Šta je sloboda medija, da li zaista postoji ili je teorijska kategorija, ko je i kako ograničava - samo su neka od pitanja stara koliko i prvi primjerci štampe kao najstarijeg medija, koja je kasnije dobila mlađu braću i sestre kroz radio, televiziju i na kraju internet.
Ko cenzuriše medije danas? Vlast, političari, publika ili je autocenzura najveća prepreka potpunoj istini i slobodi? Pisanje o ratnim zločinima počinjenim protekle dvije decenije u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije postalo je zapravo lakmus papir za slobodu medija. O ratnim zločinima jednako je teško pisati i u ratu i u miru jer su zločinci drugima heroji, a naročito u BiH, kaže nekadašnja urednica magazina BH dani, a danas sarajevskog Oslobođenja Vildana Selimbegović, koja je svojevremeno pisala o zločinima Mušana Topalovića Cace u Sarajevu:
Vildana Selimbegović„Mušan Topalović Caco je nakon što je država BiH odlučila da se obračuna sa, kako se to zvalo, organiziranim kriminalom u svojim redovima, dakle ni tada nisu pominjani zločini, ubijen. Međutim, Caco je bio sahranjen u NN grobnici da bi potom na nezapamćenoj dženazi u Sarajevu bio ispraćen i pokopan u memorijalnom kompleksu Kovači - i postao heroj. Ono što se i danas postavlja kao pitanje jeste da li su mediji trebali o tome izvještavati, i tada i danas mislim da jesmo. Vrlo često imam osjećaj, barem u BiH, da se upravo zahvaljujući posezanjem za eufemizmima, za pranjem te prošlosti, za pranjem savjesti tadašnje vlasti dolazimo u situaciju da mi raspravljamo o tome šta novinar smije reći, kako treba nazvati ubicu, kako kriminalca i da li će pristajati da više vjeruje svojim očima ili oficijelnim politikama.“
Bez obzira koliko zvanične politike i vrlo često mediji žele izbjeći da se govori i piše o ratnim zločinima, te teme same kad-tad izađu na vidjelo, podsjeća Dejan Atanasković, novinar iz Beograda koji radi za nekoliko evropski medijskih kuća. To se desilo upravo u Srbiji u priči o Crvenim beretkama, kaže Atanasković:
„Priču o jedinici Crvene beretke koju opet niko nije hteo da dira - šta su oni radili za vreme rata. Kad je Milošević svrgnut s vlasti, onda su ti isti ratni zločinci iz bosanskog rata ubili premijera. Imamo čitav niz ljudi koji su učestvovali u ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji u svim republikama koji danas igraju vrlo važne političke uloge u životu - tipa, recimo, Branimira Glavaša, koji se sada kandiduje na izborima u BiH. I zato uprkos tom većinskom raspoloženju, ratni zločini će biti tema. Kako se ta tema obrađuje, to je sasvim druga priča.“
Granice slobode govora definiraju mediji
Srbijanski novinar Petar Luković naglašava da u Srbiji, osim političke represije, ne postoji niti je ikada postojalo interesovanje javnosti za ratne zločine. Mediji su, kad god su mogli, izbjegli da pišu o tome, dodaje Luković:
Petar Luković„Onaj ko živi u Srbiji živi i radi, nema uopšte iluzije da ratni zločin je nešto što tamo ljude interesuje. Ne postoji nikakva želja, nikakva volja u tome. Evo zadnji primer, prošle nedelje, slučaj Korićanske stijene u Hagu. Ko je znao u Srbiji o zločinu na Korićanskim stijenama? Pa znalo je možda šestero ljudi u Srbiji. Niko nije čuo ništa. Slučaj Srebrenica – pre 20 dana jedna NVO objavi specijalac na 114 strana o Srebrenici sa naslovom vrlo zanimljivim ’Šta se zaista desilo u Srebrenici’, šta se stvarno desilo u Srebernici, pa ništa se nije desilo po njima. Da je neko reagovao, da je neko dao saopštenje, da je neka partija ustala, da je neki čovek negde ustao pa rekao ovo je sramota da se to radilo - ne, nigde niko ništa.“
Viktor Ivančić, novinar nekadašnjeg splitskog Ferala, slaže se kako su mediji vrlo često produžena ruka politike, ali da su istovremeno i sami sebi cenzura zbog ekonomske zavisnosti:
„Granice slobode govora definiraju sami mediji, i to represivno. Mediji su postali zapravo samo moderatori jedne cenzure. Utoliko su mediji izgubili ta zrcalna svojstva koja bi im trebala biti prirođena. I danas, nažalost, kad govorimo o medijima u nekom klasičnom, tradicijskom smislu, koje bi čuvale tzv. slobodu govora itd, mislim da moramo govoriti o nekim marginalnim medijima, ali ne o većinskoj, oficijelnoj strukturi koja je potpuno nerazlučiva od vlasti, i to ne samo od političke vlasti nego i od ekonomske vlasti još više, tako da na neki način ta medijska, politička, ekonomska ili marketinška moć funkcioniraju po nekom principu koji je u osnovi mafijaški.“
Da bi ipak sa sebe skinuli dio odgovornosti za ono što će ponuditi javnosti, novinarima uvijek ostaje da se pravdaju da je urednička ruka ta koja na kraju odlučuje o kojoj temi će se i kako pisati. A kako se u doba tranzicije sve privatizovalo, i mediji su u BiH ali i u zemljama regiona postali privatna preduzeća jednog ili više ljudi koji moraju osigurati prođu na tržištu. Tako vrlo često jedino boja novca postaje urednički korektor.
Ko cenzuriše medije danas? Vlast, političari, publika ili je autocenzura najveća prepreka potpunoj istini i slobodi? Pisanje o ratnim zločinima počinjenim protekle dvije decenije u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije postalo je zapravo lakmus papir za slobodu medija. O ratnim zločinima jednako je teško pisati i u ratu i u miru jer su zločinci drugima heroji, a naročito u BiH, kaže nekadašnja urednica magazina BH dani, a danas sarajevskog Oslobođenja Vildana Selimbegović, koja je svojevremeno pisala o zločinima Mušana Topalovića Cace u Sarajevu:
Bez obzira koliko zvanične politike i vrlo često mediji žele izbjeći da se govori i piše o ratnim zločinima, te teme same kad-tad izađu na vidjelo, podsjeća Dejan Atanasković, novinar iz Beograda koji radi za nekoliko evropski medijskih kuća. To se desilo upravo u Srbiji u priči o Crvenim beretkama, kaže Atanasković:
„Priču o jedinici Crvene beretke koju opet niko nije hteo da dira - šta su oni radili za vreme rata. Kad je Milošević svrgnut s vlasti, onda su ti isti ratni zločinci iz bosanskog rata ubili premijera. Imamo čitav niz ljudi koji su učestvovali u ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji u svim republikama koji danas igraju vrlo važne političke uloge u životu - tipa, recimo, Branimira Glavaša, koji se sada kandiduje na izborima u BiH. I zato uprkos tom većinskom raspoloženju, ratni zločini će biti tema. Kako se ta tema obrađuje, to je sasvim druga priča.“
Granice slobode govora definiraju mediji
Srbijanski novinar Petar Luković naglašava da u Srbiji, osim političke represije, ne postoji niti je ikada postojalo interesovanje javnosti za ratne zločine. Mediji su, kad god su mogli, izbjegli da pišu o tome, dodaje Luković:
Viktor Ivančić, novinar nekadašnjeg splitskog Ferala, slaže se kako su mediji vrlo često produžena ruka politike, ali da su istovremeno i sami sebi cenzura zbog ekonomske zavisnosti:
„Granice slobode govora definiraju sami mediji, i to represivno. Mediji su postali zapravo samo moderatori jedne cenzure. Utoliko su mediji izgubili ta zrcalna svojstva koja bi im trebala biti prirođena. I danas, nažalost, kad govorimo o medijima u nekom klasičnom, tradicijskom smislu, koje bi čuvale tzv. slobodu govora itd, mislim da moramo govoriti o nekim marginalnim medijima, ali ne o većinskoj, oficijelnoj strukturi koja je potpuno nerazlučiva od vlasti, i to ne samo od političke vlasti nego i od ekonomske vlasti još više, tako da na neki način ta medijska, politička, ekonomska ili marketinška moć funkcioniraju po nekom principu koji je u osnovi mafijaški.“
Da bi ipak sa sebe skinuli dio odgovornosti za ono što će ponuditi javnosti, novinarima uvijek ostaje da se pravdaju da je urednička ruka ta koja na kraju odlučuje o kojoj temi će se i kako pisati. A kako se u doba tranzicije sve privatizovalo, i mediji su u BiH ali i u zemljama regiona postali privatna preduzeća jednog ili više ljudi koji moraju osigurati prođu na tržištu. Tako vrlo često jedino boja novca postaje urednički korektor.
