Almir Biković (32), iz Lukavca kod Tuzle, poginuo je u raketnom napadu talibanskih pobunjenika na američku bazu koja se nalazi u afganistanskom gradu Bagramu. Napad se desio u ponedeljak 15. marta, u ranim jutranjim satima, kada je teške povrede dobilo još pet radnika u ovoj bazi.
Dolaskom pred kuću obitelji Bikovića koji je poginuo u vojnoj bazi Bagram u Afganistanu zatkeli smo muk i nevjericu.
Almirova majka se ne može pomiriti s činjenicom da joj sina više nema, a otac Salih koji je prije par dana izašao iz bolnice gdje je ležao zbog infarkta, ponovno nije dobro.
Susjedi obitelji Biković također u šoku, a za Almira imaju samo riječi hvale:
„Bio sam mu vaspitač, profesor, nastavnik. Bio je takvo dijete - odrastao je tu u zgradi da ga nismo primjećivali kako je bio lijepo dijete i dobro.“
Najveći strah u početku
U zaraćenim zemljama je preko 3.000 mladića iz Lukavca. U ovom malom gradiću čak ima i jedna zgrada nazvana „Iračanka“ jer su upravo u njoj većinu stanova kupili ovi mladići. U zaraćenim zemljama četri godine je bio i Lukavčanin Zlatan Omerović. Godine traženja posla i brojne odbijenice primorale su ga da ode:
„Prvi motiv je novac jer ovdje nemaš posla, a imaš porodicu, imaš neke obaveze koje moraš platiti, prema državi i prema svima. I onda, naravno, ukaže ti se jedna prilika da zaradiš relativno velike količine novca za kratko vrijeme. To je ona glavna vodilja. I svi mi odemo tamo s namjerom da riješimo prvo neka osnovna, egzistencijalna pitanja.“
Ta surova stvarnost, bez novca i posla, u mladima odagna i strah, kaže nam Zlatan:
„Najveći strah je u početku, prilikom samog odlaska. Najteže je otići jer ne znaš gdje ideš i šta te očekuje. A kasnije isto kao i sve drugo u životu - navikneš je jednostavno. Što se posla tiče, isto je rutina. Uglavnom 12 sati dnevno se radi i, kao što kaže naš narod, ušteliš se za sedam dana i onda je sve to rutina. Opasnosti što se tiče, i to već pređe u naviku, kad odsvira vrijeme, ti moraš da ustaneš - i onda čučni, sjedi, pa šta ti bog da.“
Prije godinu i pol dana u Afganistanu je poginuo Lukavčanin Nedim Nuhanović. Njegov otac Redžo Nuhanović kaže da je tek nakon njegove pogibije saznao kakvo je stvarno stanje u bazama u kojima je Nedim bio:
„Svi oni kažu da je idealno, da se ne puca, a kasnije sam čuo, poslije toga kad sam vidio neke koji su došli i neće više da idu, kažu granate padaju, ti kampovi nisu tvrđave neke, spava se u šatorima negdje. U dolini su kampovi, a sa brda može se kamenjem gađati, a ne granatama.“
Dževad MujkićNačelnik Općine Lukavac Dževad Mujkić također je pogođen ovom tragedijom. Smatra da mladi olako odlaze u rizična područja, a razlog tome je, prema njegovom mišljenju, to što je upravo jedna od američkih baza bila u Dubravama kod Tuzle, gdje su mladići već radili:
„Ima jedan veliki broj naših ljudi koji je radio za američke firme. Oni su se pokazali kao dobri, kao sposobni, kao vrijedni. I kad su ovi promijenili lokaciju, onda je vjerovatno nekakav prirodan izbor pao na njih. Međutim, svakako se treba zapitati jesu li to naši propisi takvi da se to tako lako može otići. Trebalo bi preispitati vjerovatno i uslove pod kojima se tamo može ići.“
Niko me nije podržavao
Jedan od kandidata koji nije želio otkriti identitet rekao nam je da mu je jedina želja da bude primljen:
„Zato što ovdje se prijavljujem na konkurse, ali nema nikakvih šansi da me neko zaposli, uvijek su neke štele.“
RSE: Bojiš li se?
„Pa ovako kad čujem da je bilo neke pucnjave, ili da je neko poginuo malo me strah, ali nije pretjerano.“
RSE: Za koje poslove si se prijavio?
„Magaciner, kuhar, vodoinstalater, stolar.“
RSE: Kako su tvoji roditelji reagirali i uopće obitelj?
„Niko me nije podržavao. Svi mi govore šta ćeš tamo, ovdje imaš sve, nemoj tamo. Pogotovo kad kad je ovaj momak poginuo još me više odgovaraju.“
Iako se u medijima gotovo svakodevno pojavljuju informacije o stradanjima u ovim zemljama, iz BiH za 300 predviđenih radnih mjesta prijavilo se oko 5.000 kandidata. Posljednja tragedija ih nije uplašila i oni i dalje, bosanski rečeno, traže štele da dobiju ovaj nimalo lak posao.
Dolaskom pred kuću obitelji Bikovića koji je poginuo u vojnoj bazi Bagram u Afganistanu zatkeli smo muk i nevjericu.
Almirova majka se ne može pomiriti s činjenicom da joj sina više nema, a otac Salih koji je prije par dana izašao iz bolnice gdje je ležao zbog infarkta, ponovno nije dobro.
Susjedi obitelji Biković također u šoku, a za Almira imaju samo riječi hvale:
„Bio sam mu vaspitač, profesor, nastavnik. Bio je takvo dijete - odrastao je tu u zgradi da ga nismo primjećivali kako je bio lijepo dijete i dobro.“
Najveći strah u početku
U zaraćenim zemljama je preko 3.000 mladića iz Lukavca. U ovom malom gradiću čak ima i jedna zgrada nazvana „Iračanka“ jer su upravo u njoj većinu stanova kupili ovi mladići. U zaraćenim zemljama četri godine je bio i Lukavčanin Zlatan Omerović. Godine traženja posla i brojne odbijenice primorale su ga da ode:
„Prvi motiv je novac jer ovdje nemaš posla, a imaš porodicu, imaš neke obaveze koje moraš platiti, prema državi i prema svima. I onda, naravno, ukaže ti se jedna prilika da zaradiš relativno velike količine novca za kratko vrijeme. To je ona glavna vodilja. I svi mi odemo tamo s namjerom da riješimo prvo neka osnovna, egzistencijalna pitanja.“
Ta surova stvarnost, bez novca i posla, u mladima odagna i strah, kaže nam Zlatan:
„Najveći strah je u početku, prilikom samog odlaska. Najteže je otići jer ne znaš gdje ideš i šta te očekuje. A kasnije isto kao i sve drugo u životu - navikneš je jednostavno. Što se posla tiče, isto je rutina. Uglavnom 12 sati dnevno se radi i, kao što kaže naš narod, ušteliš se za sedam dana i onda je sve to rutina. Opasnosti što se tiče, i to već pređe u naviku, kad odsvira vrijeme, ti moraš da ustaneš - i onda čučni, sjedi, pa šta ti bog da.“
Prije godinu i pol dana u Afganistanu je poginuo Lukavčanin Nedim Nuhanović. Njegov otac Redžo Nuhanović kaže da je tek nakon njegove pogibije saznao kakvo je stvarno stanje u bazama u kojima je Nedim bio:
„Svi oni kažu da je idealno, da se ne puca, a kasnije sam čuo, poslije toga kad sam vidio neke koji su došli i neće više da idu, kažu granate padaju, ti kampovi nisu tvrđave neke, spava se u šatorima negdje. U dolini su kampovi, a sa brda može se kamenjem gađati, a ne granatama.“
„Ima jedan veliki broj naših ljudi koji je radio za američke firme. Oni su se pokazali kao dobri, kao sposobni, kao vrijedni. I kad su ovi promijenili lokaciju, onda je vjerovatno nekakav prirodan izbor pao na njih. Međutim, svakako se treba zapitati jesu li to naši propisi takvi da se to tako lako može otići. Trebalo bi preispitati vjerovatno i uslove pod kojima se tamo može ići.“
Niko me nije podržavao
Jedan od kandidata koji nije želio otkriti identitet rekao nam je da mu je jedina želja da bude primljen:
„Zato što ovdje se prijavljujem na konkurse, ali nema nikakvih šansi da me neko zaposli, uvijek su neke štele.“
RSE: Bojiš li se?
„Pa ovako kad čujem da je bilo neke pucnjave, ili da je neko poginuo malo me strah, ali nije pretjerano.“
RSE: Za koje poslove si se prijavio?
„Magaciner, kuhar, vodoinstalater, stolar.“
RSE: Kako su tvoji roditelji reagirali i uopće obitelj?
„Niko me nije podržavao. Svi mi govore šta ćeš tamo, ovdje imaš sve, nemoj tamo. Pogotovo kad kad je ovaj momak poginuo još me više odgovaraju.“
Iako se u medijima gotovo svakodevno pojavljuju informacije o stradanjima u ovim zemljama, iz BiH za 300 predviđenih radnih mjesta prijavilo se oko 5.000 kandidata. Posljednja tragedija ih nije uplašila i oni i dalje, bosanski rečeno, traže štele da dobiju ovaj nimalo lak posao.
