Profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru dr. Mile Lasić objašnjava šta za njega znači „nesavršeni ili nedovršeni mir“, kako mnogi nazivaju ono što je BiH donio Dejtonski mirovni sporazum. Takođe ističe da je Mirovni sporazum, ipak, bolji i donio je više od onoga što su uradili bh političari.
RSE: Prof. Lasiću, kada bismo podvukli liniju pod ovih 20 godina od pregovora i zaključenja mira u američkoj avio-bazi u saveznoj državi Ohio, kako biste ocijenili trenutno stanje? Gdje je BiH danas?
Lasić: Negdje gdje je i prije bila, jer je riječ, unatoč silnim naporima i uloženim novcima, o neuspjelim tranzicijama. Dakle, mi smo ostali pretpolitičko društvo, kakvi smo i bili kada smo dozvolili sebi barbarizam i međusobno ratovanje i uništavanje. U međuvremenu su nam donijeli neke ustave, napravili propise po kojima bismo trebali živjeti, ali, zapravo, svi mi na svoje načine, svi oni, bolje rečeno, i etnonacionalisti i pseudograđani ili pseudoljevičari, kako ih ja zovem, vode ratove protiv ustava svoje zemlje ili protiv uopće mogućnosti njezine opstojnosti ili pak žele potirati identitete, nametati svoje političke volje. Jedino nema nikakve spremnosti za konsenzualnu političku kulturu, koja je u višenacionalnoj zajednici, kakva je Bosna i Hercegovina, pretpostavka svih daljnjih kretanja, bilo kakvih kretanja naprijed.
RSE: Mnogi će reći da se u BiH radi o tzv. „nedovršenom“ miru, a nebrojeno puta smo čuli ocjenu bh. uređenja da se radi o „luđačkoj košulji“. Kakav je Vaš komentar?
Lasić: Ja sam sklon onom Tidemansovom izvješću iz 1997, u kojem se govorilo o nesavršenom miru. Dakle, to je zaista nesavršen mir. Nijedna politička opcija nije mogla pobijediti jer je međunarodna zajednica ipak stala iza toga da se ne dozvoli dalja dekompozicija Balkana i time i Bosne i Hercegovine. Što se tiče unutarnjih snaga, one nju nisu bile u stanju očuvati, ali uz pomoć izvana ona je opstala, kao okvir, ali nesavršen, nesređeni okvir u kojem tek predstoje lažni politički procesi. U svakom slučaju nužna bi bila temeljna ustavna konstitucija. To je ono jedino, kada govorimo o kontekstu 20 godina od Daytona, što se može mijenjati. Sve drugo je važeći međunarodni ugovor arhiviran u tajništvu Ujedinjenih naroda, uz obvezu od samog početka da promijenimo Aneks IV tog ugovora, jer on je još uvijek neratificirani ustav ove zemlje. Utoliko su u pravu svi oni koji kažu da je Bosna i Hercegovina jedina evropska zemlja bez domaćeg ustava.
RSE: I sami kreatori Daytonskog sporazuma priznali su da je malo ko razmišljao o tome šta će biti koju deceniju poslije, kad se zaustavi rat. Je li taj sporazum bio prilika za integraciju ili za definitivnu dezintegraciju bh. društva i države?
Lasić: Vjerovatno će se Vaši slušatelji iznenaditi što ću ja reći: Daytonski, zapravo Pariški opći ugovor za mir u Bosni i Hercegovini bolji nego što su naše političke elite. One njemu nisu dorasle. Naime, on je nesavršen, proizveo je nesavršeni mir, sukladno Tidemansovom izvješću, ali zapravo unutra ima itekako elemenata koji su otvarali mogućnost konsenzualnih političkih kultura, i do njih nije došlo jer u nevrijeme, kad im vrijeme nije, političke elite žele napraviti tri nacije-države po modelu XIX stoljeća, a u svijetu se, unatoč ovoj krizi koju gledamo, događaju transnacionalizacije, transnacionalne pulsacije, integracije koje podrazumijevaju premještanje dijelova suvereniteta na više razine kako bi se njima bolje upravljalo. A kod nas se živi iluzija poklapanja teritorija i nacija. U tom smislu nacionalizmi su zapravo frustrirani, jer i sami znaju, bio to hrvatski, srpski, bošnjački ili bosanski, zovite ga kako god hoćete, da je iluzija sve ono što oni zagovaraju. Dakle, Bosna i Hercegovina je opstala i opstat će, samo – ne može se razvijati temeljem njihovih isključivih politika. Potrebna je druga politika, politika novih narativa, novih konsenzualnih politika, a za to naše političke elite nisu spremne.
RSE: Već ste dijelom odgovorili na moje naredno pitanje, ali da dopunimo. Iz političkih krugova nerijetko čujemo da smo „osuđeni“ na stanje ovakvo kakvo jeste, upravo zbog Daytonskog sporazuma, koji je – eto – ograničavajući faktor. Međutim, da li je Dayton isključivi krivac ili je tu važan faktor i samo ponašanje i politička kultura bh. političkih elita?
Lasić: Da, ja sam dijelom odgovorio da je u ovome srazu manji krivac sam Daytonski mirovni ugovor, koliko nedozrelost, kulturološka i politička, naših vajnih bajnih političkih elita, bez obzira koje provenijencije etnonacionalističke ili pseudograđanske. One su sve ratnici koji žele nametnuti svoje opcije, a zemlja vapi za nečim drugim – priznavanje svih identiteta. Nema nikakve potrebe da se dokida ijedan identitet, da se nameće većinski manjinskim, nego ima potrebe da se kozmopolitiziraju i ambijenti i identiteti. I tu smo mi na početku priče. U tom smislu nama je potrebna i dalje navigacija, jer mi iza sebe imamo samo neuspješne tranzicije, ekonomske, političke i kulturološke naravi, i bilo bi krajnje vrijeme za uspješne tranzicije.
RSE: U više navrata ste iskritizirali nacionalne političke stranke. Šta im zamjerate?
Lasić: To što žele napraviti tri paralelne ili odvojene nacije-države ili makar države u kojima će većinski nacionalizmi dominirati nad svim drugim pitanjima i nad svim drugim identitetima. Bosna i Hercegovina jednostavno svojom poviješću, svojom kulturom, posebice od ZAVNOBiH-a pa na ovamo, podrazumijevala je uvijek uvažavanje njezinih identiteta te građenje onoga što bi se smjelo nazvati vêza, dakle daljnjih veza među njima. Nažalost, rat je tu stvar doveo do toga da se jedino priznaje poklapanje teritorije i nacije ili pak nametanje većinskih volja kao jedinih mogućih volja, a zapravo, takva društva ne funkcioniraju. Pogledajte Švicarsku – koja je, recimo, do 1291. u procesu gradnje konsenzualnih kultura, a da nijedan kanton, a ima ih 20 u punoj kompetenciji, šest je polukantona, da nijedan narod švicarski ne gubi ništa na svojoj osobenosti, da nijedan kanton ne gubi svoje elemente federalnog i konfederalnog - zapravo je od Confoederatio Helvetica nastala jedna moderna federacija, temeljem konsenzualnih ili konsocijativnih formi vladanja – to se u Švicarskoj zove concordance, a mi ovdje progonimo k'o đavo maglu složene forme političkih kultura ili srljamo u separatizme. I zato smo tu gdje jesmo. Dakle, hoću reći da su i unitarizmi i separatizmi đavolja rabota. Takvo što ova zemlja jednostavno ne trpi.
RSE: Niste poštedjeli kritika ni tzv. lijeve opcije u BiH? Po Vašem mišljenju, gdje oni griješe?
Lasić: Prosto je došlo do eksplozije, u kontekstu dvadesete obljetnice Daytona, pa ponovo slušamo kako je nesreća tzv. etnički princip u ovoj zemlji, što je stvarno za jednu višenacionalnu zajednicu, koja je u međuvremenu takvom oformljena, prava grehota i sramota za one koji govore ili koji to podržavaju. Dakle, krajnje je vrijeme da se temeljem uvažavanja tri konstitutivna identiteta, tri konstitutivna naroda, te temeljem uvažavanja novih identiteta iskoračuje ka političkoj zajednici u kojoj će se stvarati jednakost šansi za sve, i to tako što ćemo izbjeći forme majorizacija, forme separacija, tako što ćemo pogledati na kojim principima počiva Evropska unija, pa iz toga naučiti. Ja sam tomu posvetio moj život, ali imam osjećaj da sam sipao u rešeto. Nitko zapravo ne razumije i ne želi razumjeti konsenzualne i složene forme političke kulture na koje je Bosna i Hercegovina kao višenacionalna zajednica osuđena.
RSE: Po Vašem mišljenju, može li doći do bilo kakve izmjene Daytonskog sporazuma i na koji način?
Lasić: Bit će potrebna snažna inicijacija izvana. U jednoj od tih sam sudjelovao prije dvije godine i završila je u ladicama. Dakle, jedino je moguće mijenjati Aneks IV, ustav koji još nije naš Ustav, a po njemu, kao, živimo. Doduše, i odnosimo se prema njemu kao da nije naš, tretiramo ga kao nešto tuđe. Moguće je pokrenuti, podržavati, prisiliti prosto, navigavati političke elite, i kulturološke u prvom redu, da stvore ambijente za takvo što, kako bi došlo do temeljitijih ustavnih promjena koje bi bile kompatibilne s onim što nas očekuje u Evropskoj uniji. U protivnom, mi se nećemo kretati naprijed. Ja ovo što se u zadnje vrijeme događa, od berlinskog procesa, prisiljavanja na regionalno infrastrukturno umreživanje, preko briselske reformske agende za Bosnu i Hercegovinu, promatram - i o tom sam javno govorio na više konferencija – kao posljednju modernizacijsku šansu. U protivnom, mi ćemo zaista otići u XIX stoljeće i dublje u prošlost.
RSE : Profesore Lasić hvala Vam za izdvojeno vrijeme
Lasić: Hvala Vama, bila mi je čast i pozdrav svima gdje god se nalaze Vaši slušaoci i posjetitelji web stranice, na raznim destinacijama, koji pate za ovom zemljom. Ja bih im poručio – dođite, nemojte prestati voljeti ovu zemlju, ali budite sretni što ne morate s glavoboljama lijegati i s glavoboljama ustajati.
