Adžić: Medalju nam je donio pobjednički karakter rukometašica

Dragan Adžić, trener rukometašica Crne Gore koje su na Olimpijskim igrama u Londonu osvojile srebrnu medalju, u intervjuu za RSE kaže da je za crnogorske rukometašice na Olimpijadi prekretnica bila susret sa Rusijom.

RSE: Riječi poput - istorijski uspjeh, senzacija, srebro zlatnog sjaja - sve su one zaista oslikale ono što su rukometašice Crne Gore napravile na Olimpijskim igrama u Londonu. Vi ste u prvoj izjavi, nakon tog ogromnog uspjeha, kazali da će vam trebati vremena da složite utiske i misli, kako bi zaista sagledali koliko je to osvojeno srebro zapravo veliki rezultat, i za vas, i za djevojke, i za sport, i za Crnu Goru. Da li je to vrijeme sada? Šta nam danas možete reći o onome što se uradili na Olimpijadi?

Adžić: Doček nakon našeg dolaska u ranim jutarnjim satima nam je donekle pomogao da složimo utiske i da procijenimo kako se to odrazilo na građane Crne Gore. Možda je to i neka najveća dobit od ovog rezultata, a ne samo činjenica da smo drugi na Olimpijskim igrama, da smo osvojili srebro i da je to rezultat koji je na nivou bivše Jugoslavije, vrhunski i maksimalno visoko rangiran u ostvarenjima, što se tiče rukometa u regionu. Tu je bitna i sama spoznaja da su to osjetili i građani Crne Gore i da su, zbog igre djevojaka, ponosni na ovu malu zemlju. Vjerujem da će to biti najveća dobit i snaga za sve sportiste da požele da dožive jedan takav doček, kakav smo mi doživjeli, da će im to dati jednu novu snagu na narednim takmičenjima da ostvare nešto što trenutno misle da ne mogu.

RSE: Čini se da nisu svi vjerovali da ćete na vrijeme dostići željenu formu i stići do same završnice. Učešću na igrama prethodile su kvalifikacije. Prije toga rukometašice Budućnosti su osvojile Ligu šampiona nakon napornog ciklusa. Gdje ste vi i igračice crpili snagu? Šta vas je guralo naprijed, iako u grupi nisu cvjetale ruže?

Adžić: Nije ni malo jednostavno tempirati formu više puta tokom sezone, ali mi smo uspjeli stvarno u svakom od tih. Čak smo, što se tiče tempiranja forme, uspjeli i na svjetskom prvenstvu u Brazilu, samo što nismo bili psihološki spremni za težinu tog takmičenja. Upravo to iskustvo, koje smo tamo doživjeli, nam je pomoglo da nakon toga imamo nevjerovatnih sedam mjeseci. Naravno da neki nisu vjerovali, ali se skupila jedna generacija koja je izuzetno karakterna i koja neda na sebe. Što je bilo više nekih nevjernih Toma, to smo mi bili sve jači i kompaktniji, više posvećeni radu i nekom fokusu na to što je nama bitno, a to je sama igra.

Nije bilo jednostavno, naročito poslije osvajanja Lige šampiona. Odmah nakon 10-tak dana smo imali kvalifikacioni turnir i njega smo prošli na neki motiv koji samo mogu da daju Olimpijske igre. Da su to bile neke kvalifikacije za neko drugo takmičenje, teško da bi izvukli kvalitet i nivo igre koji treba da bi se kvalifikovali. Obzirom da je Olimpijada bila san svih nas i da smo imali među sobom takve pobjednike kakva ja Bojana Popović i Maja Savić, koje završile karijeru ove sezone, to je nas sve dodatno objedinilo i dalo nam snagu da izdržimo i da se plasiramo na Olimpijadu. Nakon toga smo procijenili da je bitno da se ekipa odmori duže od ostalih. Mi smo uspjeli i fizički da se okrijepimo i da onda polako, kroz samo takmičenje i kroz utakmice, podižemo formu. Bili smo najbolji kada je bilo najpotrebnije.

RSE: U toku grupne faze, koja je to utakmica bila prekretnica? Kada ste dostigli tu željenu formu?

Adžić: Rusija je bila ta utakmica koja nam je ponovo vratila vjeru u ovo što radimo i sa kojom smo dosegli nivo koji je potreban da bi mogli pobjeđivati kasnije Francusku i Španiju. Utakmicama u grupi nismo uspjeli podići nivo igre na potreban nivo, posebno u odbrani, koja nam je najvažnija i sa kojom se pobjeđuje. Zato su došli tijesni porazi od Brazila i Hrvatske. Zato je bila bitna Rusija, bez obzira što smo igrali neriješeno. Rusija je bilo izuzetno motivisana protiv nas, obzirom da već par godina imamo pozitivan skor sa njima. Odigrali smo jednu sjajnu utakmicu i vratili se na meke principe koji su nas doveli do rezultata. Svima nam je bilo jasno da će utakmica protiv Francuske biti na nivou kakav je potreban i da će taj naš pobjednički karakter odlučivati. Na kraju je i odlučio.

(FOTOGALERIJA: Doček crnogorskih olimpijaca u Podgorici, avgust 2012.)

RSE: Šta je to što je vašu ekipu, reprezentaciju Crne Gore, izdvajalo od ostalih, zbog čega je uostalom i stigla do borbe za zlato u finalu protiv Norveške?

Adžić: Mislim da je to pobjednički karakter koji ima, ne samo jedna igračica, kao nosioc, kao Bojana Popović, koja to ima u sebi i koja je sigurno u najvećem doprinijela da i ostale igračice tokom igre sebe spoznaju. I većina igračica, pa i one najmlađe, ne daju na sebe i ne vole da gube utakmice. I kada smo na nekom sparingu i kada igramo na dva gola, to je velika borba i izgaranje da se ne izgubi segment od 10 minuta, koliko mi igramo, a ne kada se igra protiv nekog protivnika. Pored toga tu je veliki i kvalitetan rad i odricanje na treninzima. Vjerujem da smo radili bolje od ostalih i da smo uspjeli nadomjestiti neke nedostatke u smislu neiskustva na velikim takmičenjima. Mi smo ipak bili najmlađa reprezentacija, poslije Velike Britanije, na OI. Taj pobjednički karakter i način na koji su djevojke u zadnje dvije godine radile i ponašale se na treninzima, meni je davao sve veću vjeru i odvojio nas od ostalih, i u klupskom i u reprezentacionom nivou.

RSE: Ne mogu a da se ne vratimo na tu finalnu utakmicu i suđenje sestara Bonaventura, koje su mnogi ocijenili kao sporno. Kako vi danas gledate na ono što su uradili arbitri u meču protiv Norveške?

Adžić: I tada sam izjavio, i gledajući i analizirajući utakmicu, sam se maksimalno fokusirao na to šta smo mi trebali bolje da uradimo. Većina velikih igračica će nastaviti svoju reprezentativnu i klupsku karijeru. Moja je obaveza da to analiziram i da im to predočim. Finale OI, što je kruna rada neke reprezentacije, trebalo bi da bude i kruna sudijskog umijeća i njihovog rada u smislu suđenja. Šteta što finale nisu sudili neki renomirani sudci, kakvih je bilo na OI, koji su trebali biti na taj način nagrađeni. Par iz Francuske nije bio dorastao jednom finalu OI. U suštini se sada generalno javnost, ne samo kod nas, bavi time kako su one sudile, ali se ne bave analizom i taktičkim umijećima Norveške ili Crne Gore. Najvažnija je stvar da se mi kao reprezentacija, individualno svaki igrač, i ja kao trener, bavimo onim što smo mi trebali da uradimo bolje. Mi nećemo sigurno ni u narednom periodu moći da utičemo na način kako neko sudi, već samo na način kako da igra bude što bolja.

RSE: Kako dalje poslije odlaska Bojane Popović i Maje Savić? Koliko se možemo nadati novim igračicama visoke klase? Da li među juniorkama ima takvog potencijala?

Adžić: Sigurno da je nasljednika Bojane Popović vrlo teško naći. Po meni to je najbolji igrač današnjice sa harizmom, kvalitetom, dugotrajnosti i vrhunskim izvedbama. Nema potrebe da se traži takva jedna zamjena. Dobro je da smo je imali u našim redovima. Mlade igračice su imale mogućnost da uče neke vrlo bitne stvari, ne samo kako će igrati na terenu, nego i način ophođenja, način bavljenja rukometom. Bojana Popović je 24 sata u rukometu, apsolutno posvećena, s maksimalnim odricanjem. Vidjeli su način kako to može da se radi. Svaka djevojka treba na svom nivou, sa svojim karakterom i načinom razmišljanja da uči od Bojane Popović i Maje Savić. Ono što možemo i što nas je krasilo na nekim utakmicama koje smo imali bez Bojane, to je da kolektivno prevlada, da igra i odnos svih djevojaka bude maksimalno nadahnut, da se svaka iskaže u svom segmentu na najbolji mogući način. Na taj način treba da se gradi neka nova Crna Gora ili nova Budućnost.

Sigurno da sada generalno, kod svih reprezentacija, kreće neki novi olimpijski ciklus. Tu će svaka reprezentacija biti sa par igračica „slabija“. Vjerujem da uz jedan strpljiv i kvalitetan rad, na način kako smo radili do sada, po pitanju odnosa pema državnom grbu i odnosa prema samom igranju na terenu i predstavljanju sebe i države, mi možemo da nastavimo sa predstavljanjem Crne Gore na velikim takmičenjima. U četverogodišnjem narednom periodu sam ubjeđen da možemo, uz kvalitetan rad, da dosegnemo ponovo isti rezultat, što bi bio fenomenalan rezultat, i da se na sljedećoj Olimpijadi pojavi opet naša rukometna reprezentacija.