(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Prva tačka Zagrebačke deklaracije, usvojene na ovonedjeljnom video-samitu zemalja Evropske unije i Zapadnog Balkana vjerovatno je bila sračunata na uzajamno potvrđivanje vjernosti zajedničkim opredjeljenjima.
Ona glasi:
"Podsjećajući na sastanke na vrhu 2000. u Zagrebu, 2003. u Solunu i 2018. u Sofiji, Europska unija iznova potvrđuje svoju neupitnu potporu europskoj perspektivi Zapadnog Balkana. Partneri sa Zapadnog Balkana ponovno su istaknuli svoju predanost europskoj perspektivi kao čvrstom strateškom izboru".
Ne vjerujem da su autori deklaracije potcijenili sposobnost publike kojoj je ona namijenjena, javnosti zapadnobalkanskih zemalja, da primijeti ironiju naglašavanja "neupitne podrške" europerspektivama tih zemalja još od 2000. godine: zar se za dvije decenije, od Zagreba 2000. do Zagreba 2020, baš ništa nije moglo učiniti da – recimo građanima Bosne i Hercegovine – ta perspektiva postane bliža i vjerovatnija? Moglo je, ali prije svega u samim tim zemljama.
U Bosni i Hercegovini je prije gotovo godinu dana s priličnom dozom optimizma primljeno Mišljenje Evropske komisije o kandidaturi te zemlje za članstvo u Uniji u kojem se navodi 14 ključnih zahtjeva koje treba ispuniti za sljedeći korak na tom putu. Od tada nije učinjeno gotovo ništa i tek je ovih dana - uz evropsko posredovanje i poticaje – formirana radna grupa čiji će posao biti da osigura ubrzano provođenje tih preporuka.
Istoga dana kad je, posredstvom video-veza održavan zagrebački samit, u Njujorku je – na istom takvom virtuelnom sastanku – Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko podnosio svoj redovni polugodišnji izvještaj Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija koji dokumentovano pokazuje zašto svih ovih godina ta zemlja zaostaje za susjedima na euroatlantskom putu: trebalo je punih godinu dana nakon izbora 2018. da se formira novi Savjet ministara; godinu i po dana nakon izbora još nije formirana federalna vlada a taj posao nije završen ni u svim kantonima; rad državnih institucija blokiran je ucjenama vlasti Republike Srpske da njeni predstavnici neće učestvovati u odlučivanju dok se ne uklone strane sudije iz državnog Ustavnog suda a federalnih insistiranjem vodeće hrvatske stranke na izmjenama izbornog zakona kojima će se osigurati "legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda"; a nepomirljive politike krive su i što se građanima Mostara još od 2008. godine onemogućuje da glasaju na lokalnim izborima.
Kratka hronologija neodržavanja izbora u Mostaru
Visoki predstavnik ukazuje na dva ključna izazova napretku Bosne i Hercegovine.
Jedan su – blokade u funkcionisanju institucija države, drugi – korupcija na svim nivoima.
Blokadu odlučivanja na svim nivoima Inzko objašnjava pozivima, na jednoj strani, za otcjepljenje Republike Srpske, a na drugoj, za formiranje "trećeg entiteta". On navodi brojne primjere pozivanja lidera vladajuće stranke u Republici Srpskoj da se, s pozivanjem na "povratak izvornom Dejtonu", ponište same osnove Dejtonskog sporazuma uključujući i "razgraničenje" između dva entiteta, oživljavanje Vojske Republike Srpske, izjave povodom neustavnog Dana Republike Srpske kako srpski narod ima dvije države: Republiku Srpsku i Srbiju; poruku "zbogom Bosno i Hercegovino" s pozivom na "srpski Brexit"; sve do najave nakon susreta s predsjednikom Srbije u Beogradu kako će se o statusu Republike Srpske odlučivati na referendumu.
Inzko je izvijestio Savjet bezbjednosti kako se nasrtaji na dejtonski poredak iz Republike Srpske oslanjaju na pogrešno tumačenje po kojem je Bosna i Hercegovina unija dviju država s ograničenim i izvedenima suverenitetom stvorena od dva postojeća entiteta koji su nosioci suvereniteta. Sa tih pozicija – entitetski vođa nastavlja da dovodi u pitanje suverenitet, teritorijalni integritet, nadležnosti i institucije države.
O tome se posebnim saopštenjem izjasnio i Savjet za provedbu mira izražavajući "odanost teritorijalnom integritetu i fundamentalnoj strukturi Bosne i Hercegovine kao cjelovite suverene države sa dva entiteta koji nemaju pravo na otcjepljenje i postoje samo po Ustavu Bosne i Hercegovine".
Visoki predstavnik izvijestio je Savjet bezbednosti i kako će ove godine u Bosni i Hercegovini biti obilježene i dvije 25. godišnjice: u julu četvrt vijeka od genocida u Srebrenici a u novembru od postizanja Dejtonskog sporazuma.
Povodom Srebrenice – osudio je poricanje genocida i nakon svih presuda najpozvanijih međunarodnih sudova i slavljenje osuđenih za ratne zločine. Evropska komisija je, u Mišljenju o kandidaturi Bosne i Hercegovine upozorila kako su "revizionizam i poricanje genocida suprotni najosnovnijim evropskim vrijednostima" a Inzko je pred Savjetom bezbjednosti izjavio: "Postoji vjerovatno potreba da se zakonski reguliše pitanje negiranja genocida i holokausta"
Povodom Dejtona – pozvao je na jačanje, nasuprot pozivima na slabljenje, međunarodnog nadzora nad projektom mirne Bosne. To se posebno odnosi na pomoć organima Bosne i Hercegovine da uspostave kontrolu nad razuzdanom korupcijom, pored ostalog u nošenju s pandemijom i njenim ekonomskim posljedicama.
