Ovonedjeljna vijest o policijskoj akciji u kojoj je u selu Gornja Maoča kod Brčkog uhapšeno sedam pripadnika vehabijskog pokreta pod optužbom da su “ugrožavali ustavni poredak (Bosne i Hercegovine) i širili nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju” dobila je, očekivano, širok međunarodni odjek: snimci iz "vehabijskog sela” emitovani su i u globalnim programima televizije a vijest su prenijele i sve svjetske agencije i – njihovim posredstvom – najznačajniji svjetski listovi. Kao i u gotovo svim važnim međunarodnim događajima, u priči iz Maoče ima i “dobra vijest” i “loša vijest” za Bosnu i Hercegovinu. Dobra je – zato što pokazuje da bosanskohercegovačke institucije reda i zakona imaju uvid u djelovanje potencijalno opasnih radikalnih grupa i da bar u ovom slučaju pokazuju riješenost da spriječe ugrožavanje ustavnog poretka. Loša je – jer pokazuje kakve su posljedice krajnje pogrešnog odmahivanja rukom na upozorenja o vjerskom ekstremizmu i olakog odbacivanja takvih upozorenja pozivanjem na navodnu “islamofobiju” u savremenom svijetu.
Vehabije u poratnoj Bosni i Hercegovini nisu, naime, krivi samo zato što nose “kraće hlače i duže brade” – kako u olakom umanjivanju opasnosti vole da se rugaju bosanski islamisti – nego i za promociju netrpeljivosti prema pripadnicima drugih religija, zabranu školovanja djece nasuprot zakonima bosanske države, otmice i “ženidbe” djevojčica ponekad mlađih i od deset godina i nasilno nametanje svojih običaja i načina praktikovanja vjerskih obreda.
Bilo bi, međutim, prilično samozavaravajuće vjerovati kako je spektakularna “najveća policijska akcija u postdejstonskoj BiH” – u kojoj je učestvovalo oko 600 policajaca – riješila ili izolovala “vehabijski problem” i bilo bi krajnje pojednostavljivanje tvrditi kako je potencijalni ekstremizam ograničen na Gornju Maoču ili nekoliko sličnih lokacija.
Sistematska promocija "islamskih vrijednosti" stranih bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi vjerske tolerancije odvija se neometano u cijelom postdejtonskom periodu i uključuje i akte osporavanja integriteta bosanske države, kao u međunarodno poznatom slučaju u kojem se novinar upozorava kako je džamija kralja Fahda u Sarajevu "saudijska teritorija"; i primjere jatakovanja s ekstremistima odgovornim za ratne zločine u vidu propuštanja pravosudnih organa bosanske države da i nakon gotovo 15 godina istraže i odgovarajuće osude zločine stranih islamskih ratnika nad hrvatskim civilima u okolini Travnika i srpskim u okolini Zavidovića; i poticanja antievropskih osjećanja u nasilnom reagovanju na karikaturu u danskim novinama s pečatom umiješanosti i same države u vidu učešća njenog tadašnjeg ambasadora u Danskoj u delegaciji islamskih zemalja koja premijeru te države uručuje protestnu notu; i otvorenog osporavanja - u islamističkoj publikaciji - razmjera holokausta; i širenja fetve koja pravi razliku između samoubistva kao sebičnog čina i navodno opravdanog samoubistva na putu džihada.
Mnogo je intelektualno teže – i rizičnije – suočiti se s činjenicom da ekstremizam dobija inspiraciju i ohrabrenja i iz uticajnih vjerskih, medijskih i političkih krugova. U bošnjačkom slučaju, krajnje je zabrinjavajuće kad se novinari iIi urednici koji, pored ostalog, izvještavaju o korupciji, poratnom profiterstvu i agresivnoj promociji Bosni i Hercegovini stranih ideologija u javnim istupima i medijskim kampanjama optužuju za “islamofobiju” i “antimuslimansko djelovanje”
Zanimljivo – istoga dana kad ja objavljena vijest iz Maoče stigla su i dva saopštenja o zabrinjavajućem stanju medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini: jedno iz Vašingtona – drugo iz Sarajeva.
Kopredsjednici takozvane helsinške komisije američkog Kongresa, senator Bendžamin Kardin (Benjamin L. Cardin) i kongresmen Alsi Hejstings (Alcee L. Hastings) izrazili su zabrinutost zbog nedavnog smjenjivanja čelnih ljudi državne i federalne televizije, Mehmeda Agovića i Duške Jurišić, a Udruga BH novinari ukazala je na odgovornost u pritiscima na medije vlasnika "Dnevnog avaza" i odnedavno osnivača nove političke partije Fahrudina Radončića. U saopštenju te udruge pored ostalog se kaže:
“Pozivanje na nacionalnu pripadnost Duške Jurišić i njeno antiislamsko djelovanje u kontekstu iskazivanja nezadovoljstva njenim uredničkim odlukama i načinom obavljanja novinarskih zadataka predstavljaju širenje mržnje na nacionalnoj osnovi. Istovremeno, to je i nezapamćen javni atak na ljudski, profesionalni i nacionalni integritet osobe koja je više od dvije decenije gradila novinarsku karijeru i obilježila bh. novinarstvo.”
To da li je skupina iz Donje Maoče zaista odgovorna za sve što joj se, povodom hapšenja sedmorice njenih pripadnika, stavlja na teret tek će se pokazati u zakonskom postupku koji je "u toku". Pravna država ima i obavezu i instrumente da zaštiti ustavni poredak i obezbijedi građanima i slobodu vjeroispovijesti i slobodu nevjerovanja.
Ali, problem agresivnih "uvoznih ideologija" ne može se riješiti samo sredstvima državne prinude. Tu je nezamjenjiva uloga vjerskih i političkih autoriteta i institucija, intelektualne elite i uopšte kritičke javnosti, i svakako slobodnih medija. Zato - i u naizgled nepovezanom kontekstu "slučaja Gornja Maoča" - i ovonedjeljna upopzorenja i američkih kongresmena i bosanskih novinara o žalosnom stanju medijskih sloboda valja primiti s krajnjom zabrinutošću.
Vehabije u poratnoj Bosni i Hercegovini nisu, naime, krivi samo zato što nose “kraće hlače i duže brade” – kako u olakom umanjivanju opasnosti vole da se rugaju bosanski islamisti – nego i za promociju netrpeljivosti prema pripadnicima drugih religija, zabranu školovanja djece nasuprot zakonima bosanske države, otmice i “ženidbe” djevojčica ponekad mlađih i od deset godina i nasilno nametanje svojih običaja i načina praktikovanja vjerskih obreda.
Bilo bi, međutim, prilično samozavaravajuće vjerovati kako je spektakularna “najveća policijska akcija u postdejstonskoj BiH” – u kojoj je učestvovalo oko 600 policajaca – riješila ili izolovala “vehabijski problem” i bilo bi krajnje pojednostavljivanje tvrditi kako je potencijalni ekstremizam ograničen na Gornju Maoču ili nekoliko sličnih lokacija.
Sistematska promocija "islamskih vrijednosti" stranih bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi vjerske tolerancije odvija se neometano u cijelom postdejtonskom periodu i uključuje i akte osporavanja integriteta bosanske države, kao u međunarodno poznatom slučaju u kojem se novinar upozorava kako je džamija kralja Fahda u Sarajevu "saudijska teritorija"; i primjere jatakovanja s ekstremistima odgovornim za ratne zločine u vidu propuštanja pravosudnih organa bosanske države da i nakon gotovo 15 godina istraže i odgovarajuće osude zločine stranih islamskih ratnika nad hrvatskim civilima u okolini Travnika i srpskim u okolini Zavidovića; i poticanja antievropskih osjećanja u nasilnom reagovanju na karikaturu u danskim novinama s pečatom umiješanosti i same države u vidu učešća njenog tadašnjeg ambasadora u Danskoj u delegaciji islamskih zemalja koja premijeru te države uručuje protestnu notu; i otvorenog osporavanja - u islamističkoj publikaciji - razmjera holokausta; i širenja fetve koja pravi razliku između samoubistva kao sebičnog čina i navodno opravdanog samoubistva na putu džihada.
Mnogo je intelektualno teže – i rizičnije – suočiti se s činjenicom da ekstremizam dobija inspiraciju i ohrabrenja i iz uticajnih vjerskih, medijskih i političkih krugova. U bošnjačkom slučaju, krajnje je zabrinjavajuće kad se novinari iIi urednici koji, pored ostalog, izvještavaju o korupciji, poratnom profiterstvu i agresivnoj promociji Bosni i Hercegovini stranih ideologija u javnim istupima i medijskim kampanjama optužuju za “islamofobiju” i “antimuslimansko djelovanje”
Zanimljivo – istoga dana kad ja objavljena vijest iz Maoče stigla su i dva saopštenja o zabrinjavajućem stanju medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini: jedno iz Vašingtona – drugo iz Sarajeva.
Kopredsjednici takozvane helsinške komisije američkog Kongresa, senator Bendžamin Kardin (Benjamin L. Cardin) i kongresmen Alsi Hejstings (Alcee L. Hastings) izrazili su zabrinutost zbog nedavnog smjenjivanja čelnih ljudi državne i federalne televizije, Mehmeda Agovića i Duške Jurišić, a Udruga BH novinari ukazala je na odgovornost u pritiscima na medije vlasnika "Dnevnog avaza" i odnedavno osnivača nove političke partije Fahrudina Radončića. U saopštenju te udruge pored ostalog se kaže:
“Pozivanje na nacionalnu pripadnost Duške Jurišić i njeno antiislamsko djelovanje u kontekstu iskazivanja nezadovoljstva njenim uredničkim odlukama i načinom obavljanja novinarskih zadataka predstavljaju širenje mržnje na nacionalnoj osnovi. Istovremeno, to je i nezapamćen javni atak na ljudski, profesionalni i nacionalni integritet osobe koja je više od dvije decenije gradila novinarsku karijeru i obilježila bh. novinarstvo.”
To da li je skupina iz Donje Maoče zaista odgovorna za sve što joj se, povodom hapšenja sedmorice njenih pripadnika, stavlja na teret tek će se pokazati u zakonskom postupku koji je "u toku". Pravna država ima i obavezu i instrumente da zaštiti ustavni poredak i obezbijedi građanima i slobodu vjeroispovijesti i slobodu nevjerovanja.
Ali, problem agresivnih "uvoznih ideologija" ne može se riješiti samo sredstvima državne prinude. Tu je nezamjenjiva uloga vjerskih i političkih autoriteta i institucija, intelektualne elite i uopšte kritičke javnosti, i svakako slobodnih medija. Zato - i u naizgled nepovezanom kontekstu "slučaja Gornja Maoča" - i ovonedjeljna upopzorenja i američkih kongresmena i bosanskih novinara o žalosnom stanju medijskih sloboda valja primiti s krajnjom zabrinutošću.