Američki prijatelj, koji je ućestvovao u diplomatskim nastojanjima za okončanje balkanskih ratova devedesetih – i koji i dalje pomno prati rasprave i inicijative kojima se ugrožava krhki mir posebno u Bosni i Hercegovini – ovih dana se neočekivanim povodom osvrnuo i na najnovija orkestrirana osporavanja i samog postojanja bosanskog jezika.
„Ne čini li ti se da je argument o bosanskom jeziku kao jeziku Bosne i Hercegovine sada podržala i sama Sara Pejlin (Sarah Palin)?", pitao me u tonu koji poziva na razgovor.
Povod za ovo spominjanje nesuđene potpredsjednice Sjedinjenih Država, bivše guvernerke države Aljaska i kandidatkinje za potpredsjednika na izbornom listiću republikanskog predsjedničkog kandidata Džona Mekejna (John McCain) 2008. godine, bio je njen najnoviji intervju za CNN. Uključujući se u obnovljenu debatu u republikanskoj izbornoj kampanji o imigraciji – u kojoj je trenutno vodeći republikanski pretendent na Bijelu kuću Donald Tramp (Trump) iznio ekstremno uvredljiv stav o meksičkim imigrantima („Kad Meksiko šalje svoje ljude, oni ne šalju svoje najbolje ... Oni šalju ljude koji imaju mnogo problema i oni donose te probleme nama, Oni donose droge. Oni donose kriminal. Oni su silovatelji. A neki su, pretpostavljam, dobri ljudi“) – Pejlinova je rekla:
„Ja mislim da možemo poslati poruku, 'Ako želite biti u Americi, A – bolje je da budete ovdje legalno inače nećete biti ovdje, i B – kad ste ovdje, hajde da govorimo američki“.
„Nije li to isto kao kad vi pozivate da se govori bosanski?“ – provocira me prijatelj na razgovor.
„Nije uopšte isto: A - bosanski postoji i spominje se u relevantnim izvorima stoljećima dok se kao 'američki jezik' i lokalno i globalno podrazumijeva engleski; i B – Pejlinova bi nametnula 'američki' kao obavezan jezik svih koji žive u Americi dok u Bosni i Hercegovini niko nikoga ne prisiljava niti obavezuje da pod prijetnjom deportacije govori bosanski. To je, uostalom, potvrdio i Dejtonski sporazum u čijem si nastajanju učestvovao: u njemu je doslovno navedeno da je napisan na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom i da je u svakoj od tih verzija autentičan“, odgovorio sam i mislim da se složio da je „razlika drastična“ kako je nekad u televizijjskoj audiciji govorio Branko Đurić-Đuro.
Na ovom mjestu nisam se do sada upuštao u najnovija osporavanja i dokazivanja postojanja bosanskog jezika. Ta stvar je istorijski i ustavno odavno riješena i tome niti šta relevantno mogu dodati ni najgorljiviji branioci niti šta mogu oduzeti najgorljiviji osporavatelji. Mislim da politizacija i nacionalna mobilizacija u odbranu „ugroženog jezika“ – po intenzitetu i često krajnjoj nekompetentnosti – ponekad nanosi gotovo isto toliko štete koliko i samo osporavanje. U vrijeme kad se u ekstremnim uslovima progona i ubijanja „u ime identiteta“ nastojao prokopati što dublji jaz među vijekovnim komšijama i nekad podrazumijevajući zajednički jezik je u svakoj od tri ekstremne nacionalističke interpretacije prolazio kroz primitivnu prinudnu „nadgradnju“: srpski – u nalogu bosanskim Srbima da govore ekavski u čemu je bilo upadljive nelagode kad se nije znalo je li „Predor“ i „Osek“ ili Prijedor i Osijek; hrvatski – kroz natjecanje u nalaženju novih naziva za stvari koje su vijekovima imale ime u narodnom govoru; bosanski – u dodavanju glasa „h“ i gdje mu jeste i gdje mu nije mjesto, u arhaizaciji i poturčivanju jezika.
Poratni balkanski pejzaž, sa ratom produbljenim podozrenjima i strahovima od „drugoga“, idealan je okvir za podizanje temperatura i zapodijevanje svađa oko vjere, nacije, jezika, prošlosti i budućnosti. Osporavanje identiteta drugoga je provjeren način da se dokazuje patriotizam i liderstvo među svojima.
Kad se sitni politički šibicari, seoske lole u ministarskim foteljama, fašisti iz političkog koristoljublja, medijski megafoni nacionalizma udruže u osporavanju postojanja bosanskog jezika – s njegovim nasilnim preimenovanjem u bošnjački u školama – čovjek nema izbora nego da ih uputi na dosljednost vlastitoj propagandi o vjernosti „slovu a ne duhu Dejtona“: Dejton je pisan i tumači se i na bosanskom. A kad se u to kolo uhvati i Odbor za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) – koji u presuditeljskom tonu saopštava: „od naziva bošnjački narod, koji su Muslimani sami izabrali, može se jedino i isključivo napraviti naziv bošnjački jezik“ – čovjek nehotice žali što su pretpostavljeno učeni akademici pali na nivo argumentacije provjereno neuke američke političarke („hajde da govorimo američki“) ali se podsjeća i koliko je nesreće dozvala ta ista institucija kad se polovinom osamdesetih upustila u memorandumsko dokazivanje „ugroženosti srpskog naroda“ u jugoslovenskom federalnom aranžmanu i kad je potičući na jednostranu promjenu ustava doprinijela raspadu zemlje a nasiljem nad manjinama utrla put međunarodnom priznanju nezavisnosti Kosova.
Cijela ta stvar s pokušajem arbitriranja Instituta za srpski jezik, koji propisuje kako se „jedino i isključivo“ može zvati neki drugi jezik, primjer je nepozvanog miješanja u stvari izvan njegove nadležnosti koje pripadaju suverenom osjećanju svih onih čiji je jezik „jedino i isključivo“ bosanski.