Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Najnovija kriza u Bosni i Hercegovini nastavlja se s bojkotom srpskih predstavnika u odlučivanju u institucijama na državnom nivou zbog odluke Ustavnog suda o knjiženju poljoprivrednog zemljišta na državu – i ultimatuma da će, ako se ne poništi ta odluka i ako se ne uklone strane sudije iz Ustavnog suda – Republika Srpska provesti referendum i "poći svojim putem".
"Zbogom Bosno, dobrodošao RSexit!" – prkosno je poručio neupitni entitetski vođa Milorad Dodik nakon što je Narodna skupština Republike Srpske potvrdila ultimatum za odlazak stranih sudija i poništenje odluke Ustavnog suda.
Kriza je još jednom potcrtala frustracije srpske nacionalističke partije prema međunarodnom nadzoru nad projektom mirne Bosne.
Savjet za provedbu mira je, naime, izdao saopštenje koje može zvučati suviše puta ponovljeno a da bi bilo i ubjedljivo: blokade i ultimatumi protiv državnih institucija su neprihvatljivi; Savjet je posvećen Bosni i Hercegovini kao jedinstvenoj suverenoj državi koja obuhvata dva entiteta unutar države; entiteti nemaju pravo na otcjepljenje i postoje samo na osnovu Dejtonskog sporazuma. Rusija je – kao i sa mnogim ranijim saopštenjima u kojima se kritikuje srpsko vodstvo – odbila da se pridruži ovom saopštenju Savjeta.
Dodik je reagovao u uobičajenom tonu odbojnosti prema međunarodnim institucijama nazivajući članice Savjeta "uljezima u ovoj zemlji" kojih "nigdje nema u Dejtonskom sporazumu".
Savjet je uspostavljen nakon postizanja Dejtonskog sporazuma, na konferenciji u Londonu 8. i 9. decembra 1995. s razumijevanjem da će "ova međunarodna kontrola nad Bosnom i Hercegovinom trajati dok ona ne postane politički i demokratski stabilna i samoodrživa".
- Specijal RSE: Sve karte Dejtona
To je kontekst u kojem najuporniji zagovornik okončanja međunarodnog nadzora, od zahtjeva za ukidanje funkcije i ovlašćenja Visokog predstavnika preko ultimatuma za uklanjanje međunarodnih sudija iz Ustavnog suda do osporavanja nadležnosti Savjeta za provedbu mira, postaje zapravo najveća prepreka ukidanju tih institucija: ko će, u okolnostima nepoštovanja Ustavnog suda i njegovih presuda i prijetnji blokadom državnih institucija i otcjepljenjem entiteta, moći da odgovorno proglasi Bosnu i Hercegovinu "stabilnom i samoodrživom"?
Nasuprot tome – svako sa iskustvom iz devedesetih na Balkanu, političkim-diplomatskim-humanitarnim-novinarskim, prepoznaće u događajima u bosanskohercegovačkoj krizi ovih dana neizbježne sličnosti s nekim od ideja, ličnosti i događaja koji su vodili zlodjelima širokih razmjera posebno protiv Bosne i Hercegovine.
Jedno neizbježno poređenje je savršena koordinacija antibosanskog djelovanja i srpskog i hrvatskog nacionalizma s poticajima i podrškom i iz Srbije i iz Hrvatske: u kontinuitetu težnji za stvaranjem srpske i hrvatske republike na teritoriji Bosne i Hercegovine sa pripojenjem susjednim državama i ovog puta su vladajuća srpska i hrvatska partija, SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata) i HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), udružile snage u blokadi rada državnih i federalnih institucija: HDZ podržava srpski ultimatum u vezi sa uklanjanjem stranaca iz Ustavnog suda u zamjenu za srpsku podršku u rješavanju "hrvatskog pitanja" koje uključuje i formiranje trećeg entiteta odnosno oživljavanje "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" čije su ratne vođe osuđene za udruženi zločinački poduhvat.
U najnovijoj manifestaciji savršene koordinacije u "podršci Srbije suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine" Dodik je svoju verziju priče o antisrpskom karakteru odluka Ustavnog suda hitno odnio u Beograd da bi je podijelio s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem: dramatično ga je obavijestio kako je s odlukom Ustavnog suda o knjiženju zemljišta na državu "pređena crvena linija" i da će narod odlučivati o sudbini Republike Srpske: tražiće referendum.
Vučić je Dodikovu verziju krize u Bosni i Hercegovini dramatizovao u odlasku na večeru sa zapadnobalkanskim liderima u Briselu kad je odluku o knjiženju zemljišta na bosansku državu predstavio kao uvod u dalje antisrpske odluke: "Sledeće su šume, sledeće su vode, pa vrtići i škole, a onda više nemate prava ni na jezik, kao u Crnoj Gori" – citirali su mediji predsjednika Srbije čije su brige za "vrtiće i škole" na nivou jedne od najotužnijih epizoda srpske ratne propagande iz devedesetih: one o bacanju srpske djece lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu.
Sličnosti ovonedjeljne krize s događajima iz devedesetih manifestuju se i na još dva nacionalistička mita nekad i sad: jedan se tiče vlasništva nad zemljom a drugi prijetnje nestajanjem Bosne i Hercegovine.
U oba ta koncepta Dodik se pokazuje kao sljedbenik ideologije Radovana Karadžića. Ovaj je – pokušavajući da stranim diplomatima, uključujući i posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Vorena Zimermana (Warren Zimmerman) – objasni razloge za postojanje "republike srpskog naroda" u Bosni i Hercegovini naglašavao kako Srbi posjeduju 70 odsto zemljišta u Bosni i Hercegovini.
Zapadni sagovornici tada – kao ni sada – ne vide kakva prava na progon svih drugih bilo kome daje vlasništvo nad zemljištem. Današnja prijetnja "nestajanjem Bosne i Hercegovine" nema istu težinu kao prijetnja iz devedesetih o "nestajanju jednog naroda" ali nosi potencijal potpaljivanja novih napetosti na Balkanu.
A šta s tim u vezi mogu da urade stranci?
Sam Dodik se u medijima žali kako mu je u njihovom razgovoru ove nedjelje američki ambasador u Bosni i Hercegovini Erik Nelson (Eric) prijetio da bi – u dirljivoj manifestaciji patriotizma – izjavio: "Bosna i Hercegovina pripada nama a ne njemu".
Facebook Forum