Mostarac, pjesnik, Marko Tomaš, već godinama je u ulozi kauč selektora, gdje za portal zurnal.info analizira sportsko-društvena dešavanja. Proteklih mjesec dana svakodnevno je pisao o utakmicama Svjetskog prvenstva. Simbolično, kao razglednice, pod nazivom "Iz Rusije s ljubavlju".
RSE: Tokom cijelog Svjetskog prvenstva Vi ste simbolično nazvan kauč selektor. Slali ste razglednice iz Rusije sa ljubavlju. Kakva je generalno ocjena Svjetskog prvenstva?
Tomaš: Sve je prilično dobro organizirano. Gledano tako, Svjetsko prvenstvo liči na Svjetsko prvenstvo. Prilično sam se pribojavao da možda i neće, kao što ni prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, na trenutke, nije ličilo na Mundijal, obzirom na vremenske uvjete. U Rusiji je sve ispalo sjajno.
Što se tiče nogometa, kakav se igrao, negdje se možda moglo i pretpostaviti da će neke stvari izgledati ovako. Vidite da su i velike momčadi igrale nekakav reaktivni nogomet. Mundijal nije mjesto na kojem se postavljaju nogometni trendovi i nekakve nove taktičke zamisli, nego se to radi u klubovima.
Naravno, sa reprezentacijom se ne mogu svi segmenti usavršiti i dovesti do nekakve kvalitetne razine, pa se zato većina izbornika i trenera odlučila da uvježbavaju segmente prekida jer to se može napraviti za mjesec, dva dana, koliko su reprezentacije na okupu. Zbog toga je bilo puno golova koji su padali iz prekida.
Šta se sa favoritima događalo na ovom prvenstvu, nije mi baš najjasnije. Čini mi se da se dobrom njima osvetila maksima - Kako ćemo, lako ćemo.
RSE: Jedna od Vaših kolumna glasila je - Gledali smo pomor favorita. Ispali su svi oni za koje većina navija: Argentina, Brazil, Španija, Njemačka. Zbog čega se to dešava? Dijelom ste rekli, ali to je više bilo tipično za nas Balkance.
Tomaš: Mene je to iznenadilo kod Njemačke. Ima nešto i u nogometnoj psihologiji. Kada se igra, recimo protiv Argentine, kao što je Hrvatska igrala, prije nego što se iziđe na teren, morate da raščistite sa tom činjenicom da igrate protiv Argentine. Velike momčadi na teren već izlaze sa prednosti zbog toga što protivnik gaji određeno strahopoštovanje prema samom imenu reprezentacije ili kluba protiv kojeg se igra. Kada se pređe preko te mentalne barijere, sa svima je moguće igrati. To su pokazale ekipe poput Maroka ili Irana na ovom prvenstvu, koje su igrale sjajan i organiziran nogomet. Malo im je nedostajalo pojedinačne kvalitete.
Favorizirane momčadi, izuzev Francuske, čini mi se nisu u rezervi imale neke druge planove i geometrije igre, osim te da se donekle snažno brane, pa su njihove zvijezde i najkvalitetniji pojedinci već bljesnule tijekom utakmice i riješile je u njihovu korist.
Francuska je došla do finala igrajući jedan reaktivni nogomet, prije svega, trudeći se da se ne potroše fizički. Davali su u posjed uglavnom pojedincima. Stajali čvrsto u bloku i cijelu napadačku igru su organizirali oko super brzog i moćnog igrača, kojeg, kada istrčava kontre, nije nemoguće zaustaviti. Francuska ima toliku koncentraciju kvalitete. Mislim da je za to zaslužan i nekakav nogometni cinizam, kakav imaju.
Imali smo šansu da vidimo koliko je Belgija ispala naivna u odnosu na Francusku. Jurnuli su odmah na francuski gol, napali ih svim sredstvima, a Francuzi su, prilično cinično, držali ih podalje od vlastitih vrata i čekali jednu jedinu svoju šansu, koje su na koncu dočekali iz prekida. Napadi Belgije su se nastavili razbijati od taj francuski zid.
RSE: Švedska se poprilično dobro predstavila na Mundijalu. Da li bi takva slika bila i da je nastupila njihova zvijezda, Zlatan Ibrahimović?
Tomaš: Bojim se da ne bi. Nažalost, tako je i u Portugalu. Nažalost, tako je i Argentina igrala, koja ima sjajne pojedince. Igrali su neku vrstu alibi igre. Očekivali su da će Messi sve riješiti - Dajte njemu loptu i nas baš briga. Niko nije htio da preuzme odgovornost.
Čini mi se da bi i Švedska tako prošla da je Ibrahimović igrao, kojim slučajem. Drugi igrači se ne bi osjećali toliko odgovornim, ne bi toliko potezali. Ovako su funkcionirali kao momčad i bili su puno bolji nego što jeste zbroj njihovih pojedinačnih kvaliteta.
U slučaju Švedske, mene je jako čudilo što su se ljudi čudili njihovom uspjehu. Ovo što su oni postigli na Mundijalu jeste uspjeh za njih. Svi kao da smo zaboravili da su upravo Šveđani ti zbog kojih na Mundijal nisu došle velika Nizozemska i Italija. Mada, malo mi je i čudno prvenstvo bez Nizozemaca i Talijana. Neki dan smo se šalili da lako je osvojiti prvenstvo na kome za protivnika ne možeš dobiti Italiju.
RSE: Srbija je ispala. Ono što je zanimljivo, a što je opet karakteristično za zemlje Balkana, jeste da su političari opet uspjeli da navijači, barem dobar dio njih, kroz političku prizmu gleda utakmice ove dvije selekcije. Koliko je to pogubno za sport, ali i za navijače ovdje?
Tomaš: Ne znam više što bih rekao o tome. Ne znam da li je problem u političarima ili je problem u nama, koji nasjedamo na te njihove provokacije i skupljanje političkih poena.
Gledam sada ono sve što se događalo sa Srbijom, pogotovo nakon utakmice sa Švicarskom. Mislim da sve definitivno nije išlo u korist, prije svega srpskoj momčadi. Previše su se i oni sami počeli baviti nekakvim stvarima koje bi u nogometu trebale biti sporedne. Nažalost nisu. Tu i tamo se upetlja politika. To sve potvrđuje tezu da je nogomet rat drugim sredstvima.
Gledam isto tako što se sada događa u Hrvatskoj. Hrvatska Vlada se raspada, ali skoro cijela, ovo što je ostalo od hrvatske Vlade, je otputovalo u Rusiju da prate reprezentaciju. Imam dojam da će hrvatski premijer, na koncu godine, pripisati uspjeh nogometne momčadi vlastitoj Vladi. Reći će da je to najveći uspjeh u našem mandatu i mi smo vam to omogućili. Tako se nekako ponašaju. Tu si i nekakva druga ponašanja, koja smo imali prigodu vidjeti od određenih hrvatskih političara, potpuno van protokolarna, koja prilično sramotno izgledaju.
- Luka Modrić: Možemo biti ponosni
- Boris Dežulović: Hrvati ne znaju slaviti svoje pobjede simpatično
- Populizam ili navijanje hrvatske predsjednice?
RSE: Bosanci i Hercegovci svakako su pratili Prvenstvo. Kako to u BiH običaj nalaže, u Republici Srpskoj (RS) su navijali za Srbiju, ovi u Hercegovini za Hrvatsku. Međutim, obilježilo je to dosta nacionalističke, da ne kažem, fašističke retorike. Hoćemo li ikada tome moći stati u kraj?
Tomaš: Mene je strah da ne. Puno sam razmišljao o tome. Događale su se neke stvari posljednjih dana i puno rasprava, prije svega u bespućima interneta.
Nogomet je predivna igra. Ono što je divno, je uspjeh hrvatske reprezentacije, kakvu god stvarnost mi politički živimo. Zbog čega je bitan uspjeh momaka, koji predstavljaju hrvatsku reprezentaciju, ne samo za dječake i djevojčice iz Hrvatske, nego za dječake i djevojčice iz BiH? Mi, da smo iole normalno društvo, mogli bismo reći, moguće je iz državne lige krenuti na svoj nogometni put i jednog dana postati najbolji igrač Svjetskog prvenstva, kao što je to Luka Modrić.
Kakva god da nam je stvarnost, nogomet nam omogućava da sanjamo. Bez obzira da li smo iz Hrvatske ili BiH, možemo postići puno u svijetu. Možemo se popeti na krov svijeta, nečim što mi radimo. Zbog toga je igra sama po sebi bitna. Omogućava nam da sanjamo. Ovakvi uspjesi su trebali biti neka vrsta poticaja.
Hrvatska u finalu: Ponos, suze i slavlje do zore
Mi sve uspijemo da uprljamo. Sve gledamo sa neke negativne strane. Uvijek određujemo sebe spram drugih. Ispada da nikada ništa ne radimo zbog sebe. Strašne su bile reakcije na one budalaštine u Širokom Brijegu, koje su se pjevale, isto tako izvađene iz konteksta. Skoro je ispalo da su se cijelu noć pjevali glupavi napjevi protiv BiH. Reakcije na to su bile, po meni, otužne.
Da li podržavaš nekog bezinteresno i čisto, ili podržavaš samo u odnosu na to kakav taj netko ima odnos prema tebi? Zašto ne bi pokazao da si veći čovjek, da te nije briga to što je neko glupav i što mrzi. Mržnja je prije svega problem za onoga tko ju osjeća i tko je emitira. Mržnja je autodestruktivna. Ako se je pusti da bude takva, ona nas ne može dirnuti. Ne može nas dirnuti ako pokažemo da smo veći ljudi, da nas nije briga šta netko tamo pjeva, da mi podržavamo nekoga zato što nam je susjed, zato što volimo te igrače.
- Iz arhive RSE – Marko Tomaš: Budućnost više ne postoji
Nažalost, ja stvari uvijek idealiziram. Pomalo sve to i od mene zvuči fatalistički. Da smo iole normalnija društva, vidjeli bi smo koliko je divna ova igra, zbog čega je bitna, zbog čega je Luka Modrić bitan za klince u BiH. Dokazuje da se može doći do Reala, da se može postati najbolji igrač Svjetskog prvenstva, bez obzira na to što ti je nogometni put počeo na travnjacima u Bosni i Hercegovini.
Facebook Forum