O tome da li je međunarodna zajednica digla ruke od Bosne i Hercegovine u novom izdanju Mosta polemisali su Marko Prelec, direktor Balkanskog projekta Međunarodne krizne grupe, i Bodo Veber, analitičar u Vijeću za demokratizaciju politike u Berlinu.
Bilo je riječi o tome zašto zapadni predstavnici godinama ponavljaju floskulu da bosanskohercegovački lideri treba da preuzmu odgovornost za sudbinu svoje zemlje, kada dobro znaju da oni nisu u stanju ni o čemu da se dogovore, da li ćutanje Zapada ohrabruje Dodika da nastavi svoju politiku negiranja Bosne i Hercegovine, zašto Turska sve više ispoljava pokroviteljski odnos prema Bosni i Hercegovine, o iluzijama vrha Republike Srpske da taj entitet može bez Federacije da uđe u Evropsku uniju, kako bi Zapad reagovao kada bi Dodik raspisao referendum o nezavisnosti, koliko ima istine u izjavi američkog profesora međunarodnog prava Frensisa Bojla da su velike sile u Dejtonu namjerno napravile državu koja ne može funkcionisati, kao i o tome da li bi otcjepljenje Republike Srpske izazvalo novi rat u Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Na političkoj sceni Bosne i Hercegovine trenutno vlada haos kakav nije viđen od završetka rata u toj zemlji. Vlast je potpuno paralisana, a lideri svaki čas smjenjuju jedni druge. U takvoj situaciji, njemačka ambasadorka u Bosni i Hercegovini, Ulrike Marija Knoc, ovih dana izjavljuje da lokalni lideri, a ne stranci, treba da preuzmu odgovornost za Bosnu i Hercegovinu. Šta ta izjava znači, kada je već odavno jasno da se lideri Bosne i Hercegovine ni o čemu ne mogu dogovoriti?
Bodo Veber: Mislim da ta izjava pokazuje gdje je centar problema u politici koju prema Bosni i Hercegovine vode vodeće zemlje Evropske unije, prije svega Njemačka. To je jedna autistična politika koja se više bavi Uredom visokog predstavnika i EUFOR-om, nego problemima na terenu. Mislim da taj autizam upravo pokazuje izjava naše ambasadorke.
Marko Prelec: Autizam sigurno postoji, ali mislim da je on na drugoj strani - da autizam u posljednje vrijeme karakteriše čitav politički prostor Bosne i Hercegovine. Poruka ove izjave je da niko van Bosne i Hercegovine ne može da određuje sudbinu te zemlje i upravlja njom. Međutim, u Bosni i Hercegovini su mnogo više skloni da vjeruju da su za situaciju u njihovoj zemlje svi krivi, osim onih koji njom upravljaju. To je pokušaj prebacivanja krivnje sa domaćih političkih struktura na one koji ipak probaju pomoći Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Da li je moguće da ni Berlin, ni Brisel, ni Vašington ne vide da se lideri Bošnjaka i Hrvata ne mogu dogovoriti jer su im interesi dijametralno suprotni, a da Dodik neće nikakav dogovor, jer mu je cilj raspad Bosne i Hercegovine?
Marko Prelec: Ako je to stvarno tako, kao što ste rekli, onda Bosna i Hercegovina nema budućnosti. Mislim, međutim, da Bosna i Hercegovina nije u toj situaciji i da smo imali čitav niz prilika da se krene naprijed. Evropa stalno nudi pomoć Bosni i Hercegovini više nego bilo kojoj drugoj zemlji, ali nema spremnosti da se ta pomoć prihvati. Prije par godina Zlatko Lagumdžija je dao onu svoju čuvenu izjavu o Zapadnoj i Istočnoj Nemačkoj. Shvatio je da postoji mogućnost da se sagradi nešto zdravo i dobro na terenu Federacije Bosne i Hercegovine i da se sa te osnove ide dalje. Iz nekih meni nepoznatih razloga nije uspio s tom politikom, nego je krenuo suprotnim putem, takoreći putem rušenja Federacije. Međutim, još uvijek ima nade da se dođe do dogovora.
EU je potpuno svjesna da politika prema BiH ne funkcioniše, ali nije spremna da od nje odustane.
Bodo Veber: Mislim da nije problem u tome da li se bosanskohercegovački lideri mogu ili ne mogu dogovoriti, nego u tome što je međunarodna zajednica, pogotovo Evropska unija, prije sedam godina postavila političko-institucionalni okvir u kome je nemoguće dogovoriti se. Što je najgore, Evropska unija je toga svjesna i u tome je autizam i apsurdnost te politike. Oni i dalje guraju tu politiku sa punom sviješću da je to nemoguća misija. Oni su potpuno svjesni da ta politika ne funkcioniše, ali nisu spremni da od nje odustanu.
Marko Prelec: Nije mi jasno o kojoj politici gospodin Veber govori. Ne može krivnja za trenutno stanje u Bosni i Hercegovini da pada na ljude izvana. Ne možete imati stabilnu zemlju kojom upravljaju faktori van te zemlje. Prošlo je 17 godina od Dejtonskog sporazuma, pa ako za to vrijeme Bosna i Hercegovina nije uspjela da odraste do tog stepena da može upravljati sama sobom, onda nisu krivi oni izvana, već oni unutra. U tom slučaju, kao što gospodin Incko stalno ponavlja, glasači bi trebalo da iskoriste svoje “bonske ovlasti“ i da smijene ovu vlast. Ali i sami lideri moraju konačno da shvate da imaju dvije alternative - ili će nastaviti kao do sada, pa će cijela zemlja sve više tonuti u bijedu i siromaštvo, ili će se potruditi da nađu neko bolje rešenje.
Bodo Veber: Ja ne zagovaram da međunarodna zajednica nastavi da upravlja Bosnom i Heregovinom. Problem je u tome što politika Evropske unije još uvijek počiva na premisama iz 2005. godine, koje polaze od toga da su lideri u Bosni i Hercegovini zreli da provode demokratske reforme i da žele u Evropsku uniju. U međuvremenu postalo je savršeno jasno da oni, zapravo, ne žele u Evropsku uniju, ali mi se i dalje pretvaramo da to nije tako. To je politički kontekst u kome izrastaju političari kao što je Dodik i u kome dominira iracionalna politika, u kojoj nema ama baš nikakvog prostora za dogovor.
Omer Karabeg: Dodik je ponovo krenuo u ofanzivu negiranja Bosne i Hercegovine. On uporno ponavlja da je Republika Srpska država, a u tome ima i podršku Srbije, jer je predsjednik skupštine Srbije, Nebojša Stefanović, nedavno u obraćanju novinarima sve vrijeme Republiku Srpsku nazivao državom. Koliko znam, ni ovoga puta, kao ni toliko puta prije toga, Brisel nije reagovao na Dodikovo negiranje Bosne i Hercegovine.
Činjenica je da RS mnogo energičnije radi na evropskim reformama, nego što to čine partneri iz Federacije.
Marko Prelec: To nije tačno. Reagovao je Renco Davidi, otpravnik poslova delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini. Drugo, moramo imati u vidu da je Bosna i Hercegovina trenutno u predizbornoj kampanji, a u takvim trenutcima uvijek se prodaje jeftina roba, kao što su izjave koje ste pomenuli. Slične stvari se mogu naći i u Federaciji. Mislim da će to splasnuti. Međutim, činjenica je da Republika Srpska mnogo energičnije radi na evropskim reformama, nego što to čine partneri iz Federacije. Problem je u tome što oni hoće da to rade sami, a ne kao dio Bosne i Hercegovine. Najbolji lijek za to bi bio da ih Federacija dostigne i prestigne u spremnosti za evropske reforme, a to, nažalost, nisu uspjeli napraviti.
Bodo Veber: Ne bih se složio sa gospodinom Prelecom da Republika Srpska usješno sprovodi evropske reforme. To je samo priča. Istovremeno, u Republici Srpskoj imamo politizaciju policije i jačanje uticaja vlasti na sudstvo, što praktično vodi ka razgradnji demokratskih struktura. To što oni usklađuju neke zakone, neće ih približiti Evropskoj uniji.
Marko Prelec: Slažem se da postoje ozbiljni problemi u Republici Srpskoj, prije svega, kada je riječ o politizaciji policije. To je retrogradan korak, ali je činjenica je da je Ministarstvo za evropske integracije Republike Srpske mnogo sposobnije i da radi mnogo energičnije, nego što je to slučaj u Federaciji. Federacija bi trebala biti ekonomski i politički motor Bosne i Hercegovine. U tome je spriječava to što nema dogovora između bošnjačkih i hrvatskih stranaka. To je suštinski problem Bosne i Hercegovine. Ako bi došlo do mira u kući u Federaciji, čitava politička situacija u Bosni i Hercegovini bi se promijenila.
Ne mogu se problemi u Federaciji rješavati odvojeno od RS.
Bodo Veber: Ne slažem se sa tezom da bi se, kada bi se riješilili problemi u Federaciji, poboljšali odnosi između entiteta i u državi kao cjelini. Ne mogu se problemi u Federaciji rješavati odvojeno od Republike Srpske. Situacija u Federaciji je posljedica onoga što se dešava u Republici Srpskoj, prije svega saveza između Dodika i Čovića. Dodik se ponaša kao da brani Dejtonski sporazum, i to onaj izvorni, ali njemu nije stalo do Dejtona. To se najbolje vidi po tome što Republika Srpska sklapa međudržavne sporazume o izgradnji hidrocentrala na Drini, čime pokazuje da ne poštuje dejtonske institucije. Cilj banjalučke politike je održavanje haosa u Bosni i Hercegovini.
Marko Prelec: Složio bih se sa ovim što je gospodin Veber rekao da su potezi poput potpisivanja međudržavnog ugovora mimo institucija Bosne i Hercegovine - protivustavni. Tu postoji odgovornost i druge strane koja učestvuje u tom ugovoru - Srbije, koja kao potpisnica Dejtonskog ugovora ne bi sebi smjela dopustiti da ga na takav način podriva.
Bodo Veber: Mislim da je problem još ozbiljniji, jer u svemu tome učestvuje i jedna članica Evropske unije - Italija, dok se drugi članovi Unije ne usuđuju to kritikovati.
Omer Karabeg: Ovih dana je vrh Republike Srpske lansirao novu tezu. Oni tvrde da Republika Srpska može ispuniti zahtjeve Evropske unije, dok Federacija to ne može, pa smatraju da bi na Bosnu i Hercegovinu trebalo primijeniti kiparski model, to jeste da bi Republika Srpska trebalo da ima svoj vlastiti put u Evropsku uniju.
Marko Prelec
Marko Prelec: To je bajka za malu djecu. Jedna od rijetkih stvari oko koje se gotovo sve zemlje Evropske unije slažu je da se kiparski model ne može više primijeniti ni na koga. Nikome u Evropi ne pada na pamet da pravi odvojene pregovore sa Republikom Srpskom, a kamoli da dozvoli da Republika Srpska postane član Evropske unije, dok bi ostali dio Bosne i Hercegovine ostao izvan Unije. To je apsurdna ideja. To se plasira u predizborne svrhe ili, možda, sa ciljem da se provocira druga strana.
Bodo Veber: Poznato je da se Dodik redovno služi zamjenom teza. Tako je i ovoga puta proglasio modelom nešto što je anti-model u Evropskoj uniji, a to je kiparski debakl. To je smiješno.
Marko Prelec: Vratio bih se na tezu gospodina Dodika da je Republika Srpska država. Gledano apstraktno, apsolutno je jasno da Republika Srpska ima državne atribute, ali ona nije suverena država, nego nešto poput federalnih država Njemačke, autonomnih pokrajina Italije i Španije ili američkih saveznih država. To, međutim, u Bosni i Hercegovini ima otrovnu konotaciju. Ako priznate to, onda se odmah potegne pravo na otcjepljenje, a to Republika Srpska nema.
Omer Karabeg: Međutim, ako se sa najvišeg mjesta u Republici Srpskoj uporno ponavlja da je Bosna i Hercegovina neodrživa, ako se to svaki dan govori u medijima, onda to nakon određenog vremena može postati stvarnost.
Marko Prelec: Oni govore ono što misle. Oni zaista vjeruju da je Bosna i Hercegovina neodrživa, ali stalno ponavljaju da će Sarajevo biti to koje će srušiti Bosnu i Hercegovinu i da Banjaluka neće proglasiti otcjepljenje. Mislim da je nerazumno tražiti od njih da kriju osjećaj koji imaju. Oni zaista ne žele biti dio Bosne i Hercegovine, ali pristaju ostati tamo gde jesu.
Omer Karabeg: Recimo da Dodik raspiše referendum i proglasi nezavisnost, mislite li vi da bi ga Zapad zaustavio?
Ne vjerujem da bi ijedna zemlja priznala nezavisnost RS.
Marko Prelec: Mislim da ne bi. Odziv bi bio veliki i velika većina bi glasala za otcjepljenje. Ali šta sutra? Ne vjerujem da bi ijedna zemlja priznala tu nezavisnost. Šta bi onda uradili u Banjaluci. Morali li bi se nakon nekoliko mjeseci vratiti u Bosnu i Hercegovinu ili postati izolirani pašaluk okružen Hrvatskom i teritorijom pod kontrolom Sarajeva. Niko ko ima zdravog razuma ne bi mogao tako nešto planirati.
Bodo Veber: Ne mislim da Dodik ima namjeru u to ulaziti. Ta situacija će se produžavati u nedogled. Pošto je očigledna pasivnost Evropske unije, pa i Sjednjenih Američkih Država, on će možda početi da vjeruje da će doći dan, kada će se međunarodna zajednica toliko zamoriti problemima Bosne i Hercegovine, da će on doći u situaciju da poduzme taj korak. Mislim da je u zabludi, ali međunarodna zajednica uglavnom hrani tu zabludu.
Omer Karabeg: Jedna izjava američkog profesora međunarodnog prava, Frensisa Bojla, uzbudila je duhove u Bosni i Hercegovini. On, naime, tvrdi da su velike sile u Dejtonu svjesno i namjerno napravile državu koja ne može funkcionisati, a da je krajnji cilj bio podjela Bosne i Hercegovine mirnim putem. Mislite li da ima istine u tome što tvrdi Frensis Bojl?
Marko Prelec: Mogu samo da kažem da se to ne poklapa s onim što sam ja čuo. Nisam bio u Dejtonu i nisam razgovarao sa ljudima koji su bili direktno uključeni u sve to, ali sam razgovarao sa ljudima koji su dosta visoko bili pozicionirani u Klintonovoj administraciji. Oni su mi rekli da su bili svjesni da su ovlasti eniteta vrlo velike, čak prejake za jednu funkcionalnu državu, ali su očekivali da će razvoj Bosne i Hercegovine krenuti u drugom pravcu, da će enitetske ovlasti slabiti, a da će postepeno jačati središnji nivo vlasti - što se i dogodilo pod snažnim pritiskom Ureda visokog predstavnika. Ali, ne mogu da kažem da je to netočno, jednostavno nemam podatke. Moraćemo čekati da ti istorijski dokumenti izađu u javnost.
Bodo Veber: Mislim da se ovdje radi o naknadnoj interpretaciji onoga što se desilo u Dejtonu. Gospodin Bojl iz današnje perspektive, kada je očigledno da međunarodna zajednica ne želi da se konfrontira sa politikom Milorada Dodika, interpretira ono što se desilo u Dejtonu, a to nema mnogo veze s onim na čemu je nastao Dejtonski ugovor i koji su bili tadašnji motivi međunarodne zajenice.
Omer Karabeg: Zanimljivo da Turska sve više ispoljava pokroviteljski odnos prema Bosni i Hercegovini. Premijer Erdogan je prije izvjesnog vremena izjavio da mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet, a nedavno je rekao da će Turska brinuti o svojim bivšim pokrajinama, među kojima je pomenuo i Sarajevo.
Marko Prelec: Ankara i Sarajevo gledaju jedno na drugo, ali međusobnog razumijevanja nema. U Turskoj relativno slabo poznaju bosanskohercegovačke prilike. Turska ima tradiciju koja je potpuno drugačija, posebno u odnosu na nacionalno pitanje. Tamo je odnos između nacije i države potpuno drugačije postavljen nego što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. S druge stane, i Sarajevo relativno slabo poznaje prilike u Turskoj. Naravno, postoji ambicija Turske da bude regionalna sila. Ta ambicija je još uvijek prilično apstraktna i teško je vidjeti šta bi točno Turska mogla uraditi u Bosni i Hercegovini. Bilo bi dobro da više investira u tu zemlju, ali i toga ima relativno malo.
Bodo Veber
Bodo Veber: To nije novi angažman. To traje od 2009. godine. Takva turska politika prema Bosni i Hercegovini izaziva kontroverzne reakcije na Zapadu - od toga da je riječ o ozbiljnom angažmanu, koji je više evropski od same politike same Evropske unije, do optužbi da je to neootomanska politika. Turska je uspjela 2010. godine u trilateralnim razgovorima da poboljša odnose između Srbije i Bosne i Hercegovine, ali ona teško može nešto postići bez saradnje sa Evropskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Zbog toga politika Turske oscilira između pokušaja ozbiljnog angažmana i izjava poput ovih koje ste pomenuli, a koje, iako su namijenjene prije svega za domaću upotrebu, pothranjuju optužbe o neootomaskoj politici.
Omer Karabeg: Da li je Zapadu suštinski stalo da sačuva Bosnu i Hercegovinu ili bi se pomirio s njenom raspadom?
Marko Prelec: Postoji vrlo snažno opredjeljenje gotovo cijelog Zapada da se očuva Bosna i Hercegovina, i to iz dva razloga. Prvi je osjećanje moralnog duga zbog lošeg reagiranja na rat, etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini, a drugi je strah od posljedica koje bi raspad Bosne i Hercegovine imao na region. Dakako, nije realno govoriti o raspadu. Mislim da se o tome ne razmišlja kao o nekoj ozbiljnoj opciji, ali razlog za nemogućnost raspada Bosne i Hercegovine je u samoj Bosni i Hercegovini, a ne na Zapadu. Raspad nije moguć, ne zbog toga što to zabranjuju Brisel i Vašington, nego zato što za to ne postoji spremnost u samoj Bosni i Hercegovini.
Bodo Veber: Okvir zapadne politike prema Bosni i Hercegovini je jasan. Zapad je za očuvanje države Bosne i Hercegovine i za njenu evropsku integraciju. Problem je, međutim, u tome što Zapad već odavno sebi ne postavlja pitanje - šta je njegov strateški interes na tom području. Ne radi se o tome da Zapad rješava probleme umjesto domaćih snaga, ali bi morao postaviti realan okvir u kome ne bi bilo mjesta za zamjene teza, priče o kiparskom modelu i separatnom ulasku u Evropsku uniju. Na žalost, trenutna politika počiva na odsustvu volje da se Zapad ozbiljno suoči sa problemom Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Američki profesor Daniel Server je ovih dana izjavio da bi nezavisnost Republike Srpske ponovo podstakla bosanski rat. Da li je moguća secesija Republike Srpske bez rata?
Bodo Veber: Mislim da nije.
Mogućnost rata je realna opasnost i realan razlog zbog kojeg do proglašenja nezavisnosti RS neće ni doći.
Marko Prelec: To je realna opasnost i realan razlog zbog kojeg do proglašenja nezavisnosti neće ni doći.
Omer Karabeg: I na kraju, u zaključku, da li je međunarodna zajednica digla ruke od Bosne i Hercegovine?
Marko Prelec: Rekao bih da diže ruke u tom smislu što ne želi da preuzme odgovornost za sudbinu zemlje umjesto domaćih lidera. Međutim, još uvijek ulaže velike napore u nastojanju da im pomogne da urade ono šta treba. Na žalost, bez većeg efekta.
Bodo Veber: Ona je digla ruke od toga da se suočava sa problemima Bosne i Hercegovine, ali je istovremeno intenzivirala svoj angažman na pogrešnim premisama, ostajući dosljedna politici nemoguće misije. Problem nije u intenzitetu, nego u politici za koju su svi svjesni da je pogrešna.
