveza, Mongoli su se 1980-ih također počeli zalagati za slobodu protiv iznenađujuće popustljive vlade.

Jambin Batmonk, posljednji vođa komunističke Mongolije, prisjetio se kako je odolijevao dužnosnicima koji su tražili suzbijanje protesta protiv jednopartijske vladavine, rekavši: "Nema potrebe za korištenjem policije ili uključivanjem vojske".

Demonstranti, rekao je, "to su naša djeca".

U martu 1990. godine, Politbiro Mongolije je smijenjen, a Batmonk je dao ostavku, otvarajući put za slobodne izbore.

Addleton kaže da su Mongoli s kojima je razgovarao o razdoblju svoje zemlje kao sovjetskog satelita "izrazili širok spektar mišljenja o Sovjetskom Savezu".

"Dok su neki izrazili ogorčenost prema čistkama iz Staljinove ere tokom 1930-ih godina i pogubljenju članova budističkog klera", ističe Addleton, "drugi se s određenim poštovanjem i čak nostalgijom prisjećaju razdoblja nakon Drugog svjetskog rata".