Kurspahić: Kriva je, zna se - štampa

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RS

Polemika koja se ovih dana, u sjeni globalne pandemije izazvane širenjem korona virusa, odnosno bolesti službeno nazvane KOVID-19, vodi između kriznog štaba opštine Konjic i Face televizije, podsjetila me i na lična iskustva o tome kako u krizna vremena "vlasti" na svim nivoima, od seoskih do državnih, slijede neodoljivi instinkt da za sva zla okrive štampu.

Ovog puta povod je bio specijalni prilog u dnevniku Face TV iz - kako je rekao reporter – "bosanskog Vuhana" odnosno najugroženijeg grada u bosanskohercegovačkoj Federaciji. Face TV je u saopštenju opštinskog Kriznog štaba optužena da koristi uvredljive nazive i širi paniku pored ostalog i tako što reporter ulazi u grad i intervjuiše Konjičane obučen u zaštitno odijelo.

• BLOG UŽIVO RSE o korona virusu

Face TV je povodom ove kampanje podsjetila javnost kako su kvalifikacije o razmjerama zaraze u Konjicu iznosili najpozvaniji - a po funkciji i najodgovorniji - federalni i opštinski zvaničnici. Premijer Federacije Fadil Novalić rekao je kako je Konjic "najugroženiji grad u Federaciji" a komandant opštinskog Kriznog štaba Fadil Tatar kako je taj grad "najveće žarište korone u Federaciji".

Licemjerno je kad se, u suočavanju s lokalnim dimenzijama svjetske krize, konjički "suzbijači panike" bave kritikom modnog izbora reportera da u izvještavanju iz po najpozvanijim izvorima "najugroženijeg grada" nosi zaštitno odijelo i opremu: upravo su oni najodgovorniji što medicinski radnici u Konjicu u suočavanju sa smrtonosnim virusom nemaju dovoljne količine zaštitne opreme.

Face TV prihvatila je kritiku i odgovornost i izvinila se Konjičanima zbog upotrebe naziva "bosanski Vuhan". Na građanima je da pokažu hoće li dozvoliti najodgovornijima za suzbijanje zaraze da tu odgovornost razvodnjavaju optuživanjem medija za "širenje panike".

Pročitajte i ovo:

Kurspahić: Korona virus i duhovi devedesetih

Instinkt nedemokratskih režima da diktiraju uređivačku politiku i cenzurišu izvještavanje u medijima, koje su tada nazivali "sredstvima informisanja", iskusio sam u kratkom razdoblju od pobjede nacionalističkih stranaka na "prvim slobodnim izborima" krajem 1990. do početka terora nad Bosnom i Hercegovinom u proljeće 1992: nacionalistički prvaci smatrali su da im izborna pobjeda daje potpunu vlast nad medijima, pravo da postavljaju urednike i direktore po svojim kriterijima i da preko njih osiguraju podršku i za politike koje će u najvišim međunarodnim pravosudnim instancama dobiti kvalifikaciju "udruženog zločinačkog poduhvata".

Tada smo u profesionalnoj solidarnosti i zajedničkom otporu vodećih medija u Bosni i Hercegovini – predratnog Radija i TV Sarajevo i Oslobođenja – u javnom otporu, uključujući i ulične proteste protiv političkog diktata nad medijima, očuvali profesionalnu nezavisnost i dobili spor protiv nacionalističkih partija na vlasti pred Ustavnim sudom. U toj raspravo zastupao sam "Oslobođenje" i, na pitanje jednog od sudija zašto bi imenovanje urednika i direktora od strane demokratski biranog Parlamenta ugrozilo medijske slobode, odgovorio sam kako ih ne bi samo ugrozilo nego i poništilo: taj princip imenovanja urednika i direktora po partijskim kriterijima omogućio je jednopartijskoj vlasti decenije kontrole nad sadržajem najuticajnijih medija.

Ustavni sud je, sa 5 protiv 4, dao za pravo medijima.

Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu: redakcija u kojoj bi glavni urednik, direktor, urednik vijesti i urednik političke rubrike bili postavljeni od strane međusobno nepomirljivih partija, sa mandatom da svako od njih promoviše politiku svoje partije, SDA-SDS-HDZ, ne bi mogla da se složi o tome šta će biti tema i ton izvještaja i komentara dana o neprestanim sukobljavanjima u Vladi i Parlamentu i to bi vodilo njihovom nestajanju.

Ovonedjeljni incident s izvještavanjem iz Konjica pokazuje kako je instinkt zamjene odgovornosti, okrivljavanja medija i za stvari za koje u svakom demokratskom društvu odgovorna, vlast pokazuje kako ni za gotovo tri decenije "zavođenja demokratije" kultura medijskih sloboda ni približno nije prevladala: javni mediji su u najvećoj mjeri pod kontrolom vladajućih partija; privatni u misiji promocije političkih ili poslovnih interesa svojih vlasnika i njihovih promjenjivih čas partnera-čas neprijatelja; ostaci "slobodnog novinarstva" u zavisnosti od oglašivača koji zauzvrat očekuju povoljan tretman.

Rezultat je prevaga histeričnog novinarstva, u kojem u unakrsnoj vatri olakih optužnica i presuda, nerijetko stradaju i nevini.

Mogu razumjeti da će, sa iskustvom suočavanja s pandemijom i u zemljama pretpostavljeno razvijene demokratije, kritičkiji čitalac ovdje postaviti pitanje: nisu li na ovom ispitu pale i vlasti u Sjedinjenim Državama?

Oni će ukazivati kako je američki predsjednik dugo širio optimistička očekivanja kako će sve biti u redu; vjerovao kako će zabranom dolazaka u Ameriku iz Kine i Italije a zatim i cijele Evrope spriječiti širenje zaraze u Sjedinjenim Državama; koliko juče najavljivao kako će do Uskrsa - polovinom aprila – crkve ponovo biti pune; pod pritiskom poslovnog svijeta, iz kojeg i sam dolazi, javno promovisao ideju skorog oživljavanja biznis aktivnosti; da bi – od početnog umanjivanja mogućih razmjera zaraze u Americi . prihvatio i javno obznanio procjene stručnjaka kako bi u najboljem slučaju od korona virusa moglo umrijeti 100.000 do 240.000 Amerikanaca uz zapanjujuću izjavu kako bi to značilo da smo "uradili izvanredan posao" u odnosu na mogućih 2 miliona ili čak i više mrtvih.

To je sve tačno kao što je tačno i da novinari vodećih američkih medija dnevno postavljaju predsjedniku kritička pitanja za koja on kaže kako su "odvratna" i "iritirajuća". Sve dok je tako – i u Konjicu i u Vašingtonu – mediji obavljaju svoju misiju.