Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
U zaokupljenosti svjetskih medija i javnosti događajima koji potresaju svijet ovih dana – od suočavanja sa svjetskom zdravstvenom krizom u vezi sa širenjem korona virusa preko suđenja američkom predsjedniku u Senatu i njegovog jednostranog mirovnog plana u vezi s palestinskim pitanjem bez učešća palestinskih predstavnika do tragične pogibije superzvijezde svjetske košarke Kobe Brajanta (Bryant) – mogle bi ostati potisnute u stranu dugoročno najznačajnije pouke ove nedjelje: one koje obavezuju na globalno poštovanje istine u holokaustu i njegovim žrtvama.
U ponedjeljak je, naime, u obilježavanju Međunarodnog dana holokausta obilježena i 75. godišnjica otkako su jedinice sovjetske Crvene armije ušle u zloglasni logor Auschwitz-Birkenau u Poljskoj u kojem su od 1940. do 1945. nacisti likvidirali 1,1 milion u prvom redu Jevreja ali i Poljaka, Roma i drugih.
Jedna kategorija prisutnih, preživjeli logoraši, nalaže moralnu obavezu da se njena iskustva i poruke posebno uz ovu godišnjicu zabilježe i poštuju. Oni su, naime, i sami duboko svjesni da bi u odmaklim devedesetim godinama ovo mogla biti posljednja prilika u kojoj će lično svjedočiti o zlodjelima i istorijskoj važnosti suzbijanja neonacizma, antisemitizma i ekstremizma u svijetu danas.
Kao doprinos poštovanju njihovog svjedočanstva citiramo samo dvije izjave preživjelih iz holokausta u izvještaju Washington Posta.
Bat-Sheva Dagan, 94, opisala je kako su joj obrijali kosu i istetovirali ruku i kako je bila zadužena da sortira ono što je ostalo iza onih koji su poslani u smrt: „Gdje je bio svijet, koji je mogao da to vidi i čuje, a nije učinio ništa da spasi te hiljade ubijenih“.
Marian Turski, 93, rekao je kako vjerovatno neće doživjeti sljedeću značajniju godišnjicu oslobođenja i unaprijed se izvinio za emocije u onom što će reći.
A rekao je – pored ostalog – kako „Auschwitz nije pao s neba“ i kako je antisemitizam rastao dok se nije desilo to što se desilo „ovdje iza mene“ i posebno se obratio mladima pozivajući ih na budnost: „Nemojte biti ravnodušni kad čujete laži, istorijske laži. Nemojte biti ravnodušni kad vidite da se prošlost razvlači kako bi odgovarala sadašnjim političkim potrebama. I nemojte biti ravnodušni kad je bilo koja manjina diskriminisana“.
Ovonedjeljno obilježavanje Međunarodnog dana holokausta, osim prilike za poklonjenje žrtvama najtežeg zločina u zabilježenoj istoriji čovječanstva, moglo bi biti poučno i za afirmaciju „kulture sjećanja“ i na međunarodnom, i na regionalnom, i na lokalnom planu.
Međunarodno – antisemitizam je u porastu i u Evropi i u Sjedinjenim Državama. Human Rights Watch bilježi kako je 75 godina nakon oslobađanja Auschwitza „nemoguće ignorisati narastanje antisemitizma u Evropi“ i navodi da više od osam od 10 Jevreja u zapadnoevropskim zemljama osjeća antijevrejske pritiske. U Sjedinjenim Državama, u porastu su napadi na jevrejsku zajednicu – uključujući i napad na vjernike u pitsburškoj sinagogi Drvo života 2018. godine u kojem je ubijeno 11 i ranjeno šest vjernika. Na žalost, čak i tako uzvišena ceremonija kao što je obilježavanje 75. godišnjice oslobađanja Auschwitza nije mogla proći bez demonstracije nacionalističkih interpretacija prošlosti. Pored ostalog: Rusija je optužila Poljsku za saradnju s nacistima a Poljska Rusiju da u prisvajanju zasluga za oslobađanje Auschwitza umanjuje odgovornost Sovjetskog Saveza za saradnju s Njemačkom u invaziji na Poljsku i sovjetsku saradnju s nacistima.
- Pitsburška opomena o antisemitizmu
- Hafez: Islamofobija je antimuslimanski rasizam
- Horvat: Fašizam 21. stoljeća je mnogo opasniji
Regionalno – „kultura sjećanja“ dnevno je na iskušenju u rehabilitaciji ustaštva i četništva u Hrvatskoj i Srbiji; u veličanju međunarodno osuđenih ratnih zločinaca i projekata zajedničkog udruženog poduhvata devedesetih u Bosni i Hercegovini. Ove nedjelje zabilježen je primjer pokušaja da pod okriljem Evropskog parlamenta predstavnica Hrvatske drži lekciju gostima iz Bosne i Hercegovine o usvajanju „evropskih vrijednosti“ bez i najmanjeg razumijevanja da aktuelna hrvatska politika u veličanju ustaštva i vođa udruženog zločinačkog poduhvata sama poništava te vrijednosti.
Lokalno, u Bosni i Hercegovini – i ove nedjelje bilo je novih povoda za razmišljanja o „kulturi sjećanja“. U javnosti je najviše reagovanja izazvala objava na internetu fotografije naslovljene „Braća četnici“ na Instagramu na kojoj su – kako je objavljeno na Radiju Slobodna Evropa - devetorica dječaka uzrasta od sedmog do devetog razreda Prve osnovne škole u Srebrenici sa šubarama i tri podignuta prsta. To je tek najnovija epizoda u gotovo svakodnevnom izazivanju nesigurnosti, uznemirenja i straha među povratnicima u Republici Srpskoj.
Ali, u ovom slučaju posebnu pažnju zaslužuje izjava direktora škole koji ovaj nacionalistički ispad pripisuje „dječjem neznanju i naivnosti“. Drastičan primjer izbjegavanja lične i društvene odgovornosti. Osporavanje genocidne prirode zlodjela u Srebrenici najmanje je proizvod „dječjeg neznanja i naivnosti“: to je dosljedna politika osporavanja genocida u Srebrenici političkog vodstva i Republike Srpske i države Srbije koje se na primjeru Srebrenice pridružuje globalnom društvu negatora međunarodno presuđenih ratnih zlodjela i moralo bi na popravni iz kulture sjećanja.
Facebook Forum