Novinarka Radija Slobodna Evropa u Azerbejdžanu Hadidža Ismailova već je šest mjeseci u zatvoru zbog istraživanja o korupciji ukoju je uključen vrh države, odnosno sama obitelj predsjednika Ilhama Alijeva. Stotine milijuna dolara kriminalnim makinacijama je izvučeno iz državnih firmi i otišlo u džep „prve obitelji“ i bliskih prijatelja.
No, kako je istinu nemoguće sakriti, tako su Hadidžine kolege, istraživački novinari, nastavili tamo gdje je ona stala .„Hadidžin projekt“ ide dalje.
Jedna od Hadidžinig kolegica, Miranda Patrucić, istraživačka novinarka iz međunarodnog projekta Organizirani kriminal i korupcija (OCCRP), zajedno s još dvojicom kolega je nekoliko mjeseci istraživala skandal s azerbejdžanskom telekomunikacijskom kompanijom u koji su uključene telekomunikacijske tvrtke sa sjevera Evrope i Turske. Istražene su stotine poslovnih knjiga, godišnji izvještaji i meunarodni dokumenti koji se odnose na ovaj slučaj.
RSE: Vi ste jedna od autora istraživanja o korupciji visokih razmjera u Azerbajdžanu, koja svoje krakove ima i na sjeveru Evrope i u Turskoj. Zapravo, radi se o nastavku istraživanja koje je pokrenula novinarka Hadidža Ismailova, koja je već sedam mjeseci u zatvoru.
Patrucić: Hadidža je u ljeto prošle godine otkrila da iza firmi, koje su dioničari u jednom od najvećih telekom operateru Azercellu u Azerbajdžanu, stoje ljudi koje su u vezi sa porodicom predsjednikom države Alijevom. Ona je objavila tu priču. Nakon te priče uslijedile su prijetnje da će biti uhapšena. Zabranjen joj je izlazak iz zemlje, a na kraju su je zatvorili.
U februaru ove godine smo dobili e-mail od osobe koja je bila veoma ljuta što je Hadidža u zatvoru, a što iz TeliaSonera niko nije reagovao. Ta osoba nam je ukazala na jedan detalj o kojem Hadidža u izvještaju nijepisala, a to je financijski aspekt samog posla. Počeli smo da istražujemo financijske tokove, na koji način i za koliko novca su te firme dobile udio u telekom operateru. Uspjeli smo razotkriti da su te firme dobile udio, bez da su uplatile i jedan cent.
RSE: Konkretnije, radi se o mobilnom operateru jer je telekomunikacijska industrija, poslije nafte, najznačajniji industrijski sektor u Azerbajdžanu. Kako je azerbajdžanski režim izvlačio novac?
Patrucić: Ne samo da je drugi najznačajniji sektor, nego i najveći poreski obveznik. Azercell je uplatio najviše poreza, kao firma, u istoriji Azerbajdžana.
Prvo je država sklopila ugovor sa Turkcellom, u to vrijeme, da osnuju zajedničku firmu. Tada je država imala 51 posto, a Turkcell 49 posto. U međuvremenu došlo je do promjene vlasničkih struktura i većinski udio u firmi Turkcell je preuzela TeliaSonera (švedska telekomunikacijska firma). Pojavio se i manjinski dioničar, koji je u vlasništvu jedne familije iz Turske. Država je ostala na 35 posto firme.
Onda su oni rekli da će da privatizuju taj udio. U početku je TeliaSonera u svojim internim dokumentima govorio da će konačno da dobije apsolutnu većinu. Željeli su da preuzmu 75 posto firme. Nakon par mjeseci se ispostavilo da država zahtijeva da lokalni partner preuzme vlasništvo u firmi. Taj lokalni partner nije trebao da plati bilo šta za taj udio. Država je procijenila da će taj udio biti 180 miliona dolara. U vrijeme kada je procjena izvršena, sama firma je bila puno vrednija. Konačno, kada je privatizacija realizovana, 2008. godine, taj udio je trebao biti vrijedan 760 miliona dolara. Samom prodajom udjela za 180 miliona dolara, država je izgubila 600 miliona dolara.
RSE: To je jedan od primjera kako je državno vlasništvo otišlo u privatne ruke, točnije, kako je raspoređeno unutar obitelji predsjednika Alijeva.
Patrucić: Da, i peti korak u svemu tome je bio da Azercell, holding firma, formalni partner države, preuzme vlasništvo. No, ondasu interno promijenili dioničku strukturu gdje je TeliaSonerana neki način izgubila svoje većinsko vlasništvo. Firme, koja se vezuje sa porodicom Alijev, su dobile 49 posto vlasništva, a državni udio se na neki način stopio u njihov udio.
RSE: Kako se izvlačio novac kroz holding kompanije?
Patrucić: Oni su na neki način kreditirali te firme koje se dovode u vezu sa porodicom Alijev. I to tako što su rekli su da će oni preuzeti dionice države, a 180 miliona će se otplatiti u periodu od tri godine od dividendi, koje će biti u budućnosti isplaćene. Da bi imali dovoljnu količinu dividendi, oni su kreditirali Azercell, kako bi oni imali više novca, koji bi na kraju završio kao profit i bio isplaćen dioničarima.
Država nije dobila ni tih 180 miliona zato što je vlast zahtijevala da se pola tog iznosa isplati nosiocima privatizacionih vaučera, koji su zatim te vaučere vratili državi, a država je otpisala dug koji se imali spram njih. Tu su neki pojedinci dobili neki dodatni novac.
RSE: U Azerbajdžanu, kao i u postsovjetskim državama, ali i na Balkanu, 90-ih, se govorilo o takozvanoj vaučerskoj privatizaciji. No, u slučaju ove kaspijske države, gotovo dvije trećine tih vaučera završilo je u 28 naftnih off shore kompanija, koje su bile u vlasništvu vladinih dužnosnika, među kojima je i obitelj Alijev.
Patrucić: Ko su stvarni vlasnici se ne zna. Vodile su se istrage i vrlo je vejrovatno da ima i članova porodice ili ljudi bliski njima koji su među tim vlasnicima. Kako se radi o off shore kompanijama, čak ni istražni organi u Americi nisu znali da kažu o kome se radi. A TeliaSonera koja je izvršila direktne uplate, je odbila da kaže na koje račune je uplatila novaci o kolikim se iznosima radilo. To je nepoznatoi taj dio je još uvijek nerazriješen.
RSE: Režim Alijeva je Hadidžu, zbog njenog istraživanja, progonio, pokušao je difamirati, a sada je i zatvorio. Ovo istraživanje dokaz je korumpiranosti režima. Žrtve su većina građana. Hapšenja i navodne tužbe su politički motivirani, to je jasno. Novinarka se držala svojih principa. Vi ste je i poznavali?
Patrucić: Hadidžu znam godinama i bliske smo prijateljice. U njenom radu se ni u jednom trenutku ne bi mogla naći neka zamjerka. Ona je uvijek vrlo profesionalno pristupala svakom istraživanju, za svaku činjenicu koju je iznijela je imala više nego jedan dokaz. Nikada ništa nije objavila što nije bilo apsolutno tačno i istinito.
Ona je hrabra i požrtvovana novinarka koja je željela dobro narodu Azerbajdžana i željela im je reći istinu o onome što se stvarno događa. Režim Alijeva je veoma korumpiran. Svaki put kada bi Hadidža objavila neko istraživanje, oni bi zatvarali pristup javnim podacima. Kada je objavila priču o tome kako su oni vlasnici rudnika, zabranili su pristup vlasničkim strukturama u biznis registru, tako da niko nije mogao saznati ko su vlasnici firmi u Azerbajdžanu. A ljudi koji bi mogli pričati o tome šta se dešava su preplašeni i Hadidža nije mogla stupiti s njima u kontakt.
Režim je progonio Hadidžu. Postavili su kamere u njen stan. Nakon toga se u javnosti pojavilo video na kojem je ona sasvojim momkom, što je u društvu, kakvo je u Azerbajdžanu, vrlo patrijarhalnom, izazvalo brojne reakcije. Potom su govorili da je nejna obitelj armenskog porijekla, što se u Azerbajdžanu, koji je vodio dugogodišnji rat sa Armenijom, smatra gotovo pozivom na ubistvo. Bila je izložena silnim pritiscima tako što su hapsili ljude koji su njoj bliski, druge aktiviste i novinare. Čitav taj život pod pritiskom, zabrana kretanja a sada i njen boravak u zatvoru, bez ikakvih optužbi i bez ikakvog razloga, govori koliko je taj režim korumpiran.
Mi u OCCP (Organized Crime i Corruption Project), te brojni novinari iz čitavog svijeta su pokrenuli „Hadidža projekt“. Mi ćemo nastaviti da radimo njen posao. Režim je mislio da može zaustaviti istraživanje i nju da govori istinu tako što će je zatvoriti. Njene kolege i prijatelji iz čitavog svijeta su posvetili mjesece i mjesece svoga života i nastavili da rade na pričama koje je ona istraživala, ali isto tako razotkrivali i nove priče o korumpiranosti režima u Azerbajdžanu. Nadam se da ćemo na taj način uspjeti da izvršimo pritisak na režim da je oslobodi i poslati poruku da zatvor za jednog novinara ne znači da će istina biti ušutkana, nego, šta više, znači da će se pojaviti desetine drugih ljudi koji će nastaviti da govore istinu i nastaviti da istražuju.
RSE: Koliko je teško, po Vašoj procjeni, biti istraživački novinar na Balkanu?
Patrucić: Vjerovatno puno lakše nego u Azerbajdžanu. Mada mislim da posljedni tokovi na Balkanu pokazuju da će biti sve teže i teže za novinare. Mislim da je sve više prijetnji i da je sve više fizičkih napada na novinare i da vlast sve više zatvara pristup javnim informacijama. Sve više medija prelazi u ruke onih kojima nije u interesu širenje istine, nego podrška određenim političkim ili ekonomskim strukturama, čak u nekim slučajevima i organizovanom kriminalu. Mislim damedijska situacija na Balkanu postaje sve gora i gora. Samim tim će oni novinari koji ostanu da rade istraživačko novinarstvo biti pod sve većim i većim pritiskom.
