Nagovještaj ovih dana kako bi dugogodišnji reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić uskoro mogao osnovati novu političku stranku – pod okriljem svog Svjetskog bošnjačkog kongresa – i kandidovati se za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na oktobarskim izborima ima sva obilježja klasičnog „opipavanja vode“ prije nego što se uđe u izbornu trku.
Vijest je plasirana posredstvom portala SAFF, u njoj se ne oglašava sam Cerić nego se nagađa o njegovom izlasku na izborni megdan dvojici očekivanih bošnjačkih pretendenata na Predsjedništvo čije je partije ranije podržavao, Bakiru Izetbegoviću i Fahrudinu Radončiću, ali neformalni karakter tog nagovještaja ostavlja Ceriću prostor za odstupnicu od najave o kojoj se nije sam izjasnio ako se pokaže da za njegovu promociju u „prvoga u Bošnjaka“ nema naročitog entuzijazma.
Cerić je od dolaska na dužnost reisu-l-uleme u opkoljenom Sarajevu 1993. pokazao da razumije značaj medija i javne riječi. Tada mi je – kao glavnom uredniku Oslobođenja – posredstvom mog bliskog saradnika kojeg je sreo na nekom prijemu poručio kako bi, s obzirom da mi ne možemo dovoljno znati o vjerskim temama, bilo dobro da bliže sarađujemo pored ostalog tako što bi Islamska zajednica preporučila jednog člana redakcijskog kolegija koji bi nam pomogao u prezentaciji vjerskih sadržaja.
Rekao sam kolegi da u moje ime zahvali efendiji na želji da nam pomogne, i da mislim da bi dobro bilo da u povodima vjerskih praznika on ili neki islamski učenjak napišu prigodan tekst o tome šta ti datumi znače za muslimane, ali da redakcijskom kolegiju ta vrsta pomoći nije potrebna.
Za gotovo dvije decenije predsjedavanja Islamskom zajednicom bivši reis se u javnom nastupu i percepciji u tolikoj mjeri poistovijetio sa zajednicom da je istrenirao čitav tim svojih sljedbenika čiji je posao bio da svaku javnu kritiku njegovih istupa i angažmana proglase islamofobijom a svakog kritičara islamofobom. Takva moć, da se s autoritetom vjerskog poglavara ljudima koji drugačije misle lijepe etikete, nesumnjivo je negativno uticala na atmosferu javnog dijaloga i doprinijela atmosferi šutnje ili samocenzure u vezi s bitnim društvenim temama.
Nakon što je, najzad, ponestalo opravdanja i izgovora za podužavanje njegovog mandata reisa, Cerić je za kratko vrijeme pokazao kako ne može bez publiciteta: vratio se u javni život osnivanjem Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i kao osnivač i predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa.
Ako se nagovještaj o formiranju političke stranke i kandidaturi za Predsjedništvo pokažu tačnim – odnosno ako nakon „opipavanja vode“ Cerić i zvanično uđe u izbornu kampanju – može se dogoditi da trojica ljudi koji su, u različitim povodima i kapacitetima, isticali bošnjačko jedinstvo kao najviši nacionalni interes pokažu kako to ipak nije ništa u poređenju sa svetim ličnim interesom.
Od njih trojice, Izetbegović-sin ima politički kapital emotivne bošnjačke veze s nasljeđem Izetbegovića-oca ali i teret neispunjenih obećanja o „zlatnim kašikama“ za gotovo dvije decenije vladavine njegove stranke a Radončić ima najmanje problema da na vlastitom primjeru pokaže koliko je lični interes iznad opštega: od prošlih izbora isti ljudi i partije bili su mu i najbliži saveznici i najomraženiji protivnici zavisno od toga kakvu su ulogu u vlasti namjenjivali njemu i njegovoj stranci.
Cerićev izlazak na izbornu scenu, nasuprot njegovom propovijedanju bošnjačkog jedinstva – i njegovom poistovjećivanju bošnjaštva s islamom – mogao bi imati i pozitivno djejstvo otvaranja dijaloga i demokratskog izjašnjavanja Bošnjaka o nekim od njegovih političkih izjava i angažmana koji nikad nisu dobili odgovarajuću javnu valorizaciju.
Recimo: o ulozi vjerskih prvaka u promociji vlastitih političkih favorita kao u njegovom pozivu Silajdžiću uoči izbora 2006. da nam on „napiše taj evropski ustav“ ili prećutne podrške „išaretom“ Radončiću uoči prošlih izbora. Zatim: o prirodi i perspektivama bosanske države u kontekstu njegove tvrdnje kako su Bošnjaci jedini narod koji – u raspadu Jugoslavije – nije dobio vlastitu državu: znači li to pozivanje na „Bošnjakistan“ u bilo kojim granicama ili bivši reis misli da ima neku čarobnu lampu koja bi cijelu Bosnu učinila bošnjačkom.
Najzad: o istorijskom utemeljenju Bosne i Hercegovine i nacionalnom samopoštovanju u svjetlu njegovog poklika o tome kako je „Turska vazda bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati“.
Ako sa takvim idejama iziđe na izborni megdan, Cerić će – ako ništa drugo – imati tu zaslugu da je omogućio bošnjačkoj javnosti da sama kaže koliko dijeli, opet njegovo, vjerovanje kako smo se „dosta mi prilagođavali njima – neka se oni prilagođavaju nama“. To može da bude izraz frustracije onima koji su proteklih godina više uradili u razgradnji nego u obnovi bosanskohercegovačke države ali i rezignacije i odustajanja od ideje njene cjelovitosti koju je moguće očuvati samo u uvažavanju razlika i uzajamnom poštovanju.
Vijest je plasirana posredstvom portala SAFF, u njoj se ne oglašava sam Cerić nego se nagađa o njegovom izlasku na izborni megdan dvojici očekivanih bošnjačkih pretendenata na Predsjedništvo čije je partije ranije podržavao, Bakiru Izetbegoviću i Fahrudinu Radončiću, ali neformalni karakter tog nagovještaja ostavlja Ceriću prostor za odstupnicu od najave o kojoj se nije sam izjasnio ako se pokaže da za njegovu promociju u „prvoga u Bošnjaka“ nema naročitog entuzijazma.
Cerić je od dolaska na dužnost reisu-l-uleme u opkoljenom Sarajevu 1993. pokazao da razumije značaj medija i javne riječi. Tada mi je – kao glavnom uredniku Oslobođenja – posredstvom mog bliskog saradnika kojeg je sreo na nekom prijemu poručio kako bi, s obzirom da mi ne možemo dovoljno znati o vjerskim temama, bilo dobro da bliže sarađujemo pored ostalog tako što bi Islamska zajednica preporučila jednog člana redakcijskog kolegija koji bi nam pomogao u prezentaciji vjerskih sadržaja.
Rekao sam kolegi da u moje ime zahvali efendiji na želji da nam pomogne, i da mislim da bi dobro bilo da u povodima vjerskih praznika on ili neki islamski učenjak napišu prigodan tekst o tome šta ti datumi znače za muslimane, ali da redakcijskom kolegiju ta vrsta pomoći nije potrebna.
Za gotovo dvije decenije predsjedavanja Islamskom zajednicom bivši reis se u javnom nastupu i percepciji u tolikoj mjeri poistovijetio sa zajednicom da je istrenirao čitav tim svojih sljedbenika čiji je posao bio da svaku javnu kritiku njegovih istupa i angažmana proglase islamofobijom a svakog kritičara islamofobom. Takva moć, da se s autoritetom vjerskog poglavara ljudima koji drugačije misle lijepe etikete, nesumnjivo je negativno uticala na atmosferu javnog dijaloga i doprinijela atmosferi šutnje ili samocenzure u vezi s bitnim društvenim temama.
Nakon što je, najzad, ponestalo opravdanja i izgovora za podužavanje njegovog mandata reisa, Cerić je za kratko vrijeme pokazao kako ne može bez publiciteta: vratio se u javni život osnivanjem Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i kao osnivač i predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa.
Ako se nagovještaj o formiranju političke stranke i kandidaturi za Predsjedništvo pokažu tačnim – odnosno ako nakon „opipavanja vode“ Cerić i zvanično uđe u izbornu kampanju – može se dogoditi da trojica ljudi koji su, u različitim povodima i kapacitetima, isticali bošnjačko jedinstvo kao najviši nacionalni interes pokažu kako to ipak nije ništa u poređenju sa svetim ličnim interesom.
Od njih trojice, Izetbegović-sin ima politički kapital emotivne bošnjačke veze s nasljeđem Izetbegovića-oca ali i teret neispunjenih obećanja o „zlatnim kašikama“ za gotovo dvije decenije vladavine njegove stranke a Radončić ima najmanje problema da na vlastitom primjeru pokaže koliko je lični interes iznad opštega: od prošlih izbora isti ljudi i partije bili su mu i najbliži saveznici i najomraženiji protivnici zavisno od toga kakvu su ulogu u vlasti namjenjivali njemu i njegovoj stranci.
Cerićev izlazak na izbornu scenu, nasuprot njegovom propovijedanju bošnjačkog jedinstva – i njegovom poistovjećivanju bošnjaštva s islamom – mogao bi imati i pozitivno djejstvo otvaranja dijaloga i demokratskog izjašnjavanja Bošnjaka o nekim od njegovih političkih izjava i angažmana koji nikad nisu dobili odgovarajuću javnu valorizaciju.
Recimo: o ulozi vjerskih prvaka u promociji vlastitih političkih favorita kao u njegovom pozivu Silajdžiću uoči izbora 2006. da nam on „napiše taj evropski ustav“ ili prećutne podrške „išaretom“ Radončiću uoči prošlih izbora. Zatim: o prirodi i perspektivama bosanske države u kontekstu njegove tvrdnje kako su Bošnjaci jedini narod koji – u raspadu Jugoslavije – nije dobio vlastitu državu: znači li to pozivanje na „Bošnjakistan“ u bilo kojim granicama ili bivši reis misli da ima neku čarobnu lampu koja bi cijelu Bosnu učinila bošnjačkom.
Najzad: o istorijskom utemeljenju Bosne i Hercegovine i nacionalnom samopoštovanju u svjetlu njegovog poklika o tome kako je „Turska vazda bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati“.
Ako sa takvim idejama iziđe na izborni megdan, Cerić će – ako ništa drugo – imati tu zaslugu da je omogućio bošnjačkoj javnosti da sama kaže koliko dijeli, opet njegovo, vjerovanje kako smo se „dosta mi prilagođavali njima – neka se oni prilagođavaju nama“. To može da bude izraz frustracije onima koji su proteklih godina više uradili u razgradnji nego u obnovi bosanskohercegovačke države ali i rezignacije i odustajanja od ideje njene cjelovitosti koju je moguće očuvati samo u uvažavanju razlika i uzajamnom poštovanju.