Psihoterapijska pjesma Milijana Vase Brkića, glavnog tajnika HDZ-a, na recept propisana svima što se u Hrvatskoj osjećaju ugroženima.
Izdajnici, đubrad sama,
Šetaju se ulicama,
Kad ih pošten čovjek pljune,
Pljunuti se uzjogune.
Mjesto lice da obrišu,
Na hrvatsku vlast kidišu,
Pa pljuvačkom obloženi
Viču da su ugroženi.
Pošten čovjek to kad čuje,
Ušima da ne vjeruje,
Optužbom je drskom zgrožen:
„Ti si pljunut, ne ugrožen!“
Pošten čovjek kad poviče:
„Izdajniče i četniče!“,
Prozvani mu nit' se javi
Nit' pristojno otpozdravi,
Već udari na sva zvona
Kleta peta sva kolona,
Nariče ko stara žena
Da je opet ugrožena.
Kad to čuje pošten čovo,
Kako ne bi opet psovo:
„Zar ja tebe ugrožavam
Time što te ponižavam?!“
Pošten čovjek sad ne smije
Niti vrata da obije,
Jer se vlasnik stana žali
Da riječ nije o provali,
Već da slanje provalnika
Državna je politika,
Pa umjesto stan da sredi,
O ugrozi on besjedi.
Kad to pošten lopov čuje,
On vlasnika zgranut psuje:
„Nezvani u stanu gosti
Zar su znak ugroženosti?!“
Pusti mene, glavnog dasu,
Poštenoga Brkić Vasu,
Da izliječim, pusti mene,
Sve tobože ugrožene,
Izdajnike, psihopate,
Državu što našu blate,
Što dan i noć, bez predaha,
Paranoju šire straha,
Što su sretni kad se boje
I straha i paranoje,
Da im kažem da se nose
Kad suživot ne podnose,
Da ih nosi crni đava
Gdje ih se ne ugrožava,
Gdje im ne prijete sa ceste
Tople ljudske riječi, geste…
Nek' se goni tko ne kuži
Da dobije što zasluži,
Nek' se goni koga plaši
Što ga cijene ljudi naši,
Nek' se goni kome smeta
I tko stalno zanovijeta
Što ga pošten čovjek štuje –
Pljuje, psuje, provaljuje!
I što bi mu i u snove
Upado ko u stanove,
Al' ne može – šanse nema
Neprijatelj da zadrijema!
