Živanović: Pet različitih istina o 1990-im

Akademik Miodrag Živanović koji je svojevremeno učestvovao u analizi nastavnih planova i programa iz nacionalne grupe predmeta u BiH kaže za rubriku Zašto? Radija Slobodna Evropa da je izučavanje događaja 90-tih godina u školama jako osjetljivo jer u BiH postoji najmanje tri a možda i pet istina o tim dešavanjima.

RSE: Kad ćemo u BiH imati zajednički udžbenik istorije?

Živanović: Moram reći da će trebati dosta vode proteći Vrbasom, kako mi ovdje govorimo u Banjaluci, da bi se barem dio tih stavova oko, evo, nama bliske prošlosti u sistemu obrazovanja uspio nekako približiti ili da se primaknemo istini, jer radi se o istini.

Ja ne vjerujem, čak, da će se u ovom slučaju niti ovi stavovi iz Republike Srpske, iz Federacije BiH, iz drugih manjih dijelova ove naše zemlje uspjeti složiti. To su, zapravo, kao rogovi u vreći i postoji, naime, tu također jedan gotovo nonsens. Mi ovdje, prosječno uzevši, u BiH uvijek govorimo o najmanje pet istina o jednom te istom događaju. I onda se to prenosi, naravno, i na sadržaje koji se rade u sistemu obrazovanja i ono što djeca zapravo trebaju da uče. Tih pet istina su, zapravo, strukturirane ovako.

Tri istine su da kažem dominantne. Zapravo, svaka politička elita svakog od ova naša tri naroda ima svoju istinu koja je suprotna od ove druge dvije. Postoji zatim istina izbjeglica i raseljenih lica koja je opet nešto četvrto. I postoji istina međunarodne zajednice.

Zato će nas ovi problemi u budućnosti čekati možda još u drastičnijoj formi i ne vjerujem da je moguće sada u nekom kratkom periodu bilo šta učiniti da dođemo do tog, je li, približavanja istini, kako rekoh.

RSE: S obzirom da će se u ovom udžbeniku istorije izučavati takoreći događaji iz proteklog rata u BiH iz ugla RS-a, na koji način to može uticati na odnose u BiH? Vi ste svojevremeno bili dio istraživanju sadržava nacionalne grupe predmeta u svrhu usklađivanja udžbenika u BiH i možete li nam reći šta je bilo najspornije?

Živanović: Razlog tome su ove profilacije tih pet istina. I kad treba na bilo koji način da uvežemo, povežemo pa, ako treba, i sučelimo te istine, uvijek se to radi bez argumenata i poziva se, nažalost, u jednom lošem maniru na konsenzus.

Ja sam uvjeren, a to pokazuje i moje iskustvo iz ranijeg perioda kad smo pokušali nešto da uradimo na tom planu, u sljedeće: može se dogoditi samo to da se ove tek pomalo i tek djelomično povezane niti naših života ovdje u ovome društvu počnu ponovno kidati i da je sasvim moguće da dođe i do novih, nažalost, dubljih podjela i do proizvodnje te fragmentarne, parcijalne svijesti, posebno mladih ljudi koji će to morati učiti u školama.

Ne vjerujem da je to moguće uraditi iz samo jednog dijela organizacione strukture BiH, zvao se on entitet, kanton ili bilo kako drugačije, nego bi to trebalo uraditi na nivou države BiH. Najmanje na tom nivou, a možda i regionalno. Ali, pošto se mi ni oko čega ne možemo dogovoriti ni ovdje u BiH ni u regionu, teško će se doći do tog, da kažem, najprirodnijeg puta tako da ćemo opet, nažalost, imati fragmentirano obrazovanje, fragmentirane živote i fragmentiranu svijest, prije svih kod mladih ljudi.