Četrvrtog novembra 1950. godine u Rimu je usvojena Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čime je uz Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija uobličena ideja evropskih zemalja o uspostavljanju jedinstvene zaštite temeljnih prava i individualnih sloboda.
O značaju ove Konvencije govori dr. Lada Sadiković, profesorica na Fakultetu za kriminologiju, kriminalistiku i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu.
Sadiković: Ona ima veliki značaj u Evropi jer se smatra ustavnim instrumentom evropskog javnog poretka. Mi smo, s obzirom da smo 2002. godine primljeni u Vijeće Evrope, a država članica koja je primljena u VE potpisuje Statut VE i potpisuje Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, koju je i naš Parlament ratificirao, obilježili 2012. godine deset godina – neki bi rekli primjene i poštivanja ljudskih prava. Ja sam rekla 'neprimjene odnosno nepoštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda'. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava je u našem poretku, u našem ustavnom sistemu, dobila izuzetno veliki značaj odredbom 2, tačka 2 Ustava, odnosno Aneksa IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, gdje se izričito naglašava njena direktna primjenljivost i njena supremacija u odnosu na svako drugo pravo u Bosni i Hercegovini, što znači i ustavno pravo. Mi imamo odredbu po kojoj smo trebali već davnih dana postupiti, pa bi nam cjelokupna situacija u pogledu zaštite ljudskih prava i sloboda – a posebno smo se obavezali po članu 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava da ćemo svim licima pod državnom jurisdikcijom osigurati ljudska prava i temeljne slobode.
Sadiković: Presuda Sejdić-Finci je jedna od niza presuda koje su donesene protiv države Bosne i Hercegovine. Nažalost, moramo i tu konstatovati da to nije jedina presuda. Skoro sve presude koje su donesene, presuđene su u korist aplikanata a protiv države. Sada imamo multipliciranje presuda. Dolazi na red još teža presuda, a to je dr. Ilijas Pilav, koja će otvoriti pitanje diskriminacije konstitutivnih naroda. Presuda Sejdić-Finci je jako važna jer je otvorila jedno drugo pitanje – pitanje ustavne reforme, izmjena Ustava, to jest, njegovog usklađivanja sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, što smo bili dužni učiniti već 1995. godine, nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir i donošenja Ustava, tj. Aneksa IV. Bosna i Hercegovina po tom pitanju nije ništa uradila. Bojim se da neizvršenje presude Sejdić-Finci, sad ćemo uću u petu godinu neizvršavanja presude, jeste jedno vrlo kompleksno pitanje i ne može mu se prići paušalno, naći neko matematičko ili jezičko rješenje. Mislim da se ovdje radi o kompletnoj primjeni Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i usklađivanju svih odredbi Ustava koje nisu kompatibilne s odredbama Konvencije.
Sadiković: Analize rezolucija pokazuju da je Bosna i Hercegovina još od 2002. godine bila dužna da, ako ništa drugo, izmijeni svoj Izborni zakon i uskladi ga s odredbama Evropske konvencije, uz pomoć Venecijanske komisije, da bi daljnji slijed događaja ukazao na to da Bosna i Hercegovina mora urgentno pristupiti ustavnim promjenama. Čak se u dvije rezolucije spominje i donošenje novog ustava (2006. godine i Rezolucije 15,13,) koje egzaktno navode tri problema – da se urgentno mora etničko predstavljanje zamijeniti građanskim predstavljanjem, moraju pod hitno ojačati demokratske institucije države i da se preispita teritorijalna organizacija države.
Sadiković: Ja sam upozorila i na zadnju rezoluciju Evropskog parlamenta koja je upućena državi BiH i gdje se u jednom članu te rezolucije izričito poziva na jedno diplomatsko tijelo Evropske unije kojim predsjedava gospođa Chaterine Ashton, da povede široku debatu o ustavnim promjenama, u nju uključi sve segmente društva, od državnih institucija, nevladinih organizacija, akademskog sektora, dakle, općenito civilnog društva, koja bi morala rezultirati konkretnim promjenama, konkretnim rezultatima. Bojim se da o tim rezolucijama niko ne vodi računa, niko ih ne čita, barem ne oni koji bi trebali da ih pročitaju i da ih primijene.
Sadiković: Mora biti demokratska, mora biti pravna i mora poštovati ljudska prava i slobode. Država koja je u ovako teškoj poziciji, koja preko 60 posto odvaja na javnu potrošnju, odnosno na administraciju, koja ima veliki broj nezaposlenih, koja stalno stagnira i koja zauzima visoko mjesto na indeksu Failed States – na indeksu neuspješnih država, zaista bi morala povesti računa o tim prijedlozima koje daje Vijeće Evrope konstantno, od 2002. do zadnje rezolucije 2012. godine – u pripremi je i rezolucija 2013. godine. Zaista.
O značaju ove Konvencije govori dr. Lada Sadiković, profesorica na Fakultetu za kriminologiju, kriminalistiku i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu.
RSE: Kakav je značaj Konvencije za zaštitu ljudskih prava u Evropi, a kakav u Bosni i Hercegovini, koja je kao stalna članica Vijeća Evrope prihvatila ovaj dokument?
Sadiković: Ona ima veliki značaj u Evropi jer se smatra ustavnim instrumentom evropskog javnog poretka. Mi smo, s obzirom da smo 2002. godine primljeni u Vijeće Evrope, a država članica koja je primljena u VE potpisuje Statut VE i potpisuje Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, koju je i naš Parlament ratificirao, obilježili 2012. godine deset godina – neki bi rekli primjene i poštivanja ljudskih prava. Ja sam rekla 'neprimjene odnosno nepoštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda'. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava je u našem poretku, u našem ustavnom sistemu, dobila izuzetno veliki značaj odredbom 2, tačka 2 Ustava, odnosno Aneksa IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, gdje se izričito naglašava njena direktna primjenljivost i njena supremacija u odnosu na svako drugo pravo u Bosni i Hercegovini, što znači i ustavno pravo. Mi imamo odredbu po kojoj smo trebali već davnih dana postupiti, pa bi nam cjelokupna situacija u pogledu zaštite ljudskih prava i sloboda – a posebno smo se obavezali po članu 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava da ćemo svim licima pod državnom jurisdikcijom osigurati ljudska prava i temeljne slobode.
RSE: Evropska konvencija odnosno njen protokol 1. predviđa pravo na slobodne izbore, što u Bosni i Hercegovini nije slučaj, a što je potvrdila i presuda Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. godine.
Sadiković: Presuda Sejdić-Finci je jedna od niza presuda koje su donesene protiv države Bosne i Hercegovine. Nažalost, moramo i tu konstatovati da to nije jedina presuda. Skoro sve presude koje su donesene, presuđene su u korist aplikanata a protiv države. Sada imamo multipliciranje presuda. Dolazi na red još teža presuda, a to je dr. Ilijas Pilav, koja će otvoriti pitanje diskriminacije konstitutivnih naroda. Presuda Sejdić-Finci je jako važna jer je otvorila jedno drugo pitanje – pitanje ustavne reforme, izmjena Ustava, to jest, njegovog usklađivanja sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, što smo bili dužni učiniti već 1995. godine, nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir i donošenja Ustava, tj. Aneksa IV. Bosna i Hercegovina po tom pitanju nije ništa uradila. Bojim se da neizvršenje presude Sejdić-Finci, sad ćemo uću u petu godinu neizvršavanja presude, jeste jedno vrlo kompleksno pitanje i ne može mu se prići paušalno, naći neko matematičko ili jezičko rješenje. Mislim da se ovdje radi o kompletnoj primjeni Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i usklađivanju svih odredbi Ustava koje nisu kompatibilne s odredbama Konvencije.
RSE: Istovremeno, postoje Rezolucije Vijeća Evrope o Bosni i Hercegovini. Profesorice Sadiković, koliko su one precizne u onom što se očekuje od zemlje – njene članice?
Sadiković: Analize rezolucija pokazuju da je Bosna i Hercegovina još od 2002. godine bila dužna da, ako ništa drugo, izmijeni svoj Izborni zakon i uskladi ga s odredbama Evropske konvencije, uz pomoć Venecijanske komisije, da bi daljnji slijed događaja ukazao na to da Bosna i Hercegovina mora urgentno pristupiti ustavnim promjenama. Čak se u dvije rezolucije spominje i donošenje novog ustava (2006. godine i Rezolucije 15,13,) koje egzaktno navode tri problema – da se urgentno mora etničko predstavljanje zamijeniti građanskim predstavljanjem, moraju pod hitno ojačati demokratske institucije države i da se preispita teritorijalna organizacija države.
RSE: Šta predlaže Evropski parlament, jer i on povremeno na dnevnom redu ima situaciju u Bosni i Hercegovini?
Sadiković: Ja sam upozorila i na zadnju rezoluciju Evropskog parlamenta koja je upućena državi BiH i gdje se u jednom članu te rezolucije izričito poziva na jedno diplomatsko tijelo Evropske unije kojim predsjedava gospođa Chaterine Ashton, da povede široku debatu o ustavnim promjenama, u nju uključi sve segmente društva, od državnih institucija, nevladinih organizacija, akademskog sektora, dakle, općenito civilnog društva, koja bi morala rezultirati konkretnim promjenama, konkretnim rezultatima. Bojim se da o tim rezolucijama niko ne vodi računa, niko ih ne čita, barem ne oni koji bi trebali da ih pročitaju i da ih primijene.
RSE: Bosna i Hercegovina je još uvijek daleko od kandidatskog statusa – kakva ona mora biti da bi postala dio evropske porodice naroda?
Sadiković: Mora biti demokratska, mora biti pravna i mora poštovati ljudska prava i slobode. Država koja je u ovako teškoj poziciji, koja preko 60 posto odvaja na javnu potrošnju, odnosno na administraciju, koja ima veliki broj nezaposlenih, koja stalno stagnira i koja zauzima visoko mjesto na indeksu Failed States – na indeksu neuspješnih država, zaista bi morala povesti računa o tim prijedlozima koje daje Vijeće Evrope konstantno, od 2002. do zadnje rezolucije 2012. godine – u pripremi je i rezolucija 2013. godine. Zaista.
