Godine 2013, 19. marta je deset godina od invazije na Irak, a svjetski su mediji već desetak dana puni analiza učinjenog, propuštenog, te posljedica po buduće intervencije deceniju kasnije. Naravno tu su i bilansi potrošenog kako u ljudskim životima tako i u novcu.
Prvo nenadoknadivo: prema zvaničnim procjenama najmanje 134.000 iračkih civila ubijeno je, kada se tome dodaju poginuli vojnici, pobunjenici, novinari i humanitarci, broj žrtava dostiže između 176.0000 i 189.000 ljudi.
Kada je riječ o novcu, SAD je rat u Iraku za sada koštao hiljadu sedam stotina milijardi dolara sa dodatnih 490 milijardi u raznim benefitima, a krajnji troškovi, kako se procjenjuje, na kraju bi mogli dostići 6 hiljada milijardi.
A kako je sve počelo.
U tekstu pod naslovom “Marš ludosti” Paul Krugman kaže da je prije deset godina Amerika izvršila invaziju na Irak i to tako što je politički vrh zemlje odlučio da se na teroristički napad izveden 11. septembra treba odgovoriti ratom u zemlji čiji režim, koliko god zlokoban bio, nije imao nikakve veze sa terorističkim napadom.
Krugman podsjeća da su pojedini glasovi razuma upozoravali da se čini užasna greška, da je razlog za rat veoma slab i čak vrlo moguće lažan, i da je jako daleko obećavajuća pobjeda, te da će se avantura vrlo izvjesno okončati bolnim troškovima. I sve ta upozorenja su bila tačna.
Ispostavilo se da Irak nema oružje za masovno uništenje, da je bilo očigledno da je Bushova administracija američku naciju namjerno obmanula i uvela u rat, a rat je koštao hiljade američkih života i desetine hiljada života Iračana. Finasijski troškovi rata premašili su sva očekivanja i ostavili Ameriku slabiju, a ne jaču. Pri tom je u samom Iraku sve okonačano stvaranjem novog režima koji je bliži Teheranu nego Vašingtonu.
Krugman se u analizi za “The New York Times” pita da li su politička elita SAD kao i informativni mediji izvukli pouku iz ovog iskustva. Odmah potom zaključuje da to sasvim sigurno ne izgleda tako.
Jedna od upečatljivih stvari iz vremena rata po njegovom mišljenju bila je iluzija konsenzusa. Do današnjeg dana sveznalicama koje su pogriješile, izvinjenje je da su svi mislili da imaju čvrste argumente za rat. Naravno oni priznaju da je bilo protivnika, ali su bili van opšteprihvaćenog mišljenja.
Problem s ovim argumentom bio je i još to da je cirkularan: podrška za rat postala je dio definicije što je to značilo opšte prihvaćeno mišljenje. Svako ko se protivio, bez obzira koliko kvalifikovan, bio je de facto označen kao nevrijedan za uzimanje u razmatranje. To je bilo važeće u političkim krugovima, i to je jednako vrijedilo i za najveći dio medija, koji su de facto izabrali stranu i pridružili se ratnoj opciji.
Krugman navodi da je Howard Kurtz iz CNN, koji je bio u „The Washington Postu“ u to vrijeme, nedavno pisao o tome kako je taj proces funkcionisao. Kaže da je svaki skeptični način izvještavanja, bez obzira na čvrstinu i vjerodostojnost činjenica bio obeshrabren i odbačen. Kako navodi, izvještaji koji su dovodili u pitanje razloge za rat ili na bilo koji način osporavali intervenciju nijesu objavljivani, ili nijesu zauzimali udarne stranice i vijesti.
Usko povezano s ovim je zauzimanje strane i u pretjeranom i neprimjerenom poštovanju i povjerenju u autoritete. Samo ljudi na pozicijama moći su smatrani dostojni poštovanja. Kurtz je na primjer, priznao i da je „The Post“ jednostavno ugušio bilo kakve ratne dileme svojih vlastitih novinara stručnjaka za pitanja bezbjednosti i to sve bazirane na temelju toga što su saznali od penzionisanih vojnih zvaničnika i spoljnih eksperata - "drugim riječima, sve one dovoljno nezavisne da dovedu u pitanje razloge za rat."
Stoga je ono što treba naučiti iz debakla sa Irakom, prema Krugmanu, to da se uvijek i u svemu mora biti skeptičan i da se nikad u potpunosti ne smije vjerovati i oslanjati na vlasti. Ako ste čuli da svi podržavaju neku politiku, bilo da je riječ o ratnom izboru ili fiskalnim mjerama štednje, treba se odmah zapitati da li su se svi dogovorili da isključe svakoga ko ima drugačije mišljenje o tome. Svaka procjena politike treba da bude urađena na osnovu odgovarajućih mjerila, a ne na osnovu toga ko je predstavlja; sjećate li se da nas je Colin Powell uvjeravao da u Iraku postoji oružje za masovno uništavanje?
Krugman analizu zaključuje: Na žalost, kao što sam rekao, ne izgleda kao da smo naučili lekcije iz svega ovoga. Hoćemo li ikad?
Fotogalerija
Irak: Deset godina nakon invazije
Irak obilježava 10. godišnjicu američke invazije koja je počela 19. marta 2003., te brzo rušenje režima predsjednika Sadama Huseina. U ovoj fotogaleriji možete pogledati prizore Iraka prije, za vrijeme i neposredno nakon invazije te nove fotografije zemlje koja je doživjela radikalne promjene.
Kako su u invaziji na Irak SAD pomogli Britanci, što je po mnogim procjenama Tonya Blaira koštalo premijerskog mandata i mediji se na ostrvu kritički osvrću na desetu godišnjicu invazije u Iraku.
No, za razliku od američkog jedinstva ili iluzije konsenzusa, Ujedinjeno kraljevstvo, izuzimajući vladajuću elitu, nije jednodušno gledalo na rat.
Tako je za "Independent", liberal Nick Clegg, zamjenik sadašnjeg britanskog premijera Davida Camerona, u tekstu pod naslovom „Ako nas je Irak ičemu naučio jeste da...“ su samo četri vitalna testa koja treba uraditi prije odluke o tome treba li se ubuduće uplitati u poslove druge države, ali da uvjek može pomoći na drugi način umjesto oružjem.
Zamjenik britanskog premijera iz manje članice vladajuće koalicije liberal-demokrata, Clegg bez dileme zaključuje da je rat u Iraku bio greška. Potom podsjeća da je svijet bio u potpunosti podijeljen povodom ove intervencije i da su ulicama Britanije marširali milioni koji su se protivili da mirno sjede dok se u njihovo ime vodi pogrešan rat.
Clegg kaže da je rat u Iraku, osim nenadoknadive cijene u ljudskim životima, te još uvjek neizvjesne u novcu, imao i nesagledive posljedice po pitanju urušavanja povjerenja u principe takozvanih humanitarnih intervencija i sa druge strane jačanja izolacionizma.
Sam Tony Blair je 1999. godine u Čikagu predložio nove kriterijume za humanitarnu intervenciju. Bili su to, kaže Clegg, gotovo pravi principi - problem je bio što ih Blair nije slijedio.
Clegg se potom osvrnuo na implikacije na ono što je uslijedilo nakon debakla u Iraku, situcije sa Libijom te reagovanjima u ostalim zemljama Arapskog proljeća, dolazaći do Sirije na koju je, kako kaže sada usmjerena pažnja međunarodne zajednice te dilema na koji način reagovati na katastrofu koja se pred očima međunarodne zajednice događa u toj zemlji.
Sektaški rat koji traje u Iraku nakon pada u Sadama Huseina do danas ima puno sličnosti sa sektaškim sukobima u Siriji, tu je i dilema na koji način pomoći pobunjenike, te da li je embargo na oružje opravdan ili ne i da li se njime suštinski obje strane tretiraju isto.
Ta kompleksnost situacije koju nose iračke lekcije, prema Nicku Cleggu, ne znače da treba stajati po strani. Moramo, kaže on, nastaviti da djelujemo na principima koji su utvrđeni. Moramo biti sigurni da su naši obavještajni podaci tačni i pouzdani. Naš pravni okvir za djelovanje mora biti nedvosmislen. Moramo omogućiti veću otvorenost parlamentu i javnosti za donošenje tako važnih odluka u budućnosti.
„Dugujemo i našim oružanim snagama i svima onima koji su marširali protiv rata u Iraku da ubuduće radimo trezveno i smireno za mirniji i stabilniji svijet“, zaključuje u autorskom tekstu za Independent, povodom desete godišnjice invazije na Irak, zamjenik britanskog premijera Nick Clegg.
(FOTOGALERIJA: Invazija na Irak kroz fotografije)
Fotogalerija
Invazija na Irak 2003. kroz fotografije
Američke snage su 19. marta 2003. predvodeći koalicijske trupe počele prvi napad na Irak, ciljajući prostore na kojima su bili irački dužnosnici, u predgrađu Bagdada. Ove fotografije dokumentiraju neke od najdramatičnijih trenutaka invazije koja se desila prije deset godina.
