Svjetski mediji analizirali su prethodnih dana šta turska ofanziva protiv snaga sirijskih Kurda znači za sedmogodišnji rat u Siriji i odnose među glavnim lokalnim i globalnim akterima, što je bila tema na 'Zašto?'.
Mrtvi civili i hiljade onih koji bježe pred borbama slika je turskog napada na kurdsku enklavu Afrin u Siriji što predstavlja novu i nedobrodošlu fazu sirijskog sedmogodišnjeg rata koja se mogla predvidjeti pa je jedino iznenađenje spektakularno neprimjereno ime operacije ‘Maslinova grančica’, piše londonski Guardian u uredničkom osvrtu:
‘Antipatija Ankare prema mogućnosti autonomne ili nezavisne kurdske države je dugotrajna. Ali konflikt je prenabijen ambicijama i nadmudrivanjem raznih sila koje kontrolišu krizu.’
Za Tursku, kap koja je prelila čašu je bila američka najava o 30.000 vojnika jakim graničnim snagama sirijskih Kurda -- američkih saveznika u borbi protiv Islamske države kojoj se Istanbul kasno pridružio -- kao i o stalnom američkom prisustvu u Siriji, a Moskva, koja u svemu vidi šansu za sebe, je tursku ofanzivu dočekala povlačenjem osoblja iz regiona Afrin i otvaranjem dijela sirijskog zračnog prostora koji kontroliše za turske zračne udare, piše londonski dnevnik:
‘I dok Sjedinjene Države i Turska još uvijek mogu postići dogovor radi svojih interesa, mogućnost za neko rješenje je veliko koliko i rizik daljnje destabilizacije u izmučenom regionu. Svi su očekivali da će se ovo desiti. Niko ne zna kako će završiti.’
Ideja da se sirijski civilni rat privodi kraju je toliko često ponavljana prethodnih mjeseci da je postala kliše no to nikada nije bila potpuno istinito, piše Jonathan Spyer za Foreign Policy.
Rat sunitskih Arapa protiv režima i onaj međunarodne koalicije koju predvode Sjedinjene Države protiv Islamske države bliže se kraju i na terenu ostaju tri bloka: onaj u kojem su režim Bašara al Asada, Iran i Rusija i koji kontroliše više od pola zemlje, kurdske snage koje kontrolišu područja bogata naftom i plodnom zemljom i koje podržavaju Sjedinjenje Države te alijansa Turske, i donekle Katara, sa nekim islamističkim grupama na sjeverozapadu, piše kolumnista američkog magazina za vanjsku politiku.
Stoga, novi sukobi u Siriji ne potiču samo od interne sirijske dinamike već od rivalskih interesa vanjskih sila koji se ostvaruju nad sirijskim ruševinama: Turci protiv Kurda, Izrael protiv Irana i njegovih saveznika, Sjedinjene Države protiv Irana i, sada, moguće je, Ankara protiv Washingtona, zaključuje Spyer:
‘Sve ove vanjske sile su odlučne da steknu prednost jedna nad drugom u Siriji. I tako, iako se dva najduža sirijska konflikta privode kraju, rat i razdor ne odlaze iz ovog područja. Dobrodošli u Siriju 2.0.’
