Mladi iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, BiH, Kosova, Njemačke i Makedonije boravili su pet dana u Tuzli gdje je bila organizirana konferencija pod nazivom „Uvijek postoji izbor“. Mladi različitih nacionalnosti debatirali su o prošlosti i sadašnjosti. Izrazili su nezadovoljstvo postojećim stanjem u zemljama iz kojih dolaze i mnogo toga bi miijenjali. Kažu, rat kao da je jučer stao, a ne prije 20 i više godina.
Viktor Taleski iz Makednije kaže da je preumoran od nacionalnih tenzija i etničkih podjela u Makedoniji.
„Za to su najviše odgovorni naši političari koji i dalje nastavljaju da razdvajaju ljude da bi opet bili na vlasti. Ali kako vrijeme prolazi, mogli smo to vidjeti iz primjera u Kumanovu kada je tamo bio jedan dan rat. Tada su i Makedonci i Albanci stajali zajedno i nisu dozvolili da opet budu razdvojeni niti da bude rat“, kaže Viktor.
RSE: Jednog dana možda osobe poput tebe zasjednu na važne pozicije. Što bi ti prvo Viktore mijenjao?
Viktor: Odmah bih promijenio naše stranke. Da ne budu etničke već da postanu građanske.
U nacionalno podijeljenom gradu odrastao je i Ermin Dedić iz Novog Travnika. Kaže teško je bilo odrastati pod takvim okolnostima, ali da on pripada generaciji ljudi koji nisu opterećeni ratom, niti time kako se tko zove. Ističe da su upravo on i njegovi prijatelji sudjelovali u promjenama da u ovom malom gradu ne bude linije razgraničenja.
„To se više događalo 2005, 2006, godine. Nakon toga su herojske generacije odlučile otići u drugio dio grada. Sada imamo sportske klubove u kojima se nalaze i jedni i drugi. Baš sport je jedan od načina kako da se mladi zbliže. Ja lično sam u dobrom odnosu s Hrvatima, a ja sam Bošnjak. Nakon rata su se neki odselili u jedan dio grada, drugi u drugi dio i tako se desila ta nevidljiva granica. Međutim danas, ni njih niti nas nije strah doći u drugi dio grada. U dobrim smo odnosima i to je ogroman napredak“, rekao je Ermin.
U Srbiji mladi maštaju o nekoj boljoj ekonomiji. Konkretno, Milan Bujšić smatra da su zemlje koje su nekada bile pod zajedničkim okriljem i danas upućene jedne na drugu.
„Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora... svi smo u istom košu i sve nas isto čeka. Kod naših nekih političara postojao je jedan predlog da pravimo neku labavu konfederaciju u početku da bismo zajedno pristupali na evropske fondove. Ja bih baš to i napravio, tu labavu konfederaciju. Ujednio bi ljude, da se čuje jedno mišljenje i prema tome postupao dalje“, rekao je Bujšić.
Prepisati ljubav od susjeda
Sve mlade zapravo tište iste brige i činjenica da se u ovim zemljama svaka politika gradi na matricama prošlosti. I u Hrvatskoj. Tomislav Kalašnikov kaže da je baš to i razlog što i iz Hrvatske velik broj mladih odlazi.
„Kao što bi moj deda znao reći – ako gledaš u prošlost okrećeš leđa budućnosti. Naši političari, konkretno hrvatski, previše su opsjednuti tom prošlošću. Što je bilo '41-e, što je bilo '45-e, što je bilo '91-e. Samo sada čekam da krenu šta je bilo 1948. godine, pa kada je bio kralj Tomislav 925. godine...“, komentariše Tomislav.
Iako su dobili zakon o mladima i osnovali Upravu za mlade, njihov glas i u Crnoj Gori slabo se čuje, a baš je to ono na što bi politike trebale usmjeriti svoje strategije, kažu za naš program Crnogorci Mirha Tahirović i Goran Lalević.
„Mislim da smo svi mi potencijal ovog regiona i da zajedničkim snagama možemo pomoći ekonomskom prosperitetu regiona“, smatra Mirha.
„Krajnje je vrijeme da se shvati da su mladi jedan od najvažnijih stubova, ne samo Crne Gore nego svih država regiona. Ide na bolje, ali još uvijek mora mnogo da se radi“, ističe Goran.
Haris Selmanović iz Tuzle već obilazi svijet i međunarodne konferencije. Kaže, potrebno je samo pozitivnih iskustava i primjera prepisati i donijeti u BiH, ali ovdje smatra on postoji i drugi problem – nezadovoljstvo i pesmizam u koje društvo, kaže Haris, kao da se utopilo.
„Svi mi možemo govoriti da smo nezadovoljni, ali kada dođemo do trenutka kada treba djelovati protiv nezadovoljstva onda smo potpuno nespremni. Ako bih zato imao priliku nešto mijenjati onda je to ovakav naš patriotizam. Ovih dana imali smo konkretan primjer Hrvatske koja nama zabranjuje izvoz mlijeka. Ali to nije zato što oni nas mrze već zato što sebe više vole. Mislim da i mi trebamo imati takav pristup. Književnik Meša Pargan nedavno je rekao da ne trebamo širiti mržnju nego prepisati ljubav od susjeda. To je ono što bih ja volio da naš narod prihvati. Ja ću se truditi da ja budem takav“, konstatira Haris.
Dok se rastajemo kažem im: Sretno, na vama svijet ostaje. Onda se vrate i kažu da im to u stariji svakodnevno ponavljaju. I to dok čvrsto drže pozicije i ne puštaju ih.
