Na haškom suđenju generalu Vojske Republike Srpske Zdravku Tolimiru svjedočio je Petar Salapura, bivši načelnik Uprave za obavještajne poslove u Glavnom štabu VRS-a.
Njega je tužiteljstvo pozvalo kao insajdera kako bi opisao potčinjenost određenih izviđačkih i diverzantskih jedinica te zapovjedni lanac u kojem mu je nadređen bio Tolimir, optužen za genocid i druge zločine u Žepi i Srebrenici u ljeto 1995.godine.
Salapura nije želio direktno optužiti svog nekadašnjeg šefa, tijekom glavnog ispitivanja od strane tužiteljstva, za zapovjednu odgovornost nad akcijama Desetog diverzantskog odreda koji je korišten i prilikom napada na Srebrenicu.
Spomenuti odred je prema priznanjima nekih njegovih pripadnika, poput Dražena Erdemovića, sudjelovao u masovnim pogubljenjima bošnjačkih dječaka i muškaraca. Iako je bio ljut na Tolimira kada je čuo da je Deseti diverzantski odred upotrijebljen za napad Srebrenicu Salapura je tužitelju Peteru McCloskey-u odbio potvrditi da je zapovjed za to izdao upravo optuženi.
„Dakle po Vašem mišljenju general Tolimir je bio taj koji je odredio za napad na Srebrenicu, ja govorim o srpnju?“, upitao je McCloskey.
Peter McCloskey
„Ja Vas molim još jednom da neke stvari ne miješamo ovdje. Igra riječima nije baš dobra. Tolimir to ne može odobriti. I on nije mogao odobriti korištenje odreda u tim borbenim djelovanjima u srpnju. To je van namjenska upotreba (odreda). To je mogao učiniti samo zapovjednik, a ne Tolimir. A ja sam bio ljut što se možda nije više borio i pokušao ubijediti zapovjednika da se to ne učini. Da se jedinica ne angažira ne namjenski“, objasnio je svoje viđenje zapovjedne odgovornosti svjedok.
Odnosno, prema Salapuri, naređenje o upotrebi odreda je mogao dati Tolimirov nadređeni, zapovjednik Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić.
Optužbe za sudjelovanje u genocidu protiv bošnjačkog stanovništva zaštićenih enklava Žepe i Srebrenice svjedok Salapura je izbjegao kao načelnik.
Uprave za obavještajne poslove u Glavnom štabu VRS-a budući da je u sporno vrijeme dobio bolovanje. Iako je tada bilo zabranjeno otići na dopust, Salapuri je sam Tolimir to dozvolio (negdje potkraj lipnja 1995.godine, neposredno prije napada na Srebrenicu).
„Imao sam ozbiljne zdravstvene probleme. Oni su se vukli dugo. Od 1990. godine nisam bio odsutan ni imao odmor nikako do tada. Osim dva dana kad mi je otac umro. Imao sam problema sa čirevima, upalom sluznice želuca, jednjaka i dvanaesterca. To je jedno. I imao sam problem s kičmom. Taj problem imam još uvijek. I drugo, bio sam iscrpljen. Psihički. I bio sam u jednom, već dosta teškom stanju. I obratio sam se tu, generalu Tolimiru“, prisjetio se svjedok.
Tužitelj ispitivao odgovornost svjedoka
Predviđeno glavno ispitivanje od strane tužiteljstva je zahtjevalo više od predviđenog vremena zbog poduže rasprave svjedoka i tužitelja oko pitanja – je li i sam Salapura znao za direktivu predsjednika RS-a Radovana Karadžića u proljeće 1995.godine, kojom se naređuje stvaranje nepodnošljivih uvjeta za stanovnike Žepe i Srebrenice, neposredno prije njihovog zauzimanja.
„Ja nisam znao za tu direktivu niti sam sudjelovao u njezinom sastavljanju. I nisam znao uopće da je pripremana. I mogu sigurno da tvrdim da ni ljudi u mom organu nisu znali“, izjavio je svjedok.
Tužitelj je inače na početku glavnog ispitivanja zamolio suce da upute Salapuru na njegovo pravo – da može odbiti odgovoriti na pitanja koja njega samog mogu inkriminirati.
Svjedok je ustvrdio da je za takozvanu Direktivu 7 prvi put čuo 2004. godine, kada je svjedočio na Haškom sudu kao svjedok obrane Vidoja Blagojevića, ratnog zapovjednika Bratunačke brigade VRS-a.
Salapura je već tijekom glavnog ispitivanja opisao kako se u jednom razgovoru u proljeće 1995.godine optuženi Zdravko Tolimir složio s njim u zaključku - kako bi napadi na istočne enklave bili kontraproduktivni jer bi izazvali žestoku reakciju međunarodne zajednice te uz to izjavio - kako su te enklave i onako „zrele kruške“.
Tužitelj McCloskey je upitao svjedoka - je li i on dobivao podatke o stanju u Potočarima?
„Ne to je nemoguće. Jesam li Vam rekao da sam bio na putu u dogovoru s mojim predpostavljenim Tolimirom“, odgovorio je Salapura.
„Pukovniče, pitanje je bilo jednostavno – jeste li Vi bili u tom lancu zapovjedanja koji bi dobio takve informacije, i Vi ste odgovorili – ne“, rezimirao je tužitelj i nastavio dodatno ispitivati – je li Salapura dobijao informacije 12-16. srpnja 1995. o tome što rade jedinice čije je djelovanje nadzirao kada je bio u službi.
„Ja ne, apsolutno“, ponovno je odgovorio svjedok odbijajući svoju odgovornost i znanje za sporne događaje, što je tužitelj u višesatnom ispitivanju pokušavao ustanoviti.
Tužitelj je prikazao snimku svjedoka u Potočarima, 13.srpnja 1995. godine na kojoj zapovjednik Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić obilazi područje.
Slika zapovjednika Glavnog štaba VRS Ratka Mladića, 13.srpnja u Potočarima. Na njoj je svjedok prepoznao sebe iza Mladića.Svjedok je potvrdio da je na snimci objasnivši kako je nosio Mladiću poruku iz Beograda „i jedan prijedlog“. Salapura je ispričao kako mu je jedan japanski diplomat rekao u Beogradu „da će vjerovatno imati puno zarobljenika i da se prema njima treba ponašati prema Genevskim konvencijama.“
„Je li Vam Mladić rekao o svojoj zapovjedi da se muškarce izdvoji i da ih se pobije?“, upitao je McCloskey.
„Ne...on to nikad ne bi rekao ispred mene“, odgovorio je svjedok opisujući kako je vidio tek nakon razgovora s njim da se stanovništvo ukrcava u autobuse te da je tek 1996. godine iz medija saznao da su neki pripadnici Desete diverzantske jedinice korišteni za egzekucije zarobljenika.
„Pukovniče Vi ste rekli da niste čuli za ubojstva dok Erdemović nije optužen, a ovdje je dokument kojim tražite da se njemu i ostalim pripadnicima izdaju lažne osobne karte“, zaključio je tužitelj prezentirajući pismo (depešu) za ministra sa svjedokovim potpisom, pokušavši narušiti vjerodostojnost iskaza Salapure o tome da kao obavještajni pukovnik u vojsci nije saznao odmah što se događalo u Srebrenici nakon ulaska VRS-a.
Svjedok je odvratio da se svega ne sjeća budući da je „prošlo već puno vremena.“
Nakon tužiteljstva s unakrsnim ispitivanjem svog nekadašnjeg suradnika i podređenog (pukovnika u mirovini) Salapure započeo je optuženi Tolimir koji se brani sam.
Njega je tužiteljstvo pozvalo kao insajdera kako bi opisao potčinjenost određenih izviđačkih i diverzantskih jedinica te zapovjedni lanac u kojem mu je nadređen bio Tolimir, optužen za genocid i druge zločine u Žepi i Srebrenici u ljeto 1995.godine.
Salapura nije želio direktno optužiti svog nekadašnjeg šefa, tijekom glavnog ispitivanja od strane tužiteljstva, za zapovjednu odgovornost nad akcijama Desetog diverzantskog odreda koji je korišten i prilikom napada na Srebrenicu.
Spomenuti odred je prema priznanjima nekih njegovih pripadnika, poput Dražena Erdemovića, sudjelovao u masovnim pogubljenjima bošnjačkih dječaka i muškaraca. Iako je bio ljut na Tolimira kada je čuo da je Deseti diverzantski odred upotrijebljen za napad Srebrenicu Salapura je tužitelju Peteru McCloskey-u odbio potvrditi da je zapovjed za to izdao upravo optuženi.
„Dakle po Vašem mišljenju general Tolimir je bio taj koji je odredio za napad na Srebrenicu, ja govorim o srpnju?“, upitao je McCloskey.
„Ja Vas molim još jednom da neke stvari ne miješamo ovdje. Igra riječima nije baš dobra. Tolimir to ne može odobriti. I on nije mogao odobriti korištenje odreda u tim borbenim djelovanjima u srpnju. To je van namjenska upotreba (odreda). To je mogao učiniti samo zapovjednik, a ne Tolimir. A ja sam bio ljut što se možda nije više borio i pokušao ubijediti zapovjednika da se to ne učini. Da se jedinica ne angažira ne namjenski“, objasnio je svoje viđenje zapovjedne odgovornosti svjedok.
Odnosno, prema Salapuri, naređenje o upotrebi odreda je mogao dati Tolimirov nadređeni, zapovjednik Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić.
Optužbe za sudjelovanje u genocidu protiv bošnjačkog stanovništva zaštićenih enklava Žepe i Srebrenice svjedok Salapura je izbjegao kao načelnik.
Uprave za obavještajne poslove u Glavnom štabu VRS-a budući da je u sporno vrijeme dobio bolovanje. Iako je tada bilo zabranjeno otići na dopust, Salapuri je sam Tolimir to dozvolio (negdje potkraj lipnja 1995.godine, neposredno prije napada na Srebrenicu).
„Imao sam ozbiljne zdravstvene probleme. Oni su se vukli dugo. Od 1990. godine nisam bio odsutan ni imao odmor nikako do tada. Osim dva dana kad mi je otac umro. Imao sam problema sa čirevima, upalom sluznice želuca, jednjaka i dvanaesterca. To je jedno. I imao sam problem s kičmom. Taj problem imam još uvijek. I drugo, bio sam iscrpljen. Psihički. I bio sam u jednom, već dosta teškom stanju. I obratio sam se tu, generalu Tolimiru“, prisjetio se svjedok.
Tužitelj ispitivao odgovornost svjedoka
Predviđeno glavno ispitivanje od strane tužiteljstva je zahtjevalo više od predviđenog vremena zbog poduže rasprave svjedoka i tužitelja oko pitanja – je li i sam Salapura znao za direktivu predsjednika RS-a Radovana Karadžića u proljeće 1995.godine, kojom se naređuje stvaranje nepodnošljivih uvjeta za stanovnike Žepe i Srebrenice, neposredno prije njihovog zauzimanja.
„Ja nisam znao za tu direktivu niti sam sudjelovao u njezinom sastavljanju. I nisam znao uopće da je pripremana. I mogu sigurno da tvrdim da ni ljudi u mom organu nisu znali“, izjavio je svjedok.
Tužitelj je inače na početku glavnog ispitivanja zamolio suce da upute Salapuru na njegovo pravo – da može odbiti odgovoriti na pitanja koja njega samog mogu inkriminirati.
Svjedok je ustvrdio da je za takozvanu Direktivu 7 prvi put čuo 2004. godine, kada je svjedočio na Haškom sudu kao svjedok obrane Vidoja Blagojevića, ratnog zapovjednika Bratunačke brigade VRS-a.
Salapura je već tijekom glavnog ispitivanja opisao kako se u jednom razgovoru u proljeće 1995.godine optuženi Zdravko Tolimir složio s njim u zaključku - kako bi napadi na istočne enklave bili kontraproduktivni jer bi izazvali žestoku reakciju međunarodne zajednice te uz to izjavio - kako su te enklave i onako „zrele kruške“.
Tužitelj McCloskey je upitao svjedoka - je li i on dobivao podatke o stanju u Potočarima?
„Ne to je nemoguće. Jesam li Vam rekao da sam bio na putu u dogovoru s mojim predpostavljenim Tolimirom“, odgovorio je Salapura.
„Pukovniče, pitanje je bilo jednostavno – jeste li Vi bili u tom lancu zapovjedanja koji bi dobio takve informacije, i Vi ste odgovorili – ne“, rezimirao je tužitelj i nastavio dodatno ispitivati – je li Salapura dobijao informacije 12-16. srpnja 1995. o tome što rade jedinice čije je djelovanje nadzirao kada je bio u službi.
„Ja ne, apsolutno“, ponovno je odgovorio svjedok odbijajući svoju odgovornost i znanje za sporne događaje, što je tužitelj u višesatnom ispitivanju pokušavao ustanoviti.
Tužitelj je prikazao snimku svjedoka u Potočarima, 13.srpnja 1995. godine na kojoj zapovjednik Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić obilazi područje.
„Je li Vam Mladić rekao o svojoj zapovjedi da se muškarce izdvoji i da ih se pobije?“, upitao je McCloskey.
„Ne...on to nikad ne bi rekao ispred mene“, odgovorio je svjedok opisujući kako je vidio tek nakon razgovora s njim da se stanovništvo ukrcava u autobuse te da je tek 1996. godine iz medija saznao da su neki pripadnici Desete diverzantske jedinice korišteni za egzekucije zarobljenika.
„Pukovniče Vi ste rekli da niste čuli za ubojstva dok Erdemović nije optužen, a ovdje je dokument kojim tražite da se njemu i ostalim pripadnicima izdaju lažne osobne karte“, zaključio je tužitelj prezentirajući pismo (depešu) za ministra sa svjedokovim potpisom, pokušavši narušiti vjerodostojnost iskaza Salapure o tome da kao obavještajni pukovnik u vojsci nije saznao odmah što se događalo u Srebrenici nakon ulaska VRS-a.
Svjedok je odvratio da se svega ne sjeća budući da je „prošlo već puno vremena.“
Nakon tužiteljstva s unakrsnim ispitivanjem svog nekadašnjeg suradnika i podređenog (pukovnika u mirovini) Salapure započeo je optuženi Tolimir koji se brani sam.
