Silina poplava, koje su prošle nedjelje opustošile i potopile široka područja Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske – s neprocjenjivim materijalnim gubicima – pored ostalog je učinila gotovo beznačajnim sve druge teme koje već dvije decenije potresaju region. Pred slikom potopljenih gradova, cijelih zaselaka nestalih u klizištima, stotina hiljada ljudi prisiljenih da u strepnji za goli život ostavljaju domove i sve materijalne vrijednosti iza sebe, sve drugo oko nas – izjave političkih prvaka zbog kojih se ne spava, izborna kampanja i prateća svađalačka retorika, neslaganja o ustavnom uređenju i nadležnostima države i entiteta – doslovno „padaju u vodu“ i svode protagoniste te vrste javnog dijaloga na realnu mjeru političkih i intelektualnih patuljaka.
Šta drugo osim sažaljenja može da proizvede političar koji, dok vode narastaju i odnose sve pred sobom, zakazuje konferenciju za štampu da bi ukazao na „odgovornost“ predstavnika rivalskih stranaka u vlasti što su „nepravovremeno i neadekvatno reagovali u sprečavanju šteta od poplava i u pružanju pomoći ugroženom stanovništvu“. Taj pokušaj, da se u jednoj od najvećih prirodnih katastrofa politički profitira u izbornoj godini, primjer je jeftinog politiziranja svega i svačega ispod donje granice ukusa i najminimalnijih pravila javnog dijaloga.
Nije, naravno, ni najmanje sporno da bosanskohercegovačke vlasti nisu razvile pravila i mehanizme djelovanja u vanrednim situacijama. U nedjeljama poslije poplava biće i potrebe i prilike da se razgovara i o odgovornosti za takvo stanje i posebno o svemu što valja učiniti da se u sljedećoj prilici reaguje brže i efikasnije. Ali, o tome se može suditi samo ako se pođe od pitanja: može li se uopšte očekivati da vlast koja je tako drastično neefikasna u redovnim okolnostima već pune dvije decenije – odjednom bude efikasna u nošenju s vanrednim stanjem.
Slično je i sa kritikom javnih radio i televizijskih servisa u vezi s njihovim reagovanjem na poplave: jeste, naravno, iritirajuće ako oni nastavljaju po redovnoj programskoj šemi dok poplave pustoše zemlju, ali – ako su oni u redovnim prilikama materijalno i kadrovski sistematski slabljeni, kako očekivati da u okolnostima vanrednog stanja odjednom imaju ljudski i programski kapacitet da se nose sa izazovom čije razmjere prevazilaze njihove mogućnosti.
Ozbiljne post-poplavne analize pokazaće kako je za efikasno reagovanje u varednom stanju uslov broj jedan – učinkovita vlast u redovnom stanju.
Ali, u skladu s tezom iz uvoda ovog teksta, o tome kako razmjere vremenske katastrofe čine sve „velike teme“ naše svakodnevice gotovo beznačajnima, valja primijetiti i kako u ovom vremenu neizmjernih ljudskih stradanja i iskušenja, naoko obične ljudske izjave i postupci postaju neizmjerno važni u kolektivnom prevladavanju nesreće.
Uzmimo za primjer vodećeg svjetskog tenisera Novaka Đokovića.
On je još jedan svoj veliki trijumf, pobjedu na turniru u Rimu, iskoristio da skrene pažnu svjetske javnosti na kataklizmične poplave na Balkanu i – posredstvom najvećih svjetskih medija – apelovao za međunarodnu pomoć Srbiji i Bosni.
Stvar je naizgled sasvim očita: te dvije zemlje jesu pogođene istom nesrećom ogromnih razmjera. Ali, nakon što su pune dvije decenije podizani zidovi i iskopavani jazovi među narodima i novonastalim državama na prostoru bivše Jugoslavije, takva izjava jednog od najvećih sportskih asova savremenog svijeta – u kojoj poziva na solidarnost i sa svojom i sa susjednom zemljom – proizvela je više dobrih vibracija nego desetine pokušaja regionalnih političara da se predstave nosiocima dobre volje koji su nerijetko poništavani njihovim naknadnim potonućem u stereotipe prevlađujuće balkanske politike u protekle dvije decenije.
Đokovićeva izjava potakla je i drugog sportskog velikana, nekad jednog od najboljih jugoslovenskih fudbalera a danas selektora Bosne i Hercegovine – Safeta Sušića – da javno izrazi poštovanje za takav gest i da poželi da se i sretne s Đokovićem i da mu se zahvali na tom postupku.
Koliko nam svima nedostaje ta kultura uzajamnog uvažavanja!
Prošlonedjeljne poplave pokazale su i svu karikaturalnost nastojanja da se potcrtavaju razlike i produbljuju jazovi i tako što će se na entitetskim televizijama emitovati vremenska prognoza samo za svoj entitet. Poplave su u pomami prošle nedjelje izbrisale granice i među državama i među entitetima pokazujući, na drastičan način, koliko smo - bez obzira na sve razlike tako naglašavane u dvije decenije vladavije nacionalizma – jednako ranjivi i jednako upućeni jedni na druge.
Dobar primjer za to je pomoć koju su građani (federalnog) Gradačca uputili građanima Bosanskog Šamca u Republici Srpskoj potcrtavajući istoijske vrijednosti dobrosusjedstva. Načelnik opštine Bosanski Šamac Savo Minić je, posredstvom gradaččačkog radija, poručio građanima Gradačca: „Evo ... da vam kažem da ste nas zadužili za života da vam nikada ne možemo vratiti, a i nećemo vraćati ovakvu pomoć, već ćemo neku ljepšu ... Vjerujte, evo imam obavezu i potrebu, zadužili su me moji sugrađani da vam kažem jedno veliko hvala preko cijelog neba“.
Šta drugo osim sažaljenja može da proizvede političar koji, dok vode narastaju i odnose sve pred sobom, zakazuje konferenciju za štampu da bi ukazao na „odgovornost“ predstavnika rivalskih stranaka u vlasti što su „nepravovremeno i neadekvatno reagovali u sprečavanju šteta od poplava i u pružanju pomoći ugroženom stanovništvu“. Taj pokušaj, da se u jednoj od najvećih prirodnih katastrofa politički profitira u izbornoj godini, primjer je jeftinog politiziranja svega i svačega ispod donje granice ukusa i najminimalnijih pravila javnog dijaloga.
Nije, naravno, ni najmanje sporno da bosanskohercegovačke vlasti nisu razvile pravila i mehanizme djelovanja u vanrednim situacijama. U nedjeljama poslije poplava biće i potrebe i prilike da se razgovara i o odgovornosti za takvo stanje i posebno o svemu što valja učiniti da se u sljedećoj prilici reaguje brže i efikasnije. Ali, o tome se može suditi samo ako se pođe od pitanja: može li se uopšte očekivati da vlast koja je tako drastično neefikasna u redovnim okolnostima već pune dvije decenije – odjednom bude efikasna u nošenju s vanrednim stanjem.
Slično je i sa kritikom javnih radio i televizijskih servisa u vezi s njihovim reagovanjem na poplave: jeste, naravno, iritirajuće ako oni nastavljaju po redovnoj programskoj šemi dok poplave pustoše zemlju, ali – ako su oni u redovnim prilikama materijalno i kadrovski sistematski slabljeni, kako očekivati da u okolnostima vanrednog stanja odjednom imaju ljudski i programski kapacitet da se nose sa izazovom čije razmjere prevazilaze njihove mogućnosti.
Ozbiljne post-poplavne analize pokazaće kako je za efikasno reagovanje u varednom stanju uslov broj jedan – učinkovita vlast u redovnom stanju.
Ali, u skladu s tezom iz uvoda ovog teksta, o tome kako razmjere vremenske katastrofe čine sve „velike teme“ naše svakodnevice gotovo beznačajnima, valja primijetiti i kako u ovom vremenu neizmjernih ljudskih stradanja i iskušenja, naoko obične ljudske izjave i postupci postaju neizmjerno važni u kolektivnom prevladavanju nesreće.
Uzmimo za primjer vodećeg svjetskog tenisera Novaka Đokovića.
On je još jedan svoj veliki trijumf, pobjedu na turniru u Rimu, iskoristio da skrene pažnu svjetske javnosti na kataklizmične poplave na Balkanu i – posredstvom najvećih svjetskih medija – apelovao za međunarodnu pomoć Srbiji i Bosni.
Stvar je naizgled sasvim očita: te dvije zemlje jesu pogođene istom nesrećom ogromnih razmjera. Ali, nakon što su pune dvije decenije podizani zidovi i iskopavani jazovi među narodima i novonastalim državama na prostoru bivše Jugoslavije, takva izjava jednog od najvećih sportskih asova savremenog svijeta – u kojoj poziva na solidarnost i sa svojom i sa susjednom zemljom – proizvela je više dobrih vibracija nego desetine pokušaja regionalnih političara da se predstave nosiocima dobre volje koji su nerijetko poništavani njihovim naknadnim potonućem u stereotipe prevlađujuće balkanske politike u protekle dvije decenije.
Đokovićeva izjava potakla je i drugog sportskog velikana, nekad jednog od najboljih jugoslovenskih fudbalera a danas selektora Bosne i Hercegovine – Safeta Sušića – da javno izrazi poštovanje za takav gest i da poželi da se i sretne s Đokovićem i da mu se zahvali na tom postupku.
Koliko nam svima nedostaje ta kultura uzajamnog uvažavanja!
Prošlonedjeljne poplave pokazale su i svu karikaturalnost nastojanja da se potcrtavaju razlike i produbljuju jazovi i tako što će se na entitetskim televizijama emitovati vremenska prognoza samo za svoj entitet. Poplave su u pomami prošle nedjelje izbrisale granice i među državama i među entitetima pokazujući, na drastičan način, koliko smo - bez obzira na sve razlike tako naglašavane u dvije decenije vladavije nacionalizma – jednako ranjivi i jednako upućeni jedni na druge.
Dobar primjer za to je pomoć koju su građani (federalnog) Gradačca uputili građanima Bosanskog Šamca u Republici Srpskoj potcrtavajući istoijske vrijednosti dobrosusjedstva. Načelnik opštine Bosanski Šamac Savo Minić je, posredstvom gradaččačkog radija, poručio građanima Gradačca: „Evo ... da vam kažem da ste nas zadužili za života da vam nikada ne možemo vratiti, a i nećemo vraćati ovakvu pomoć, već ćemo neku ljepšu ... Vjerujte, evo imam obavezu i potrebu, zadužili su me moji sugrađani da vam kažem jedno veliko hvala preko cijelog neba“.