Na početku svega, a evo i nakon svega, bila je i ostala zaokupljenost "planetarnom zavjerom": ona je služila kao ključni sastojak u zakuhavanju ratova devedesetih, od memorandumske teze o ugroženosti najmnogoljudnijeg naroda bivše Jugoslavije do njene razrade u vidu medijskog zastrašivanja naroda opasnostima od vatikansko-kominternovsko-šiptarsko-ustaško-tursko-fundamentalističko-mudžahedinske prijetnje obnovom najstrašnijih zlodjela iz prošlosti, od otomanske okupacije do ustaških logora, koji onda opravdavaju - ili čak nalažu - masovno traženje oružja kao rješenja za prijetnju koja se nadvila nad nama.
Sa distance od više od dvije decenije svako ko to hoće da vidi lako će zaključiti koliko je pogubno bilo to propovijedanje ugroženosti i posezanje za oružjem ali teorija zavjere i dalje je u širokoj dnevnopolitičkoj i medijskoj upotrebi. Ovoga ljeta ona se obnavlja u oživljavanju debata o navodnim imperijalnim ambicijama Turske na Balkanu; u pokušajima da se odgovornost za genocid - sa očitih počinitelja - nekako preusmjeri na Ameriku i Evropu; u nastojanjima da se u odsustvu bilo kakvog napretka u samoj Bosni i Hercegovini oživi ideja njene etničke podjele kao rješenje za postdejtonski ćorsokak.
Povod za sumnjičenja u vezi s imperijalnim ambicijama Turske došao je u pobjedničkom postizbornom govoru turskog premijera Erdogana u junu kad je, pored ostalog, rekao kako će njegova zemlja predstavljati i interese naroda Bliskog Istoka i muslimanskog svijeta.
"Vjerujte, danas je Sarajevo pobijedilo koliko i Istanbul, Bejrut je pobijedio koliko i Izmir, Damask koliko i Ankara, Ramalah, Nablus, Dženin, Zapadna Obala, Jerusalem pobijedili su koliko i Dijarbakir" - rekao je turski premijer.
Ta Erdoganova izjava izazvala je predvidivo nervoznu rekaciju najprije iz vrhova vodeće političke partije u Republici Srpskoj: njen izvršni sekretar ocijenio je da je ona neprihvatljiva i da "direktno dijeli Bosnu i Hercegovinu" jer se navodno turski premijer stavlja na stranu "sarajevocentričnih snaga" koje "smatraju da Bosna i Hercegovina pripada samo Bošnjacima".
Pogled iz vazduha na Belu kuću, arhivski snimak
To sumnjičenje turskog premijera za neprimjereno miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine nije neočekivano kad dolazi od predstavnika partije čiji je predsjednik svoj odnos prema toj zemlji odredio kad je rekao kako bi navijao za Bosnu i Hercegovinu "samo kad igra s Turskom" ali - u imalo ozbiljnijoj analizi - vidjelo bi se da je Erdogan zapravo želio da potcrta realno međunarodno uvažavanje i uticaj Turske u svjetskim poslovima. Kao članica NATO-a i značajan zapadni partner u borbi protiv svjetskog terorizma Turska, recimo, može doprinositi dobru balkanskih naroda i zemalja i tako što će podržavati njihovo pridruženje tom odbrambenomn savezu isključujući tako zauvijek mogućnost da se balkanske nesuglasice ponovo rješavaju opružjem. Turska, takođe, može doprinositi dobru u svom širem susjedstvu tako što će aktivnije učestvovati u ekonomskom razvoju šireg regiona. Pri tome, nasuprot istorijskim predrasudama obojenim sumnjičenjima, ona više ulaže u Srbiju nego u Bosnu i Hercegovinu i tako će biti i ubuduće, sve dok Bosna i Hercegovina ne postane uređeno tržište na kojem će vladati zakoni i konkurencija a ne plemenske bliskosti bilo s Turskom ili Rusijom. Ona, na kraju, tom dobru doprinosi i potičući balkanske sastanke na vrhu na kojima se pojavljuje kao saveznik i Srbije i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Premijerova postizborna pobjedničlka retorika, u kojoj jeste potcrtao posebnu solidarnost s muslimanskim svijetom, ni u tom izdvajanju "specijalnih veza i odnosa" ne razlikuje se bitno od posebnog interesovanja susjednih zemalja za njihove sunarodnike u Bosni i Hercegovini. U odnosu na tu zemlju, Turska uostalom ima i međunarodno priznatu obavezu u vidu članstva u Savjetu za implementaciju mira.
Politika zasnovana na paranoičnom insinuiranju zlih namjera najčešće se pokazuje štetnom za one koji je praktikuju.
To potezanje teorija zavjere u objašnjavanju balkanske bliže i dalje prošlosti obnavlja se ovih dana u nastojanjima da se i povodom podsjećanja na žrtve srebreničkog genocida nekako dokaže kako su za to odgovorne i Amerika i Evropa a eto najmanje vojska koja je pod Mladićevom komandom za samo nedjelju dana jula 1995. likvidirala više od osam hiljada srebreničkih muškaraca i dječaka. Tako moskovska Pravda, pozivajući se na britanskog generala koji je komandovao ponižavajuće beskorisnim mirovnim snagama Ujedinjenih nacija i na potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda donosi članak u kojem se odgovornost za "bosanski vjerski rat" prebacuje na Ameriku: on od Sjedinjenih Država traži izvinjenje što su ohrabrile Izetbegovića da odbaci lisabonski sporazum iz marta 1992, što su kršile embargo na oružje i dozvolile stranim mudžahedinima da uđu u Bosnu, što su obmanule Hrvate da uđu u hrvatsko-muslimansku federaciju ... Sve to kulminira obnavljanjem priče o podjeli kao najboljem i konačnom rješenju u kojoj se previđa istorijski dokazana činjenica da je ideja podjele bila poziv i poticaj na nasilje umjesto da bude bilo kakvo rješenja na početku ili na kraju balkanske tragedije devedesetih.
Tako moskovska Pravda, pozivajući se na britanskog generala koji je komandovao ponižavajuće beskorisnim mirovnim snagama Ujedinjenih nacija i na potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda donosi članak u kojem se odgovornost za "bosanski vjerski rat" prebacuje na Ameriku
Sa distance od više od dvije decenije svako ko to hoće da vidi lako će zaključiti koliko je pogubno bilo to propovijedanje ugroženosti i posezanje za oružjem ali teorija zavjere i dalje je u širokoj dnevnopolitičkoj i medijskoj upotrebi. Ovoga ljeta ona se obnavlja u oživljavanju debata o navodnim imperijalnim ambicijama Turske na Balkanu; u pokušajima da se odgovornost za genocid - sa očitih počinitelja - nekako preusmjeri na Ameriku i Evropu; u nastojanjima da se u odsustvu bilo kakvog napretka u samoj Bosni i Hercegovini oživi ideja njene etničke podjele kao rješenje za postdejtonski ćorsokak.
Povod za sumnjičenja u vezi s imperijalnim ambicijama Turske došao je u pobjedničkom postizbornom govoru turskog premijera Erdogana u junu kad je, pored ostalog, rekao kako će njegova zemlja predstavljati i interese naroda Bliskog Istoka i muslimanskog svijeta.
"Vjerujte, danas je Sarajevo pobijedilo koliko i Istanbul, Bejrut je pobijedio koliko i Izmir, Damask koliko i Ankara, Ramalah, Nablus, Dženin, Zapadna Obala, Jerusalem pobijedili su koliko i Dijarbakir" - rekao je turski premijer.
Ta Erdoganova izjava izazvala je predvidivo nervoznu rekaciju najprije iz vrhova vodeće političke partije u Republici Srpskoj: njen izvršni sekretar ocijenio je da je ona neprihvatljiva i da "direktno dijeli Bosnu i Hercegovinu" jer se navodno turski premijer stavlja na stranu "sarajevocentričnih snaga" koje "smatraju da Bosna i Hercegovina pripada samo Bošnjacima".
Politika zasnovana na paranoičnom insinuiranju zlih namjera najčešće se pokazuje štetnom za one koji je praktikuju.
To potezanje teorija zavjere u objašnjavanju balkanske bliže i dalje prošlosti obnavlja se ovih dana u nastojanjima da se i povodom podsjećanja na žrtve srebreničkog genocida nekako dokaže kako su za to odgovorne i Amerika i Evropa a eto najmanje vojska koja je pod Mladićevom komandom za samo nedjelju dana jula 1995. likvidirala više od osam hiljada srebreničkih muškaraca i dječaka. Tako moskovska Pravda, pozivajući se na britanskog generala koji je komandovao ponižavajuće beskorisnim mirovnim snagama Ujedinjenih nacija i na potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda donosi članak u kojem se odgovornost za "bosanski vjerski rat" prebacuje na Ameriku: on od Sjedinjenih Država traži izvinjenje što su ohrabrile Izetbegovića da odbaci lisabonski sporazum iz marta 1992, što su kršile embargo na oružje i dozvolile stranim mudžahedinima da uđu u Bosnu, što su obmanule Hrvate da uđu u hrvatsko-muslimansku federaciju ... Sve to kulminira obnavljanjem priče o podjeli kao najboljem i konačnom rješenju u kojoj se previđa istorijski dokazana činjenica da je ideja podjele bila poziv i poticaj na nasilje umjesto da bude bilo kakvo rješenja na početku ili na kraju balkanske tragedije devedesetih.