Visokopozicionirani diplomata zemlje članice Evropske Unije povjerio mi je u privatnom razgovoru zapanjujuće iskustvo sa ceremonijalne predaje akreditiva novoimenovanog bosanskohercegovačkog ambasadora u svojoj zemlji: već u tom prvom, obično striktno protokolarnom susretu, ambasador je - ničim izazvan - rekao domaćinu kako dolazi "iz nemoguće zemlje". Ta retorika nije, naravno, nepoznata ni stranim partnerima - i oni nisu iznenađeni da tako govori ambasador koji predstavlja političku opciju čiji je glavni nosilac javno obznanio kako je njegova misija "slabljenje Bosne i Hercegovine i jačanje Republike Srpske" - ali evropski diplomati očekuju od ambasadora minimum diplomatske učtivosti. Otud zapanjenost mog sagovornika.
Razmišljam o tome ovih dana povodom kontinuirane diplomatske kompromitacije Bosne i Hercegovine.
Ovih dana, recimo, iz odaja predsjedavajućeg državnog Savjeta ministara je saopšteno kako je on "imao niz sastanaka s visokim zvaničnicima u Vašingtonu koje je informirao o ekonomskoj i političko-sigurnosnoj situaciji".
Sjećam se, naime, euforije koja je vladala u bosanskoj javnosti - potpaljivana samočestitanjem tadašnjih najviše rangiranih političara - povodom "velikog međunarodnog priznanja" u vidu izbora Bosne i Hercegovine za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Pišući o tome tada na ovom mjestu pod naslovom "Savjet bezvrjednosti" zaključio sam kako bi taj izbor imao smisla jedino kada bi Bosna i Hercegovina imala bilo kakvu zajedničku, spoljnu ili unutrašnju, politiku. Pokazivalo se na gotovo svakom koraku tog procesa kako takvo šta - u vidu saglasnosti o ijednom iole značajnijem pitanju unutrašnjeg ili međunarodnog razvoja - jednostavno ne postoji. Čak i kad je pred Savjetom bezbjednosti razmatrana situacija u samoj Bosni i Hercegovini, predsjedavajući njenog Savjeta ministara - osporavajućiu kritiku međunarodnog visokog predstavnika - radije je zastupao stranačke i entitetske nego državne poglede i interese.
Bosna i Hercegovina u sličnoj se pat-poziciji našla i kad su pred Savjet bezbjednosti došla dva međunarodna krizna žarišta: Kosovo i Palestina. Ni o jednom od ta dva pitanja nema nikakve bosanskohercegovačke saglasnosti. Ima u svijetu, naravno, zemalja čija se kompletna spoljna politika zasniva na neutralnosti ali onda se takve zemlje ne guraju i ne lobiraju za članstvo u Savjetu bezbjednosti u kojem o bilo čemu relevantnom - nemaju šta da kažu.
Sa svim rizicima da zbog toga bude označen kao "jugonostalgičar" čovjek sa sjećanjem na pokojnu federaciju ne može a da ne razmišlja o vremenima kad je ona uživala uvažavanje i na Istoku i na Zapadu i onda kad se - kao jedna od vodećih nesvrstanih zemalja - aktivno odnosila i prema najdelikatnijim međunarodnim pitanjima iz vremena "hladnog rata": održavajući nezavisnost od Moskve i principijelan kritički stav prema intervencijama u bliskim i dalekim zemljama - od Mađarske i Čehoslovačke do Afganistana - mogla je izražavati i solidarnost s palestinskim težnjama a da to ipak bude uvažavano kao dio njene ukupne i unaprijed poznate vanjske politike.
Koliko je sve to danas drugačije. Ovih dana, recimo, iz odaja predsjedavajućeg državnog Savjeta ministara je saopšteno kako je on "imao niz sastanaka s visokim zvaničnicima u Vašingtonu koje je informirao o ekonomskoj i političko-sigurnosnoj situaciji". Vijest je, pošto kupljeno-po to prodato, od riječi do riječi objavljena u bosanskohercegovačkim medijima a da nije baš bilo propitivanja koliko se zaista može govoriti o "visokim zvaničnicima" ako se predsjedavajući jedne, kakve-takve, vlade sastao tek s jednim kongresmenom te zamjenicom pomoćnika državnog sekretara i zamjenicom pomoćnika ministra odbrane Sjedinjenih Država. Imalo kritičkiji mediji - i imalo kritičkija javnost - iz tog nivoa komunikacije lako bi izvukli zaključak o tome na kako je niske grane spala aktuelna politička garnitura u Bosni i Hercegovini.
Wikileaks, ilustrativna fotografija
Preambiciozno zvuči i i tvrdnja iz saopštenja kako je predsjedavajući "informirao" svoje vašingtonske sagovornike o situaciji u zemlji: o tome oni sve odavno znaju a šta o tome misle možda bi se moglo saznati iz iščitavanja depeša poslanih iz američke ambasade u Sarajevu pored ostalog o partijskom šefu predsjedavajućeg Savjeta ministara za kojeg se kaže kako svojom antibosanskom retorikom čini gotovo nemogućim za svakog srpskog političara da pravi kompromise koji su neophodni da bi se zemlja pokrenula prema Evropskoj Uniji i NATO-u.
"Ono što je još opasnije, to stvara klimu u kojoj Srbi vide državu kao neprijatelja i u kojoj u srpskoj javnosti rastu očekivanja da će Dodikovi 'legalni argumenti' u nekom trenutku prevladati i da će Republika Srpska najzad dobiti razvod" (od Bosne i Hercegovine) - pisao je u jednoj od analiza američki ambasador.
To je kontekst u kojem je i Stejt dipartment, nezavisno od svega o čemu ga je "informirao" predsjedavajući Savjeta ministara, zvanično saopštio kako je "razočaravajuće" što ni godinu dana nakon izbora Bosna i Hercegovina nema novu državnu vladu i da ostali na Balkanu marširaju naprijed - bez Bosne.
