Helsinški odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj i Savez logoraša u Bosni i Hercegovini organizirali su posjetu mjestu nekadašnjeg logora Čelebići na području općine Konjic.
„Mi smo ovdje da bismo se sjetili svih onih koji su u periodu od 1992. do 1996. godine u BiH bili zatočeni. Nažalost, mnogi od njih su u logorima i stradali. Želimo da upozorimo da vlasti u BiH nisu donijele zakone kojima bi se civilne žrtve rata pomogle da ostvare svoja prava - pravo na istinu, pravo na pravdu. Svih ovih godina mi vidimo da su oni koji su bili žrtve u ratu postali i žrtve u miru. Veliku odgovornost za to snose političke strukture ove zemlje“, rekao je izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj Branko Todorović.
Podsjećamo: u logoru Čelebići, od maja do decembra 1992. godine bilo je zarobljeno oko 400 logoraša srpske nacionalnosti, od kojih je 16 ubijeno. Danas je u Čelebićima bila i šefica Ureda Vijeća Evrope u BiH Marry Ann Hennessey.
„Mnogi ljudi možda ne znaju da su patnje prvenstveno srpskih žrtava ovog logora bile predmetom jednog od prvih suđenja održanih od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju", rekla je Hennessey, te dodala: "Presude izrečene na tim suđenjima ne samo da su utvrdile činjenice i prepoznale stradanje Srba u ovom logoru već su pomogle i pružiti pravdu i za druge žrtve mučenja i žrtve ratnih zločina u BiH, kao i drugdje u svijetu, sa pravnim presedanom kojim je utvrđeno da je silovanje oblik mučenja.“
Predsjednik Saveza logoraša u BiH Jasmin Mešković podsetio je tela međunarodne zajednice da ispoštuju svoje obaveze.
„Ovdje je bio logor. Bio je logor za Srbe. Formirale su ga snage HVO-a i poslije Armije RBiH. Kroz ovakve logore prošlo je oko 200.000 logoraša. Za nas je žrtva - žrtva, i ova koja je u Čelebiću bila, i u Batkovićima, i na Manjači, i u Heliodromu. Danas je dan UN-a. Ovo je također dobra prilika da sa jednog mjesta pošaljemo jasnu poruku da tražimo od Generalne skupštine UN-a da ispoštuje svoju rezoluciju koja se odnosi na reparacije, brigu o zakonskom rješavanju bivših logoraša“, kazao je Mešković.
U Čelebićima je boravila i grupa mladih iz Bosne i Hercegovine u okviru programa „Obrazovanje za mir“, koji realizira Helsinški odbor za ljudska prava RS-a, a o čemu programska menadžerica Aleksandra Letić kaže:
„Mi sa mladim ljudima, sa profesorima, sa školama, sa ministarstvima obrazovanja, ali i sa svjedocima vremena, tj. sa žrtvama, radimo jedan dugogodišnji program izrade alternativnog edukacijskog paketa za izučavanje istorije 1992. - 1995. Radimo prvenstveno sad u tri regiona i zadnji region koji je obuhvaćen ovim programom u ovom trenutku je Hercegovina. Cilj je da se upoznaju sa zločinima koji su se dešavali, sa posljedicama tih zločina i sa načinom kako oni mogu preuzeti odgovornost da se ublaže posljedice koje su nastale.“
„Ne treba samo jednu priču slušati. Trebamo svi zajedno biti u jednom dobrom odnosu“, ističe Ali Mahmutčehajić iz Stoca.
„Ova mjesta su jako bitna za obići zbog toga što možemo jako puno naučiti“, kaže Ivan Ivanković iz Mostara.
„Ovdje smo iz sve tri nacije s područja Hercegovine. Zajedno radimo radionice u Mostaru i zajedno ćemo obići tri mjesta stradanja: Čelebići, Potoci i Heliodrom", objašnjava Tamara Benderać iz Trebinja.
„Mi u Helsinškom odboru, ali i Savez logoraša, pored ovoga što je Todorović rekao, također smatramo da država, prvenstveno institucije obrazovanja - i zbog toga su ovdje danas mladi ljudi sa nama - moraju učiniti nešto da se stvori pravi, sikren i na činjenicama zasnovan način zajedničkog sjećanja na ono što će definitivno obilježiti generacije koje dolaze“, kaže Aleksandra Letić.
Obraćajući se mladima ispred nekadašnjeg logora Čelebići, šefica Ureda Vijeća Evrope Marry Ann Hennessey je kazala:
„Ja sam danas ovdje jer želimo svim narodima ove zemlje da rade zajedno kako bi se osiguralo da se patnja žrtava ovog mjesta ne zaboravi i ne ponovi. Pouka koju je Evropa naučila kroz vijekove sukoba je solidarnost. Zajedno, s uzajamnim poštovanjem i sjećanjem, solidarnost je ključ za transformaciju BiH od zemlje sa konkurentnim komemoracijama zločina do zemlja sa međusobnim proslavama dostignuća, od zemlje u koju starije osobe žele da se vrate samo da budu sahranjene, do zemlje u kojoj mladi žele da ostanu i grade svoje porodice i karijere.“
