Telefonski razgovor hrvatskog kulturnjaka Hrvoja H. s pomoćnikom srpskog ministra kulture Draganom Kolarevićem.
- Dobar dan! Želio bih razgovarati s gospodinom Draganom Kolarevićem.
- Pa razgovarajte, ko vam smeta?!
- Vi ste gospodin Kolarević?
- Ja sam, naročito poslednjih dana. A vi ste?
- Čujte, znam da to nije pristojno, ali vam se radije ne bih predstavio imenom i prezimenom. Znate, ja zovem iz Zagreba, iz Hrvatske.
- Pa nije to neki razlog da ne kažete kako se zovete.
- Gospon Kolarević, vjerujte da jest.
- Šta ste Srbin, pa se plašite tih krležijanaca i ostalih ustaša?
- Ma ne, Bože sačuvaj, ja sam čisti Hrvat, hrvatski kulturnjak štoviše, i to vrlo poznat u domoljubnim krugovima.
- A kažete da zovete iz Zagreba?
- Pa da. Možete vidjeti na displeju, ako ga imate.
- Razume se da imam displej. Šta vi Hrvati mislite da je ovde starije kameno doba?
- Ne, ne, ne, Bože sačuvaj, gospon Kolarević. Nisam vas kanio uvrijediti. Samo sam htio predložiti da provjerite, ako mi ne vjerujete ovako na riječ.
- Verujem vam, ali ne razumem zašto me zovete, a nećete da se predstavite. Čemu toliki uvod, čoveče? Mogli ste lepo odmah da me sterate u tri majčine i da završite posao.
- Nipošto, gospodine, nipošto. Pa ja sam, rekao sam vam, kulturnjak, a ne prostak. Ako možete, vjerujte mi na riječ. Evo, ako biste bili ljubazni da se zadovoljite mojim inicijalima: ja sam H. H.
- Ako inicijali nisu izmišljeni, evo ja ću da se opkladim da se zovete Hrvoje.
- Drago mi je, gospon Kolarević, da ne mislite da se zovem Himzo.
- Naopako bilo, gospodine Hrvoje, da ste nekakav Himza ili Hasa... Ali svejedno moram da vam kažem da mi je malo neverovatno da me jedan hrvatski kulturnjak zove iz Zagreba. Ja sam mislio da ste svi, koliko vas ima, ovde u Beogradu. Ne može čovek da ode u pozorište, ne može radio da upali a da ga ne zaskoči neki Hrvat!
- Gospon Kolarević, potpuno vas razumijem. Isto vam je i kod nas sa Srbekima, pardon, Srbima. Zato vas i zovem, da se to nekako prekine. Vi ste, stekao sam dojam, prava osoba za to. A to što ste rekli da ste mislili da sam u Beogradu... Bože sačuvaj, gospon Kolarević, pa radije bih obje noge slomio nego da dođem tu!
- A jel?
- Nemojte me, molim vas, pogrešno shvatiti. Nemam ja ništa ni protiv Beograda ni protiv Srba, ali mislim da je najbolje za srpsku kulturu da se razvija samostalno, baš kao i – ako dopustite – hrvatska kultura. Dosta je bilo, kao što ste i vi lijepo primijetili u onom vašem članku, tog terora Jugoslavije i te neke hibridne nazovikulture koja je nama Hrvatima nanijela toliko zla.
- A šta je tek uradila nama Srbima i šta nam još uvek radi?!
- Pa čitao sam to baš u vašem članku i ostao zaprepašten kako to možete trpjeti. Vjerujte da puno toga nisam znao, a htio bih da i vi znate da iza toga ne stoji ona stvarna hrvatska kultura koja je, nažalost, i danas satjerana u ilegalu pred tim srbočetničkim jugoslavenstvom kakvo promiču svi ti Frljići i kako se već sve ne zovu.
- Nemojte, molim vas, gospodine Hrvoje, da vređate pravo srpstvo i časno četništvo! Kako možete da, kako ste ono rekli, srbočetnikom nazovete čoveka koji tera glumce da usred Beograda povraćaju po srpskoj zastavi?! Nije to ni Srbin ni četnik ni srbočetnik, već je to jedna titoističko-krležijanska protuva, jedan, kako biste vi to rekli, hrvoustaša! Da je on čovek Srbin, onda se u Ateljeu 212 ne bi povraćalo po srpskoj zastavi već po kompletu Krležinih „Zastava“!
- Gospon Kolarević, molim vas, nemojte tako. Ja se ispričavam ako sam uvrijedio Srbe, ali molim da ni vi ne vrijeđate Hrvate. Pa ne može se Hrvatom nazvati netko tko na pozornici u našem svetom gradu Dubrovniku hoće giljotinirati kokoš!
- Molim vas, kako možete da poredite jednu običnu kokošku sa srpskom zastavom?
Oliver Frljić
- Nije to obična kokoš, gospon Kolarević! Pa znate li vi što za hrvatsku kulturu znači kokoš? Taj vam se Frljić preko te kokoši obračunava s našom u svijetu proslavljenom naivnom umjetnošću, sa svim onim prelijepim Generalićevim picekima, sa čitavom hrvatskom kulturom!
- Meni to pre liči na obračun sa onim vašim supama što imaju kokošku za maskotu... Ma znate onu staru reklamu, još iz brozovskih vremena, kad kokoška sama skače u supu?
- Mislite na „Podravka“ juhe?
- Jeste, „Podravka“.
- Ma taj vam Frljić vrijeđa sve što je hrvatsko. Bilo je pokušaja da mu se zabrane predstave, ali to, nažalost, nije uspjelo, jer znate, čim ti nazovihrvatski nazoviumjetnici rade po toj takozvanoj regiji, oni vam odmah postanu nedodirljivi. Njima je sve dopušteno.
- Baš me briga šta oni rade po Hrvatskoj. Ali to da se u Beogradu organizuje čitav festival Miroslava Krleže, tog austro-ugarskog obaveštajca, tog ideologa srbožderstva, pa to je, molim vas lepo, čisti jugohrvatski teror!
- Gospon Kolarević, nemojte precjenjivati Krležu. On vam, nažalost, nije bio nikakav srbožder.
- Kako to mislite: nažalost?
- Ispričavam se, malo sam se nespretno izrazio. Vidite, gospon Kolarević, tom Krleži je žena bila Srpkinja. Pa znate valjda što je o njemu govorila naša ministrica kulture, gospođa Vokić: „Krleža je sve obezvrijedio. Od Boga nadalje.“ I ona ga je sjajno demistificirala kazavši da on nije bio nikakav ljevičar, nego po potrebi i lijevi i desni. Pa on je, podsjeća naša nažalost bivša ministrica, Drugi svjetski rat proveo pod ustaškom zaštitom!
- Pa ko će da zaštiti ustašu ako neće ustaše?!
- Ma nije on bio ustaša. Slobodan sam tvrditi da čak nije bio ni Hrvat. Pa i sama gospođa ministrica Vokić je lijepo primijetila kako je on sve hrvatske vojnike prikazao kao bedake. A i mnogi će vam istinski hrvatski pisac reći da je Krleža hrvatskoj kulturi načinio mnogo zla. Ne bih sada da vas zamaram citatima...
Miroslav Krleža
- Moram da vam kažem da me ugodno iznenađuje i ovo što sam čuo. Znate, neki ovde u Srbiji tvrde da čovek koji o Krleži govori ovako pošteno ko što ja govorim nije podoban da bude pomoćnik ministra kulture, a sad vidim da bih ja u Hrvatskoj mogao da prođem ne samo ko pomoćnik već i ko ministar kulture.
- Žao mi je ako ću vas razočarati, ali ipak mislim da bi to bilo malo previše.
- Ma šalim se, čoveče, šta ste se odmah presekli od straha?!
- Šalu na stranu, gospodine Kolarević, ali vaši stavovi o Tinu Ujeviću ovdje ne bi naišli na dobrodošlicu, barem ne kod istinskih hrvatskih kulturnjaka.
- A što? Pa ja sam o Ujeviću govorio ono što mislim, a mislim sve najlepše.
- Pa u tome i jest problem. Čujte, mi smo imali pomoćnika ministra kulture koji je s punim pravom tvrdio, usred Hrvatskoga sabora, da se naše školarce pogrešno uči kako je Tin Ujević bio boem. A on nije bio boem nego klošar.
- Dobro, ali bio je veliki pesnik.
- Pesnik možda, ali pjesnik teško. Predsjednik našeg Društva hrvatskih književnika, pokojni Dubravko Horvatić, je javno govorio kako on Tina Ujevića uopće ne vidi kao pjesnika kojemu bi se trebao pridavati toliki značaj. A tko je pozvaniji za prosudbu o Ujevićevu pjesništvu ako ne pjesnik Horvatićeva formata i još, k tome, predsjednik Društva hrvatskih književnika?!
- Pa dobro sad, nemam ja ambiciju da se kandidujem za predsednika vašeg Društva književnika. Imam preča posla: treba da se diže srpski kulturni ustanak.
- Znam, čitao sam. I htio bih da znate, gospon Kolarević, da ćete u tom odvažnom činu uživati potporu svakog istinski hrvatskog kulturnjaka.
- Izvinite, a kako to mislite?
- Pa lijepo. Možda vam je nepoznato, ali ima tome i nekih sedam-osam godina da je ugledni hrvatski književnik i diplomat Đuro Vidmarović napisao i u Hrvatskom slovu objavio članak u kojem kaže: „Za nas predstavnici srpske književnosti ne mogu biti Mirko Kovač, Filip David ili Bogdan Bogdanović, već Matija Bećković, Momo Kapor ili Brana Crnčević, bez obzira što mislili o njihovim velikosrpskim stajalištima. Matija Bećković je reprezentant duhovnosti ili raspoloženja svoga naroda, a ne Filip David ili Mirko Kovač.“
- Gospodine Hrvoje, hvala vam što ste mi to rekli, ali ako smem da vas zamolim da to ne širite okolo...
- Ali zašto, gospon Kolarević?
- Pa da neko ne kaže, znate kakvi su ljudi, da sam inspiraciju za srpski kulturni ustanak našao u Hrvatskoj.
