U noći između 24. i 25. septembra 1992. godine pripadnici specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske, poznati pod nazivom ,,Pahuljice’’, odveli su članove porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić na rijeku Drinu u selu Balatun i tu ih ubili. Prošle su 23 godine od zločina, a sudski postupak još uvijek nije pokrenut.
U septembru 1992. godine u Bijeljini su ubijena 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima sedmoro djece i osam žena. Amir Hadžisalihović danas živi u Bijeljini, a za našu emisiju prisjetio se nemilog događaja iz 1992. godine u kojem je izgubio bliže članove porodice.
"U toku noći 24. na 25. septembar, između 12 i 1 sat, podigli su ih sa spavanja, moju sestru, zeta, njihovu djecu, prijatelja, priju, i brata njenog. Odvezeni su u obližnje selo Balatun kroz koje protiče rijeka Drina i tu su pobijeni. Dva dana su plutali i rijeka ih je odnijela prema Sremskoj Mitrovici. Nekoliko godina kasnije pomoću dobrih ljudi iz Mitrovice saznao sam da je izvršena obdukcija, da postoje fotografije tijela u MUP-u, i da su sahranjeni na njihovom gorblju. Kada sam pogledao fotografije odmah sam prepoznao sestričinu po dugoj kosi i plavim cipelama", prisjeća se Amir Hadžisalihović.
Jusuf Trbić, novinar iz Bijeljine, kaže da se za zločin brzo pročulo i da je tih dana i Radio Bijeljina obavještavao slušaoce o ubistvima.
"Asistirala je bijeljinska policija, ti su policajci čuvali prilaz kućama, obezbjeđivali kasnije prilaz kućama u koje su se odmah uselili podobni ljudi. Pročulo se da su zločin počinili četnici, ali ubrzo su oni sami donijeli jedno obavještenje koje se vrtilo cijeli dan na radiju, u kome je tačno navedeno šta se dogodilo tih noći i ko je to uradio. Ipak, na kraju dana stiglo je jedno pismo Tome Kovača, zamjenika ministra policije Miće Stanišića u kome je navedeno da nije u interesu srpskog naroda da se takva vijest objavljuje", kaže Trbić.
Uprkos mnogim dokazima i imenima ljudi za koje se zna da su počinili zločin, ovaj slučaj ni 23 godine kasnije nije procesuiran.
"Čudno je da se o zločinu sve zna… Ja sam objavio imena svih koji su pucali, čuvali stražu i sarađivali. Ako sam mogao ja kao Bošnjak da usred Bijeljine saznam sve pojedinosti, pogotovo su mogli oni kojima je to posao. Nevjerovatno je da se do danas taj slučaj nije okončao, nije ni započet. Jas am se obraćao i Goranu Salihoviću, glavnom tužiocu BiH, naveo mu sve pojedinosti, ali bez ikakvih rezultata."
I Trbić i neki od članova familije ubijenih kad god su u prilici pokušavaju da ukažu Tužilaštvu BiH na slučaj ubistva Sarajlića, Sekmenovića i Malagića, ali bez uspjeha.
"Oni uvijek imaju ista opravdanja – nemaju dovoljno ljudi, nemaju dovoljno svjedoka, itd. Jas am o zločinima u Bijeljini napisao dvije knjige od 500 strana koje su pune imena, datuma, svjedoka. Na pitanje zbog čega onda ne pokrenu procese u slučajevima za koje su oni saznali, npr. o onome što su radili arkanovci ’92. ili o rušenju džamija, nikada nisam dobio odgovor", ističe Trbić.
Godišnjica ubistva Sarajlića, Sejmenovića i Malagića u Bijeljini 1992. godine do sada je obilježavana, ali Trbić ističe da neki od medija kasnije nisu ni objavili tu vijest. Odnos Tužilaštva i Suda u BiH, kako kaže Trbić, ne daje nadu da će se i neki drugi zločini u budućnosti razriješiti.
"I svi slučajevi koji su u Bijeljini pokrenuti, recimo slučaj porodice Rame Avdića ili slučaj logora Batković, pokrenuo je neko drugi, a sud i tužilaštvo uklapali su se naknadno", zaključuje Trbić.