Jedno od ostvarenja koje se takmiči za nagradu Srce Sarajeva 21. Sarajevo Film Festivala u kategoriji najbolji dugometražni igrani film je i mađarsko ostvarenje "Šaulov sin" (Saul fia) režisera Lászla Nemesa (Laslo Nemeš). Riječ je o filmu koji je na ovogodišnjem Festivalu u Kanu osvojio Grand Prix, a na sarajevskoj filmskoj smotri je imao regionalnu premijeru.
Radnja filma je smještena u Auschwitzu 1944. godine i pripovijeda o teškim mukama radne jedinice Sonderkommando - grupe jevrejskih zatvorenika izolirane od ostatka logoraša i prisiljene da pomaže nacistima u istrebljenju širokih razmjera.
U intervjuu za RSE, László Nemes govori o iskustvima sa snimanja filma, u čemu se "Šaulov sin" razlikuje od ostalih fimova o holokaustu, te zašto smatra da je, kako navodi, Evropa ukleta.
RSE: Iako je ovo Vaše prvo dugometražno igrano ostvarenje odlučili ste, ipak, da snimite priču o holokaustu. Da li je bilo teško?
Nemes: Uvijek je teško kada snimate igrani prvijenac i osjećate se novim u svemu tome, međutim, nije mi sve bilo toliko strano, jer sam ranije radio kratke filmove. Tokom pet ili šest godina razvijanja ovog filma, za cijelu ekipu je bilo vrlo zahtjevno iskustvo. Ali, htjeli smo da pravimo drugačiji film o holokaustu, odnosno drugačiji način pripovijedanja priče o koncentracionom logoru. Smatrali smo da naš pristup još nikad nije bio primjenjivan na način da publici pokažemo iskustva i ograničenja jednog čovjeka u veoma dramatičnim okolnostima.
RSE: Vrijeme filma je 1944. godina u Auschwitzu. Ranije ste izjavili da ste za ovu priču i lično vezani. Možete li to pojasniti?
Nemes: To jeste lična priča, iako više drugorazredna, ali, ipak, itekako važna. Većina moje familije je ubijena tokom Drugog svjetskog rata. Mislim da je potrebno praviti priče sa kojim se lokalno stanovništvo može poistovjetiti. Kada u familiji imate slučajeve ubistva najmilijih, onda je to nešto što je uvijek uz vas, čak i kasnijim generacijama. I godinama poslije tih teških trenutaka i dalje osjećate određene psihološke efekte. Dakle, to je nešto što je za mene predstavljalo važnost. Takođe, u drugim filmovima o holokaustu nisam osjetio tu jednu iskrenost, pa sam odlučio da napravim sasvim drugačiji film.
RSE: Vaš film je spoj fikcije i onoga što se zbilja desilo. Kako ste uspjeli objediniti ova dva segmenta?
Nemes: Htjeli smo da priča bude što vjerodostojnija. Međutim, priča o glavnom liku koji pokušava da zakopa svog sina nije bazirana na nekom dokumentu, nego sam je sâm osmislio, ali to je nešto što se sigurno moglo desiti. Međutim, za sve ostalo u filmu željeli smo da bude istinito i što realističnije. Angažovali smo tim ljudi koji je istraživao ovu tematiku, a i sami smo tražili savjet od historičara da bismo što preciznije govorili o tim dešavanjima u krematorijumu. Htjeli smo da publika osjeti šta je sve doživljavao glavni lik kada je prolazio kroz prostorije krematorijuma.
(Trailer filma "Šaulov sin")
RSE: Sve vrijeme filma kamera je uperena na glavnog glumca i to je najsnažnija odlika filma "Šaulov sin". Gledalac u stopu prati protagonistu filma. Zašto ste se odlučili na ovakav pristup?
Nemes: Zato što smo znali da ne možemo pokazati sve, pogotovo nešto što je izvan naših mogućnosti, ali i zato što nismo bili u mogućnosti da, etički posmatrano, rekonstruišemo one radnje koje ne mogu biti prikazane na filmu. To je nešto što je izvan tog vizuelnog iskustva. Stoga smo se više oslonili na samu maštu gledalaca, odnosno da publika sama doživi ono što na filmu vidi i čuje. Zapravo, daleko veći horor se odvija u mislima gledalaca nego na filmskom platnu. Zato se oslanjamo na one segmente koje nismo direktno prikazali kamerom, odnosno scene čija slika nije dovoljno izoštrena, jer to je nešto što, sa moralnog aspekta, ne možete prikazati. Kad sam počeo snimati film znao sam da ga u cijelosti želim raditi na ovaj način.
RSE: Niste željeli ni prikazati šta se dešavalo u gasnim komorama?
Nemes: To je, zapravo, nešto što je teško i zamisliti budući da su gasne komore pretrpavali ljudima koji su se penjali jedni na druge i bilo ih je na hiljade, a sama agonija bi trajala nekih 10 do 20 minuta. To je nešto što je izvan svakog horora. Takođe, ako želite prikazati takve scene samo ih činite teatralnim, ali ne i istinitim. Zato smatram da pojedine scene možete nagovijestiti i to je jedini način da pokušamo dokučiti te scene.
RSE: Da li Evropu još uvijek proganja pitanje holokausta?
Nemes: Mislim da je Evropa ukleta kao i sama ideja Evrope koja je nestala 1945. godine. Sjetimo se da su sve evropske Jevreje okupili na jedno mjesto i poslali u smrt. Iako nisu uništili sve Jevreje i dalje je u Evropi vladao zajednički napor da se eliminiše taj narod. Godine 1945. kada su države pokušale da preurede populacije različitih naroda i tako učine društva, da tako kažem, etnički čistim, ali u međuvremenu Evropa nije postala bolje mjesto.
I sada imate određene evropske države čije građanstvo čini populacija samo jednog naroda. Naročito su države u centralnoj Evropi posebno siromašne različitim kulturama. Evropa je tokom 20. vijeka bila samoubilačke prirode, međutim, to možete osjetiti i danas – kao da su posljednji ratovi na Balkanu, na neki način, bili nastavak Drugog svjetskog rata. Dakle, Evropa je i danas ukleti kontinent, čak i kada ljudi ne žele o tome govoriti, možda da na Balkanu, ali u drugim područjima manje-više ne.
RSE: Film "Šaulov sin" se takmičio za Zlatnu palmu ovogodišnjeg Festivala u Kanu. Ipak, glavna nagrada je izostala, ali nije priznanje Grand Prix. Da li se u međuvremenu situacija promijenila, budući da ste teško sastavili finansijsku konstrukciju za ovo ostvarenje?
Nemes: Imali smo finansijske probleme, jer niko nije želio da nam bude koproducent. U konačnici je mađarski fond za pomoć kinematografiji pristao da finansira film. Naravno, situacija je sada puno drugačija. Vrlo je ironično da film koji niko nije želio da sufinansira, sada svako želi da pogleda. Istovremeno, to postavlja i pitanje koliko su evropski filmski finansijeri voljni da prihvate rizik. Smatram da je u filmskoj industriji važno prihvatiti rizik jer ćete, u suprotnom, imati filmove koji su kopija onih prijašnjih, a ne nešto novo. To je nešto što bi za današnju kinematografiju trebalo da bude mjerodavno - uvijek eksperimentisati.
Čini se da danas imamo suviše institucionalnog oklijevanja, ali i ustezanja u ljudskim glavama da se otvore novim talasima u kinematografiji. Kao filmski autor upravo se borim za ove principe, jer želim da nove filmadžije izađu iz sjenke kako bi rekli- da, ovo je nešto novo, možda radikalno i drugačije od onoga kako se do sada radi, ali to je nešto će publiku sigurno zainteresovati'. Treba se boriti za ovakve principe.
RSE: Pripremate li novi film?
Nemes: Da, pripremamo nešto novo. Sastavljamo priču za film koji se dešava u Budimpešti 1910. godine.
