Gorana Mlinarević, aktivistica i pravnica za ljudska prava, za 'Zašto?' objašnjava zbog čega vlasti u BiH nisu spremnije dočekale povećan broj izbjeglica i migranata te zbog čega su građani i nevladine organizacije morali preuzeti glavnu ulogu kada je u pitanju pružanje humanitarne pomoći.
- Boravak
U BiH imamo najbolji odgovor, a to je prebacivanje odgovornosti s jednih na druge, tu samo najusavršeniji na svijetu, zahvaljujući našoj suludoj administrativnoj podjeli.
S druge strane, ja mislim da nema ni volje.
Ako pogledate zakon o azilu, država je dužna kada više nema kapaciteta u imigracionim centrima naći smještaj svakome ko izrazi želju za azil.
Problem koji se kod nas dešava je sljedeći: većina ljudi dođe i izrazi namjeru za azilom, koji je prvi korak u procesu traženja azila.
Nakon toga izraze želju za smještajem i tu nastupa veliki problem jer država trenutno ne želi pružiti nikakve smještajne kapacitete na raspolaganje, i tu možemo postavljati razna pitanja od političkog nivoa do finansijskih interesa.
Da bi se zatražio azil, prva sljedeća stvar je da u roku od 14 dana nakon što izraze namjeru za azil registruju mjesto boravka.
Međutim, šta se dešava?
- Zapreke
S obzirom da ih niko ne smješta, oni gube pravo na azil nakon 14 dana i postaju ilegalni jer nisu uspjeli dobiti smještaj.
U momentu kada imaju smještaj, oni se mogu registraovati u uredu za strance i onda nastaviti sa procesom dobijanja azila.
Podjela je čak i unutar Ministarstva sigurnosti jer registraciju o boravku radi Odjel za strance a dio za primanje zahtjeva za azil u stvari obavlja Odjel za azil.
Tako da uvijek imamo taj momenat dvostrukih, trostrukih administrativnih zapreka a naravno mi već živimo u državi koja zadnjih deset godina ne ispunjava čak ni zakonom predviđene obaveze, recimo promjene Ustava na osnovu presuda Evropskog suda za ljudska prava pa nadalje.
Naši službenici su već uvelike navikli da moraju poštovati zakon, mogli su već biti pripremljeni, ali nije pitanje toliko pripreme već koliko je pitanje namjernog kršenja zakona države BiH od strane službenih organa.
Zakon o azilu je kombinacija uslova Evropske unije za liberalizacije vizog režima u saradnji sa UNHCR-om i to je sve urađeno u skladu sa standardima.
- Odgovornost
UNHCR (Visoki komesarijat UN za izbjeglice) i IOM (Međunarodne organizacija za migracije) imaju puno veće urede i puno više ovlasti još uvijek u ovoj državi, jer se nisu se povukli kao recimo iz drugih zemalja.
Samim tim, mogli su bolje sarađivati.
Ja ne mogu ulaziti u to kakva je saradnja u stvarnom svijetu između države i međunarodnih organizacija, u kojoj mjeri i kako se poštuju.
S tim da moramo naglasiti da je država ta koja je preuzela na sebe odgovornost usvajanjem zakona o azilu da će se ona baviti ovim pitanjem i ovim problemima.
Naravno da želim reći da su i međunarodne organizacije odgovorne u dijelu komunikacije, koordinacije, pružanja podrške, ali prvenstveno zaista želim naglasiti obavezu naše države, službenika koji su zaposleni i plaćeni na kraju dana, od države BiH da poštuju zakone BiH.
- Svršen čin
Što se tiče pružanja humanitarne pomoći od strane građana i građanki, nažalost nemamo drugog izbora pa ljudskost iskazujemo na takav način.
Nemojmo zaboraviti da su i 2014., kada su bile poplave, isto tako su građani i građanke ove države preuzeli odgovornost umjesto države pa je naša država tako navikla.
Isto tako, građani i građanke već godinma finansiraju liječenje sugrađana vani ili unutar države jer opet države to ne radi tako da smo mi već nažalost navikli našu državu da mi preuzimamo na sebe obavezu države.
S jedne strane, nemamo drugog izbora jer smo dovedeni pred svršen čin, a s druge strane zaista uporno i uporno ono što radimo jeste da oslobađamo državu odgovornosti i političare na raznoraznim nivoima, što ne bismo smjeli.
Naš humanitarni dio je humanitarni dio, ali moramo biti svjesni da je taj momenat i politički pa moramo razmišljati kako djelovati, jer ako humanitarno djelujemo i pomažemo sugrađanima ili ljudima u potrebi naša je obaveza da ne prećutimo da država ne radi ništa.
