Prvo mjesto povratka u Bosni i Hercegovini nakon ratnih razaranja bilo je u naselje Mahala u blizini Kalesije. Na svoju odgovornost ljudi su se počeli vraćati kućama iako je to naselje još bilo pod zaštitom tadašnjeg IFOR-a (Vojne snage za provedbu mira pri NATO-u), a naselje čuvala Vojska Republike Srpske (VRS). Nakon 20 godina, stanovnici Mahale za RSE govore o tome što su sve preživjeli i kako danas, dva desetljeća kasnije, žive u ovom naselju.
Ismet Alić se često prisjeti prvog dolaska u Mahalu nakon okončanja rata u BiH. Godine 1996. u kolovozu, on i supruga s troje djece pokušali su se vratiti. No dočekala ih je specijalna policije RS-a. Pretukli su ih od čega i danas osjećaju posljedice.
Zlostavljanje roditelja gledala su i djeca, ali su se sami spasili pobjegavši kod pripadnika IFOR-a.
"Bilo je svega. Rekli su nam da se možemo vratiti. Bilo je sve napušteno, pred kućom mi je bila kao šuma. Policija se bila pripremila da nas istjera, da nam ne daju ući. Ja sam bio na balkonu kada su došli. Jedan mi je opsovao i uperio pištolj u mene. Ja sam skočio s balkona, ali dočekalo me njih osam. Bio sam pretučen. Djeca i žena su tu bili. Žena je bila preučena gore nego ja. I danas imamo posljedice", priča nam Ismet Alić.
Ali, povratnici se nisu dali zastrašiti.
"Njih je došlo oko 150 policajaca. Imali su duge cijevi i oni su se nadali da ćemo pružati otpor, mada niko od nas nije pružio otpor. Nismo imali oružje, nismo imali ništa. Nismo se ni nadali da će nas spriječiti. Nije nas imao ko ni zaštititi. IFOR je bio na cesti. Tek kasnije su oni ušli s helikopterima u selo i samo snimali. I oni su se krili. A mi smo se vratili na svoje, djedovinu i očevinu, jer ovo je moje", kaže Alić i dodaje da, iako je prošlo 20 godina, sjećanja na taj strašni povratak nikada neće zaboraviti.
On ističe da se ne kaje što je ponovno na svome imanju.
"Vi ste prvi medij koji nas je došao snimiti poslije toliko vremena i da baš traži mene i da me snimi i pita me kako sam. A da je dobro, nije dobro. Nemam ja prava ni ovdje u RS-u ni u Federaciji. Živim kako moram. Imam jednu kravu, nešto ovaca. Nosim mlijeko u mljekaru. Nije dobro. Nismo ni na nebu ni na zemlji", iskreno će naš sugovornik.
Pri povratku u svoju kuću 1996. godine teško je pretučen i Mujo Bagnović. Nakon toga posljedice po zdravlje su teške. Izgubio je vid, a više nije sposoban ni bilo kuda otići. Ipak, prisjeća se kako se pokušao vratiti u siječnju 1996. godine. Kaže nam da su ga dočekale brojne zasjede, nekoliko puta je pretučen, ali da se danas ne kaje zbog povratka.
"Bili smo jako pretučeni 29. augusta. Vjerujte, i danas kada se probudim meni to dođe na pamet. Ali nisam nikada zažalio zbog povratka. Rekao sam i ženi kada sam krenuo da, ako me ubiju, neka me ne nose na groblje. Ako će me ubiti, neka me ubiju u mojoj njivi", riječi su Muje Bagnovića.
Mahala je danas, tvrde njeni stanovnici, ljepša nego što je bila prije rata. Više je od 150 obiteljskih kuća i oko 600 ljudi živi ovdje. Sve kuće su obnovljene, ljudi se uglavnom bave poljoprivredom. Iako su mnogi otišli u inozemstvo, u svoj kraj se uvijek vraćaju.
"Većinom su ovdje penzioneri. Omladina odlazi. Naša dijaspora je jako velika. Oni koji su ostali nemaju posla. Veoma mali broj je zaposlen u državnim institucijama. Imamo samo nekoliko ljudi koji su zaposleni u policiji, Graničnoj policiji i SIPA-i (Državna agencija za istrage i zaštitu). Svi drugi su se okrenuli zemljoradnji. Na taj način pokušavaju obezbjediti egzistenciju", kaže za RSE Nevres efendija Fatić.
Iako su prošla dva desetljeća, ratne rane i dalje su bolne.
"Jedan je čovjek ovdje pri povratku smrtno stradao od posljedica batina koje je dobio. Oni koji su izvršili taj zločin nikada nisu procesuirani, niti su izvedeni pred sud. Mnogi ljudi kada pričaju o tim danima počnu plakati. Živi svjedoci tog vremena polako nestaju. Naša želja je da se nikada ne zaboravi i da pošaljemo poruku mira. Stanovnici Mahale nemaju drugu kuću osim svoje, nemaju drugu državu osim ove i sa svima želimo živjeti u miru", zaključuje Nevres efendija Fatić.
Dvadeset godina nakon rata stanovnike Mahale nazivaju povratnicima. Osim što ih nazivaju tako ih i tretiraju, a njihovi glavni problemi već skoro dva desetljeća manje su nacionalni a puno više egzistencijalni.
