Mstislav Černov je video novinar za Associated Press. Ovo je njegov prikaz opsade Mariupolja koju je dokumentovao zajedno sa fotografom Evgenijem Maloletkom i kojeg je ispričao dopisnici Lori Hinnant.
Rusi su nas lovili. Imali su spisak imena, uključujući naša i približavali su se.
Bili smo jedini međunarodni novinari koji su ostali u ukrajinskom gradu i više od dvije sedmice smo dokumentovali njegovu opsadu koju su vršile ruske snage. Izvještavali smo u bolnici kada su naoružani ljudi počeli vrebati hodnicima. Hirurzi su nam dali bijele mantile da ih nosimo kao kamuflažu.
Odjednom u zoru desetak vojnika je upalo: “Gdje su novinari?”
Pogledao sam u njihove oznake na rukavima, plavo za Ukrajinu i pokušavao sam izračunati kolike su šanse da su ustvari prerušeni Rusi. Istupio sam naprijed kako bi se identifikovao. “Ovdje smo da vas izvučemo”, rekli su.
Zidovi ordinacije su se tresli od artiljerijske i mitraljeske vatre vani i činilo se sigurnijim ostati unutra. Ali ukrajinski vojnici su dobili naređenje da nas povedu sa sobom.
Istrčali smo na ulicu, ostavljajući doktore koji su nas sklonili, granatirane trudnice i ljude koji su spavali po hodnicima jer nisu imali gdje otići. Užasno sam se osjećao ostavljajući sve njih iza sebe.
Devet minuta, možda deset, cijela vječnost kroz puteve i bombardovane stambene zgrade. Kako su granate padale u blizini pali smo na zemlju. Vrijeme se mjerilo od jednog udara do drugog, naša tijela su bila napeta, a dah zastao. Šok za šokom tresli su mi grudi, a ruke su mi se ohladile.
Stigli smo do ulaza, a oklopna vozila su nas odvezla do zamračenog podruma. Tek tada smo od policajca saznali zašto su Ukrajinci rizikovali živote vojnika da nas izvuku iz bolnice.
“Ako vas uhvate, staviće vas pred kameru i natjerati vas da kažete da je sve što ste snimili bila laž”, rekao je. “Svi vaši napori i sve što ste uradili u Mariupolju biće uzaludni.”
Policajac, koji nas je jednom molio da pokažemo svijetu njegov umirući grad, sada nas je molio da idemo. Gurnuo nas je prema hiljadama auta koji su se spremali da napuste Mariupolj.
Bio je 15. mart. Nismo imali pojma da li ćemo se živi izvući.
'Jadna moja zemlja'
Kao tinejdžer koji je odrastao u Ukrajini, u gradu Harkivu samo 20 kilometara od ruske granice, naučio sam da rukujem pištoljem kao dio školskog programa. Činilo se besmislenim. Ukrajina je, smatrao sam, okružena prijateljima.
U Mariupolj smo stigli u 3:30 ujutro. Rat je počeo sat vremena kasnije.
Od tada sam pokrivao ratove u Iraku, Afganistanu i spornoj Nagorno Karabah teritoriji, pokušavajući iz prve ruke da svijetu pokažem razaranja. Ali kada su ove zime Amerikanci, a potom i Evropljani evakuisali svoje osoblje iz Kijeva i kada sam pregledao mape ruskog nagomilavanja preko puta mog rodnog grada, moja jedina misao je bila: “jadna moja zemlja.”
Prvih nekoliko dana rata, Rusi su bombardovali ogromni Trg slobode u Harkivu, gdje sam provodio vrijeme do svojih dvadesetih.
Znao sam da će ruske snage gledati na istočni lučki grad Mariupolj kao na stratešku nagradu zbog njegove lokacije na Azovskom moru.
Tako sam se uveče 23. februara uputio sa svojim dugogodišnjim kolegom Evgenijem Maloletkom, ukrajinskim fotografom za Associated Press u njegovom bijelom kombiju ka tamo.
U putu smo se počeli brinuti o rezervnim gumama i na internetu smo našli čovjeka u blizini koji je bio spreman da nam ih proda usred noći. Objasnili smo njemu kao i blagajniku u jednoj prodavnici da se spremamo za rat. Gledali su nas kao da smo ludi.
U Mariupolj smo stigli u 3:30 ujutro. Rat je počeo sat vremena kasnije.
Otprilike četvrtina od 430.000 stanovnika Mariupolja napustila je grad u tih prvih nekoliko dana, dok su još mogli. Ali malo je ljudi vjerovalo da dolazi rat i do momenta kada su mnogi shvatili svoju grešku, bilo je prekasno.
Bomba za bombom, Rusi su odsjecali struju, vodu, zalihe hrane i na kraju, što je najvažnije, tornjeve za mobilne telefone, radio i televiziju. Nekoliko drugih novinara što su bili u gradu izašli su prije no što su nestale posljednje veze, a potpuna blokada uspostavljena.
Nedostatak informacija u blokadi ostvaruje dva cilja.
Haos je prvi. Ljudi ne znaju šta se dešava i paniče. U početku nisam mogao da shvatim zašto se Mariupolj tako brzo raspao. Sada znam da je to bilo zbog nedostatka komunikacije.
Nekažnjivost je drugi cilj. Bez informacija koje su stizale iz grada, bez slika porušenih zgrada i umiruće djece, ruske snage su mogle raditi šta su htjele. Da nije bilo nas, ne bi bilo ničega.
Zato smo rizikovali toliko da bi mogli poslati svijetu ono što smo vidjeli i to je Rusiju dovoljno razljutilo da nas ganja.
Nikada, nikada nisam osjetio da je prekidanje tišine toliko važno.
Smrt je došla brzo. Gledali smo kako 27. februara doktor pokušava spasiti djevojčicu koja je pogođena gelerima. Umrla je.
Drugo dijete je umrlo, pa treće. Hitna pomoć je prestala da preuzima ranjenike jer ljudi nisu mogli da ih pozovu bez signala, a oni nisu mogli da se kreću po bombardovanim ulicama.
Doktori su nas molili da snimamo porodice koje dovoze svoje mrtve i ranjene, dozvolili su nam da koristimo njihovu, sve manju snagu, generatora, za naše kamere. Niko ne zna šta se dešava u našem gradu, rekli su.
Granatiranje je pogodilo bolnicu i kuće u okolini. Razbijena su stakla na našem kombiju, napravljena je rupa sa strane i guma je probušena. Ponekad bismo istrčali da snimimo zapaljenu kuću, a onda bismo se vratili usred eksplozija.
Još uvijek je postojalo jedno mjesto u gradu u kojem se mogla dobiti stalna veza, ispred opljačkane prodavnice na Aveniji Budivelnjikov. Jednom dnevno smo se tamo vozili i čučali ispod stepenica kako bismo poslali fotografije i videa u svijet. Stepenice ne bi učinile mnogo da nas zaštite, ali osjećaj je bio sigurniji nego biti na otvorenom.
Do 3. marta signal je nestao. Pokušali smo poslati video sa prozora bolnice na 7. spratu. Odatle smo vidjeli kako se posljednji komadići Mariupolja, grada srednje klase, raspadaju.
Prodavnica Port City je opljačkana, a mi smo krenuli tim putem kroz artiljeriju i mitraljesku vatru. Desetine ljudi trčalo je i guralo kolica za kupovinu natovarene elektronikom, hranom, odjećom.
Granata je eksplodirala na krovu prodavnice i bacila me na zemlju vani. Postao sam napet, čekajući drugi pogodak i opsovao sam sam sebe stotinu puta jer mi kamera nije bila upaljena.
I onda je još jedna granata pogodila stambenu zgradu pored mene uz užasan zvižduk. Skupio sam se iza čoška kako bi se zaklonio.
Tinejdžer je prošao pored, kotrljajući kancelarijsku stolicu napunjenu elektronikom, a kutije su padale sa svih strana. “Moji su prijatelji bili tamo i granata je pala deset metara od nas”, rekao mi je. “Nemam pojma šta im se dogodilo.”
Potrčali smo nazad u bolnicu. U roku od 20 minuta ušli su povrijeđeni, neki od njih na kolicima za kupovinu.
Nekoliko dana, jedina veza koju smo imali sa vanjskim svijetom bila je preko satelitskog telefona. I jedino mjesto gdje je taj telefon radio bilo je na otvorenom, odmah pored rupe od granatiranja. Sjeo bih, skupio se i pokušao uhvatiti vezu.
Svu su pitali, molim vas recite nam kad će rat završiti. Nisam imao odgovor.
Svakog dana se šuškalo da će ukrajinska vojska doći da probije opsadu. Ali niko nije došao.
'Ovo će promijeniti tok rata'
Do ovog momenta sam svjedočio smrti u bolnici, leševima na ulicama, desetinama tijela gurnutim u masovnu grobnicu. Vidio sam toliko smrti da sam snimao bez da sam skoro i primjećivao.
Dva zračna udara 9. marta su rasturila plastiku zalijepljenu na prozore našeg kombija. Vidio sam vatrenu kuglu samo sekund prije no što je bol probio moje unutrašnje uho, kožu, lice.
Gledali smo kako se diže dim iz porodilišta. Kada smo stigli, radnici Hitne pomoći su još izvlačili krvave trudnice iz ruševina.
Baterije su nam skoro bile istrošene i nismo imali vezu da pošaljemo slike. Policijski sat je bio za nekoliko minuta. Policajac nas je čuo kako pričamo o tome kako poslati vijesti o bombardovanju bolnice.
“Ovo će promijeniti tok rata”, rekao je. Odveo nas je do struje i internet konekcije.
Snimili smo toliko mrtvih ljudi i djece, beskrajni niz. Nije mi bilo jasno zašto je mislio da još mrtvih može nešto promijeniti.
Pogriješio sam.
U mraku smo poslali slike tako što smo poredali tri mobilna telefona sa video datotekom podijeljenom na tri dijela kako bismo ubrzali proces. Trajalo je satima, dugo nakon policijskog sata. Granatiranje se nastavilo, ali su policajci zaduženi da nas prate kroz grad, strpljivo čekali.
Tada je ponovo prekinuta naša veza sa svijetom van Mariupolja.
Vratili smo se u prazan hotelski podrum sa akvarijumom punim mrtvih zlatnih ribica. U našoj izolaciji, nismo znali ništa o rastućoj ruskoj kampanji dezinformacija u cilju diskreditacije našeg rada.
Ruska ambasada u Londonu objavila je dva tweeta u kojima fotografije AP-a naziva lažnim i tvrdi da je trudna žena glumica. Ruski ambasador je držao kopije fotografija na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i ponavljao laži o napadu na porodilište.
U međuvremenu, u Mariupolju smo bili preplavljeni ljudima koji su nas pitali za najnovije vijesti iz rata. Toliko ljudi mi je dolazilo i govorilo ‘molim te snimi me da moja porodica van grada zna da sam živ’.
Do ovog momenta niti jedan ukrajinski radio ni televizijski signal nije radio u Mariupolju. Jedini radio kojeg ste mogli uhvatiti emitovao je iskrivljene ruske laži - da Ukrajinci drže Mariupolj kao taoca, da pucaju na zgrade, razvijaju hemijsko oružje. Propaganda je bila toliko jaka da su neki ljudi sa kojima smo razgovarali vjerovali u to uprkos dokazima pred vlastitim očima.
Poruka se stalno ponavljala, u sovjetskom stilu: Mariupolj je opkoljen. Predajte svoje oružje.
U kratkom pozivu bez detalja 11. marta naš urednik je pitao da li možemo pronaći žene koje su preživjele zračni napad na porodilište kako bi dokazali njihovo postojanje. Shvatio sam da je snimak morao biti dovoljno snažan da izazove odgovor ruske vlade.
Našli smo ih u bolnici na prvoj liniji fronta, neke sa bebama, a druge na porodu. Saznali smo da je jedna žena izgubila bebu, a potom i svoj život.
Popeli smo se na sedmi sprat da pošaljemo video sa slabog internet linka. Odatle sam gledao kako se tenk za tenkom kotrlja duž bolničkog kompleksa, svaki označen sa slovom Z, koje je postalo ruski amblem za rat.
Bili smo opkoljeni: desetine doktora, stotine pacijenata i mi.
'Bilo me je stid što odlazim'
Ukrajinski vojnici koji su štitili bolnicu su nestali. A put do našeg kombija, sa našom hranom, vodom i opremom, prekrivao je ruski snajperista koji je već pogodio medicinara koji je izlazio vani.
Sati su prolazili u mraku, dok smo slušali eksplozije napolju. Tada su vojnici došli po nas, vičući na ukrajinskom.
Nije izgledalo kao spašavanje. Činilo se kao da smo prebačeni iz jedne opasnosti u drugu. U tom momentu, nigdje u Mariupolju nije bilo sigurno i nije bilo ni olakšanja. Mogao si umrijeti u svakom momentu.
Osjećao sam se nevjerovatno zahvalno vojnicima, ali i otupjelo. I bilo me je stid što odlazim.
Ugurali smo se u Hyndai sa tročlanom porodicom i uključili u kolonu od pet kilometara koja je izlazila iz grada. Oko 30.000 ljudi je uspjelo izaći iz Mariupolja taj dan, toliko da ruski vojnici nisu imali vremena da izbliza pogledaju automobile sa prozorima prekrivenim komadićima plastike.
Pročitajte:
- Rusi prodiru u Mariupolj dok stanovnici traže pomoć
- Zelenski optužio Rusiju za ratne zločine u Mariupolju
Ljudi su bili nervozni. Svađali su se, galamili jedni na druge. Svake minute bio je avion ili vazdušni napad. Tlo se treslo.
Prešli smo 15 ruskih punktova. Na svakom od njih, majka koja je sjedila na prednjem sjedištu našeg auta glasno se molila, dovoljno glasno da je čujemo.
Bili smo posljednji novinari u Mariupolju. Više nema nikoga.
Dok smo se vozili kroz njih, treći, deseti, petnaesti, svi sa vojnicima sa teškim naoružanjem, moje nade da će Mariupolj preživjeti su nestajale. Shvatio sam da bi stigla do grada, ukrajinska vojska će morati da se probije kroz mnogo tla. To se neće dogoditi.
Na zalasku sunca, došli smo do mosta koji su Ukrajinci uništili kako bi zaustavili rusko napredovanje. Tu se već zaglavila kolona Crvenog krsta od dvadesetak auta. Svi zajedno smo skrenuli s puta u polja i zadnje trake.
Stražari na kontrolnom punktu broj 15 govorili su ruski sa grubim kavkavskim naglaskom. Naredili su cijelom konvoju da ugasi farove kako bi sakrili oružje i opremu parkiranu uz cestu. Jedva sam mogao razaznati bijelo Z naslikano na vozilima.
Dok smo dolazili do šesnaestog kontrolnog punkta, čuli smo glasove. Ukrajinske glasove. Osjetio sam ogromno olakšanje. Majka u prednjem sjedištu briznula je u plač. Izašli smo.
Bili smo posljednji novinari u Mariupolju. Više nema nikoga.
I dalje smo preplavljeni porukama ljudi koji žele da saznaju sudbinu najmilijih koje smo fotografisali i snimali. Pišu nam očajno i lično, kao da nismo stranci, kao da im možemo pomoći.
Kada je krajem prošle sedmice ruski vazdušni napad pogodio pozorište gdje se stotine ljudi sklonilo, mogao sam tačno da odredim gdje treba da idemo da saznamo o preživjelima, da iz prve ruke čujemo kako je to biti zarobljen beskrajnim satima ispod hrpe ruševina. Znao sam tu zgradu i uništene kuće oko nje. Znao sam ljude koji su zarobljeni ispod toga.
U nedelju su ukrajinske vlasti saopštile da je Rusija bombardovala umjetničku školu u Mariupolju sa 400 ljudi.
Ali mi više tamo ne možemo stići.
Facebook Forum