Od poziva koje svakodnevno dobijam za učešće – ili prisustvo – na akademskim, stručnim ili političkim raspravama o vrućim temama aktuelne svjetske politike ili novije prošlosti, samo jednu vrstu razgovora nikada ne propuštam i ne mogu pomišljati ni o kakvom izgovoru ili bilo čemu važnijem zbog čega bih to propustio: riječ je o različitim načinima obilježavanja Svjetskog dana slobode štampe (3. maja).
To je prilika u kojoj, s poštovanjem za sve koji se svakodnevno suočavaju s političkim ili ekonomskim pritiscima, prijetnjama i nasiljem, sve do stavljanja na kocku i vlastitog života, istrajavaju u svjedočenju o svom vremenu, osjećam posebnu odgovornost da u međunarodnoj profesionalnoj javnosti čuvam uspomenu na moje saradnike ubijene u bosanskom ratu 1992. godine: dopisnika iz Zvornika Kjašifa Smajlovića i fotoreportera Salku Hondu.
Bio sam pozvan da učestvujem u jednoj takvoj dirljivoj ceremoniji u staroj zgradi Newseuma – muzeja vijesti – u Vašingtonu: ugledni američki novinari jedan po jedan su čitali imena novinara ubijenih određene godine. Meni je pripala dužnost da čitam imena ubijenih 1992. i moram priznati da mi je glas podrhtavao kad sam u tom ambijentu najvišeg uvažavanja novinarske žrtve, izgovarao imena Kjašifa i Salke. Ona su zauvijek upisana u Memorijalu posvećenom ubijenim novinarima u Newseumu.
Kjašif je bio prvi od desetina novinara ubijenih u troipogodišnjem nasilju nad Bosnom. Okolnosti njegove smrti čine ga jedinstvenim primjerom potpune posvećenosti novinarskoj profesiji, poštovanja za javnost i njeno pravo na informaciju, u kojem je ostao da izvještava o padu svoga grada do posljednjeg daha.
Bio je 9. april 1992. Tog dana su srpske vojne i paravojne formacije – među kojima i one već zloglasne s ratišta u Hrvatskoj 1991. – nakon višednevnog granatiranja preko Drine ušle u grad. U 8 i 20 ujutru Kjašif je izdiktirao vijest o padu Zvornika sekretarici u tuzlanskom regionalnom dopisništvu “Oslobođenja”, jer nije mogao dobiti Sarajevo, i to javljanje je zaključio porukom od koje zastaje dah: “Bojim se Sele (tako je oslovljavao sekretaricu – Selvetu) da dolaze i po mene. Čujem njihove korake, idu prema dopisništvu. Bojim se da je ovo moj zadnji izvještaj”.
Bio je, dakle, potpuno svjestan opasnosti u kojoj se nalazio ali je ipak izvještavao bukvalno do posljednjeg daha. U ranijem razgovoru – na pitanje zašto nije otišao iz Zvornika kad je poslao na sigurno ženu i djecu – sekretarici u tuzlanskom dopisništvu je rekao: “Zato što sam novinar”.
Mi u Sarajevu danima smo iščekivali da nam se odnekud javi sve dok mi se dvije nedjelje kasnije, 25. aprila, iz izbjeglištva nije javio njegov sin Nedim: “Čika, Kemale, moj otac je ubijen”. Pokušao sam da u taj očajnički razgovor unesem i nešto nade rekavši kako se Kjašif možda ipak negdje sklonio ali Nedim je rekao kako je to provjerio na dva izvora: jedna komšinica rekla je kako je vidjela kad su ga mrtvog izvlačili iz dopisništva – smještenog u prizemlju višespratnice pored magistralnog puta Sarajevo-Beograd - vukući ga za noge, a direktor lokalnog komunalnog preduzeća rekao im je kako je Kjašif pokopan sa ostalima “poginulim” tog dana i kako je obilježen brojem vezanim oko njegovog nožnog palca.
Tog dana sazvali smo komemorativni skup u redakciji “Oslobođenja” na koji su došli i brojni drugi novinari iz Sarajeva. U nedjelju, 26. aprila 1992, u vrhu naslovne strane lista objavili smo tekst pod naslovom “Ko će javiti: Ubijen dopisnik”.
I danas – 19 godina kasnije – govoreći u različitim prilikama i povodima o iskustvima svakodnevnog štampanja lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva, na pitanja o tome kako smo i zašto istrajavali u tome i onda kad je zgrada “Oslobođenja” gorjela i rušila se pod udarima artiljerije iz susjednih Nedžarića, najkraći a najpotpuniji odgovor je identičan onom koji je Kjašif dao na pitanje zašto je ostao u Zvorniku: “Zato što smo novinari”.
To je bio prvi od tri motiva da se istrajava u svakodnevnom izlaženju lista tokom troipogodišnje opsade Sarajeva: ako desetine stranih novinara mogu dolaziti da izvještavaju o teroru nad gradom, kako bismo mi – čiji su grad, zemlja i porodice bili žrtve terora - mogli odustati od svjedočenja o ubijanju Bosne i Hercegovine.
Osim tog, profesionalnog motiva, bila su još dva.
Jedan je bio: tradicija lista. Nastao kao glasilo antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu 1943, taj list nije mogao pristati da prestane svjedočiti o najtežim iskušenjima svoga vremena. Drugi – i možda najpresudniji – dug prema čitaocu: “Oslobođenje” je u godinama neposredno prije rata bilo proglašeno i za list godine u bivšoj Jugoslaviji 1989, odbilo je pokušaj ovladavanja medijma vladajućih posestrimskih nacionalističkh partija, SDA-SDS-HDZ, i čak dobilo spor protiv njih pred Ustavnim sudom, i bilo je dužno svom čitaocu da ostane sa njim do kraja.
To je prilika u kojoj, s poštovanjem za sve koji se svakodnevno suočavaju s političkim ili ekonomskim pritiscima, prijetnjama i nasiljem, sve do stavljanja na kocku i vlastitog života, istrajavaju u svjedočenju o svom vremenu, osjećam posebnu odgovornost da u međunarodnoj profesionalnoj javnosti čuvam uspomenu na moje saradnike ubijene u bosanskom ratu 1992. godine: dopisnika iz Zvornika Kjašifa Smajlovića i fotoreportera Salku Hondu.
Bio sam pozvan da učestvujem u jednoj takvoj dirljivoj ceremoniji u staroj zgradi Newseuma – muzeja vijesti – u Vašingtonu: ugledni američki novinari jedan po jedan su čitali imena novinara ubijenih određene godine. Meni je pripala dužnost da čitam imena ubijenih 1992. i moram priznati da mi je glas podrhtavao kad sam u tom ambijentu najvišeg uvažavanja novinarske žrtve, izgovarao imena Kjašifa i Salke. Ona su zauvijek upisana u Memorijalu posvećenom ubijenim novinarima u Newseumu.
Kjašif je bio prvi od desetina novinara ubijenih u troipogodišnjem nasilju nad Bosnom. Okolnosti njegove smrti čine ga jedinstvenim primjerom potpune posvećenosti novinarskoj profesiji, poštovanja za javnost i njeno pravo na informaciju, u kojem je ostao da izvještava o padu svoga grada do posljednjeg daha.
Bio je 9. april 1992. Tog dana su srpske vojne i paravojne formacije – među kojima i one već zloglasne s ratišta u Hrvatskoj 1991. – nakon višednevnog granatiranja preko Drine ušle u grad. U 8 i 20 ujutru Kjašif je izdiktirao vijest o padu Zvornika sekretarici u tuzlanskom regionalnom dopisništvu “Oslobođenja”, jer nije mogao dobiti Sarajevo, i to javljanje je zaključio porukom od koje zastaje dah: “Bojim se Sele (tako je oslovljavao sekretaricu – Selvetu) da dolaze i po mene. Čujem njihove korake, idu prema dopisništvu. Bojim se da je ovo moj zadnji izvještaj”.
Bio je, dakle, potpuno svjestan opasnosti u kojoj se nalazio ali je ipak izvještavao bukvalno do posljednjeg daha. U ranijem razgovoru – na pitanje zašto nije otišao iz Zvornika kad je poslao na sigurno ženu i djecu – sekretarici u tuzlanskom dopisništvu je rekao: “Zato što sam novinar”.
U ranijem razgovoru – na pitanje zašto nije otišao iz Zvornika kad je poslao na sigurno ženu i djecu – sekretarici u tuzlanskom dopisništvu je rekao: “Zato što sam novinar”.
Tog dana sazvali smo komemorativni skup u redakciji “Oslobođenja” na koji su došli i brojni drugi novinari iz Sarajeva. U nedjelju, 26. aprila 1992, u vrhu naslovne strane lista objavili smo tekst pod naslovom “Ko će javiti: Ubijen dopisnik”.
I danas – 19 godina kasnije – govoreći u različitim prilikama i povodima o iskustvima svakodnevnog štampanja lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva, na pitanja o tome kako smo i zašto istrajavali u tome i onda kad je zgrada “Oslobođenja” gorjela i rušila se pod udarima artiljerije iz susjednih Nedžarića, najkraći a najpotpuniji odgovor je identičan onom koji je Kjašif dao na pitanje zašto je ostao u Zvorniku: “Zato što smo novinari”.
To je bio prvi od tri motiva da se istrajava u svakodnevnom izlaženju lista tokom troipogodišnje opsade Sarajeva: ako desetine stranih novinara mogu dolaziti da izvještavaju o teroru nad gradom, kako bismo mi – čiji su grad, zemlja i porodice bili žrtve terora - mogli odustati od svjedočenja o ubijanju Bosne i Hercegovine.
Osim tog, profesionalnog motiva, bila su još dva.
Jedan je bio: tradicija lista. Nastao kao glasilo antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu 1943, taj list nije mogao pristati da prestane svjedočiti o najtežim iskušenjima svoga vremena. Drugi – i možda najpresudniji – dug prema čitaocu: “Oslobođenje” je u godinama neposredno prije rata bilo proglašeno i za list godine u bivšoj Jugoslaviji 1989, odbilo je pokušaj ovladavanja medijma vladajućih posestrimskih nacionalističkh partija, SDA-SDS-HDZ, i čak dobilo spor protiv njih pred Ustavnim sudom, i bilo je dužno svom čitaocu da ostane sa njim do kraja.