Predstavnici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Republike Srpske, nakon višemjesečnih dogovora usaglasili su dokument kojim Bosna i Hercegovina, uz Srbiju, Hrvatsku i Crnu Goru, kandiduje stećke za svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a.
Finalni nominacioni dokument trebalo je predati početkom godine da bi UNESCO, eventualno, uvrstio stećke na listu svjetske kulturne baštine u narednoj godini.
Član državne Komisije, prof. dr. Dubravko Lovrenović ipak ne isključuje mogućnost da se procedura ubrza jer je riječ o jedinom regionalnom projektu na području bivše Jugoslavije nakon njenog raspada.
Lovrenović: Nismo mogli dostići 31. januar, ali ostaje da se u narednih, ja se nadam, do dva mjeseca završe dosta obimni tehnički poslovi oko same izrade nominacijskog dosjea, koji u jednom primjerku sadržava nekoliko stotina stranica, slika, mapa itd.. Međutim, sve je normalna procedura. Kad god predate dosje, naravno relevantan dosje, ispunjen prema pravilima UNESCO-a, on ide u proceduru koja dalje podrazumijeva određene korake.
Lovrenović: Gledajte, BiH je zemlja u kojoj se sve može i u pravilu politizira. Ja ne znam zaista zašto bi se o ovom slučaju vezanom za nominaciju stećaka bilo šta politiziralo, premda je tokom proteklih godina bilo raznoraznih komentara, bilo je ih je i pozitivnih i negativnih, a ja bih rekao daleko, daleko više pozitivnih negoli negativnih. Ovo što smo imali sa kolegama iz Zavoda RS-a nije ništa drugo nego dio normalne procedure u kojoj je jedna institucija postavila određena pitanja vezano za sadržaj nominacijskog dosjea. Ta smo pitanja dva puta zajedno prošli, otklonili sve nesuglasice i taj dio posla je završen.
Lovrenović: Kada je riječ o samoj nominaciji, ključna tačka jeste izjava o izvanrednoj umjetničkoj i kulturnoj vrijednosti stećaka, na što kolege iz RS nisu imale nikakvu primjedbu. Ono o čemu smo diskutirali ticalo se karaktera Crkve bosanske, ticalo se nekih tehničkih detalja, naziva, recimo da li upotrebljavati termni istočno-centralna ili jugoistočna Evropa. Dakle, to su zaista termini koji se tiču najuže struke i tu smo vrlo lako postigli suglasnost.
Lovrenović: Sasvim sigurno. Moj odgovor je sasvim pozitivan, uz mali dodatak: ako mi do određenih usuglašavanja dolazimo preko dopisa, onda to ide jako teško. Međutim, kad se ljudi nađu i kada zajednički rade, vrlo brzo se uspostavi, uz minimum volje i poznavanja, naravno, stvari, da se može doći do relevantnih rješenja.
Lovrenović: Mi ćemo sada još jednom proći korz cijeli tekst nominacijskog dosjea, prevesti ga na engleski jezik, odštampati u onoliko primjeraka koliko je to potrebno i onda preostaje još da, proceduralno uzevši, Komisija za odnose BiH sa UNESCO-om i Vijeće ministara proceduralno odobre i da onda BiH, sa državama u okruženju, taj nominacijski dosje preda u sjedište UNESCO-a u Parizu kao zvaničan dokument.
Finalni nominacioni dokument trebalo je predati početkom godine da bi UNESCO, eventualno, uvrstio stećke na listu svjetske kulturne baštine u narednoj godini.
Član državne Komisije, prof. dr. Dubravko Lovrenović ipak ne isključuje mogućnost da se procedura ubrza jer je riječ o jedinom regionalnom projektu na području bivše Jugoslavije nakon njenog raspada.
RSE: Gospodine Lovrenoviću, da li to znači da je ispoštovan onaj rok do kraja januara i da se može ući u neku normalnu proceduru?
Lovrenović: Nismo mogli dostići 31. januar, ali ostaje da se u narednih, ja se nadam, do dva mjeseca završe dosta obimni tehnički poslovi oko same izrade nominacijskog dosjea, koji u jednom primjerku sadržava nekoliko stotina stranica, slika, mapa itd.. Međutim, sve je normalna procedura. Kad god predate dosje, naravno relevantan dosje, ispunjen prema pravilima UNESCO-a, on ide u proceduru koja dalje podrazumijeva određene korake.
RSE: Da li usaglašavanje ovog dokumenta znači na koncu da se ipak uspjela izbjeći neka vrsta politizacije cijele priče?
Lovrenović: Gledajte, BiH je zemlja u kojoj se sve može i u pravilu politizira. Ja ne znam zaista zašto bi se o ovom slučaju vezanom za nominaciju stećaka bilo šta politiziralo, premda je tokom proteklih godina bilo raznoraznih komentara, bilo je ih je i pozitivnih i negativnih, a ja bih rekao daleko, daleko više pozitivnih negoli negativnih. Ovo što smo imali sa kolegama iz Zavoda RS-a nije ništa drugo nego dio normalne procedure u kojoj je jedna institucija postavila određena pitanja vezano za sadržaj nominacijskog dosjea. Ta smo pitanja dva puta zajedno prošli, otklonili sve nesuglasice i taj dio posla je završen.
RSE: Možete li navesti neke ključne tačke u kojima je bilo nesporazuma i kako su one riješene?
Lovrenović: Kada je riječ o samoj nominaciji, ključna tačka jeste izjava o izvanrednoj umjetničkoj i kulturnoj vrijednosti stećaka, na što kolege iz RS nisu imale nikakvu primjedbu. Ono o čemu smo diskutirali ticalo se karaktera Crkve bosanske, ticalo se nekih tehničkih detalja, naziva, recimo da li upotrebljavati termni istočno-centralna ili jugoistočna Evropa. Dakle, to su zaista termini koji se tiču najuže struke i tu smo vrlo lako postigli suglasnost.
RSE: Da li je ta saglasnost koju ste postigli dokaz da u BiH zapravo moguće naći zajednički jezik u nekim pitanjima koja se tiču kulturnog identiteta?
Lovrenović: Sasvim sigurno. Moj odgovor je sasvim pozitivan, uz mali dodatak: ako mi do određenih usuglašavanja dolazimo preko dopisa, onda to ide jako teško. Međutim, kad se ljudi nađu i kada zajednički rade, vrlo brzo se uspostavi, uz minimum volje i poznavanja, naravno, stvari, da se može doći do relevantnih rješenja.
RSE: Za kraj, možete li nam reći koji će biti naredni koraci?
Lovrenović: Mi ćemo sada još jednom proći korz cijeli tekst nominacijskog dosjea, prevesti ga na engleski jezik, odštampati u onoliko primjeraka koliko je to potrebno i onda preostaje još da, proceduralno uzevši, Komisija za odnose BiH sa UNESCO-om i Vijeće ministara proceduralno odobre i da onda BiH, sa državama u okruženju, taj nominacijski dosje preda u sjedište UNESCO-a u Parizu kao zvaničan dokument.
