Povremena predavanja na univerzitetima, i posebno pitanja koja u tim prilikama postavljaju studenti, redovno me podsjećaju kako je taj dijalog dvosmjerna razmjena u kojoj i predavač uvijek ponešto nauči. Ako ništa više - da i neke događaje u kojima je i sam učestvovao vidi iz neke nove i svježije perspektive. Pitaju me tako u četvrtak uveče postdiplomci u Školi za javnu politiku Univerziteta Džordž Mejson (George Mason) u Arlingtonu u Virdžiniji: Šta kao svojevremeni predstavnik za štampu konferencije u Meksiku na kojoj je u decembru 2003. potpisivana Konvencija Ujedinjenih nacija o korupciji mislim o njenoj korisnosti i provođenju danas.
Može se na takva pitanja odgovoriti u maniru tipičnom za Ujedinjene nacije: navesti sve nove odredbe kojima se od zemalja članica traži ne samo praćenje, gonjenje i kažnjavanje korupcije nego i cijeli spektar preventivnih mjera u kojima se one obavezuju na uzajamnu pravosudnu saradnju i presijecanje tokova novca stečenog korupcijom i posebno odredaba o vraćanju opljačkanog bogatstva zemljama iz kojih je novac odnosen što je aktuelno recimo ovih dana sa vraćanjem Libiji novca koji su u svijet iznijeli najistureniji predstavnici Gadafijevog režima. To što su konvenciji do maja ove godine pristupile 154 zemlje i Evropska Unija zvuči kao dobra statistička potvrda njene univerzalne prihvaćenosti. (Bosna i Hercegovina je pristupila konvenciji 26. oktobra 2006; Hrvatska 24. aprila 2005; Srbija 25. decembra 2005.)
Sve to je samo formalni okvir, čije usvajanje jeste značajno u uspostavljanju pravne obaveze na međunarodnu saradnju u obračunu s korupcijom - "globalni odgovor na globalni izazov" - ali bilo bi naivno vjerovati kako države već samim svečanim preuzimanjem te međunarodne obaveze čine čak i početni korak u obuzdavanju korupcije. Drastičan primjer za to ponudila je već ta konferencija u Meksiku na kojoj je konvencija otvorena za potpise zemalja članica: Kenija je već na toj konferenciji ne samo potpisala nego i - kao prva zemlja u svijetu - formalno ratifikovala konvenciju da bi se pokazalo da nasuprot toj demonstraciji riješenosti da se stane na put pljački nacionalnog bogatstva koprupcija svih ovih godina nastavlja da bjesni a jedan ozbiljan izvještaj navodi da je samo porodica bivšeg predsjednika Daniela Arapa Moia u nekih 28 zemalja "sklonila na sigurno" gotovo dvije milijarde dolara ilegalnog novca.
Gledano iz bosanske - pa i šire balkanske - perspektive, nije teško pokazati da to što su ta i susjedne zemlje prihvatile konvenciju nikako ne znači da je već samim tim u njima manje korupcije. Naprotiv - relevantne međunarodne organizacije, uključujući Transparency International, smatraju Bosnu i Hercegovinu "najkorumpiranijom zemljom u regionu" i jednom od najkorumpiranijih u Evropi.
Štete od korupcije ne mjere se samo onim najočitijim posljedicama - kao što je provođenje privatizacije nekadašnjih društvenih firmi u odsustvu izbjeglih i prognanih koji su učestvovali u njihovom podizanju i posebno u favorizovanju u toj privatizaciji rodbinski i politički "najpovezanijih" ili onih koji su mogli najbolje da plate političke usluge i uticaje – nego i znatno veći gubitak u vidu obeshrabrivanja ulaska stranog kapitala i investicija.
Čak i najbolji zakoni ne mogu sami po sebi obuzdati korupciju.
Za takvo šta potrebni su nezavisno pravosuđe i kultura vladavine prava; aktivan nevladin sektor i demokratska javnost; nezavisni i profesionalni mediji. Već i površan uvid u – recimo – bosanskohercegovačku stvarnost pokazuje da u njoj nije ispunjen nijedan od ova tri preduslova za suprotstavljanje korupciji.
Akcija za borbu protiv korupcije, Sarajevo, 08. jun 2011.
Kad je riječ o pravosuđu i vladavini prava – etničke političke elite aktivno potkopavaju uspostavljanje nezavisnih i autoritativnih pravosudnih organa sve do otvorene deligitimizacije bilo čega što nije etnički podobno (ekstreman primjer je izjava kako „ne mogu nama suditi sudije muslimani“ iako se izjave slične prirode i štetnih učinaka mogu čuti i na drugoj strani u vidu, recimo, često ponavljane sumnje kako „drugi“ ne razumiju muslimane i otuda „mi treba sami da vodimo svoje poslove“.)
Ništa bolje nije ni stanje u vezi s nevladinim sektorom i demokratskom javnošću: čak i dokumentovani izvještaji o korupciji – uključujuči i primjere korupcije u političkim vrhuškama – ne uspijevaju da proizvedu revolt u javnosti koji bi vodio promjenama: nacionalistička retorika dovoljna je da u svakoj novoj rundi „demokratskih izbora“ potisne u stranu svako propitivanje o porijeklu novostečenog bogatstva vodećih političara i njihovih ideoloških ili rodbinskih prvih pratilja.
Najzad, i riječ-dvije o medijima: političke oligarhije sva tri etnička predznaka više se trude da razgrade nego da izgrade javne televizijske servise. Njihova nezavisnost direktno je ugrožena nakaradnim razumijevanjem već i same prirode javnog servisa u kojem se javno poistovjećuje s državnim pa se podrazumijeva da stranački dirigovani upravni odbori mogu kad god to hoće smjenjivati urednike što je i najpouzdaniji način za kontrolu sadržaja programa. A sve dok je tako, svi antikorupcijski zakoni moći će da stanu u pouku „uzmi ago koliko ti drago“.
Može se na takva pitanja odgovoriti u maniru tipičnom za Ujedinjene nacije: navesti sve nove odredbe kojima se od zemalja članica traži ne samo praćenje, gonjenje i kažnjavanje korupcije nego i cijeli spektar preventivnih mjera u kojima se one obavezuju na uzajamnu pravosudnu saradnju i presijecanje tokova novca stečenog korupcijom i posebno odredaba o vraćanju opljačkanog bogatstva zemljama iz kojih je novac odnosen što je aktuelno recimo ovih dana sa vraćanjem Libiji novca koji su u svijet iznijeli najistureniji predstavnici Gadafijevog režima. To što su konvenciji do maja ove godine pristupile 154 zemlje i Evropska Unija zvuči kao dobra statistička potvrda njene univerzalne prihvaćenosti. (Bosna i Hercegovina je pristupila konvenciji 26. oktobra 2006; Hrvatska 24. aprila 2005; Srbija 25. decembra 2005.)
Već i površan uvid u – recimo – bosanskohercegovačku stvarnost pokazuje da u njoj nije ispunjen nijedan od preduslova za suprotstavljanje korupciji.
Sve to je samo formalni okvir, čije usvajanje jeste značajno u uspostavljanju pravne obaveze na međunarodnu saradnju u obračunu s korupcijom - "globalni odgovor na globalni izazov" - ali bilo bi naivno vjerovati kako države već samim svečanim preuzimanjem te međunarodne obaveze čine čak i početni korak u obuzdavanju korupcije. Drastičan primjer za to ponudila je već ta konferencija u Meksiku na kojoj je konvencija otvorena za potpise zemalja članica: Kenija je već na toj konferenciji ne samo potpisala nego i - kao prva zemlja u svijetu - formalno ratifikovala konvenciju da bi se pokazalo da nasuprot toj demonstraciji riješenosti da se stane na put pljački nacionalnog bogatstva koprupcija svih ovih godina nastavlja da bjesni a jedan ozbiljan izvještaj navodi da je samo porodica bivšeg predsjednika Daniela Arapa Moia u nekih 28 zemalja "sklonila na sigurno" gotovo dvije milijarde dolara ilegalnog novca.
Gledano iz bosanske - pa i šire balkanske - perspektive, nije teško pokazati da to što su ta i susjedne zemlje prihvatile konvenciju nikako ne znači da je već samim tim u njima manje korupcije. Naprotiv - relevantne međunarodne organizacije, uključujući Transparency International, smatraju Bosnu i Hercegovinu "najkorumpiranijom zemljom u regionu" i jednom od najkorumpiranijih u Evropi.
Štete od korupcije ne mjere se samo onim najočitijim posljedicama - kao što je provođenje privatizacije nekadašnjih društvenih firmi u odsustvu izbjeglih i prognanih koji su učestvovali u njihovom podizanju i posebno u favorizovanju u toj privatizaciji rodbinski i politički "najpovezanijih" ili onih koji su mogli najbolje da plate političke usluge i uticaje – nego i znatno veći gubitak u vidu obeshrabrivanja ulaska stranog kapitala i investicija.
Čak i najbolji zakoni ne mogu sami po sebi obuzdati korupciju.
Za takvo šta potrebni su nezavisno pravosuđe i kultura vladavine prava; aktivan nevladin sektor i demokratska javnost; nezavisni i profesionalni mediji. Već i površan uvid u – recimo – bosanskohercegovačku stvarnost pokazuje da u njoj nije ispunjen nijedan od ova tri preduslova za suprotstavljanje korupciji.
Kad je riječ o pravosuđu i vladavini prava – etničke političke elite aktivno potkopavaju uspostavljanje nezavisnih i autoritativnih pravosudnih organa sve do otvorene deligitimizacije bilo čega što nije etnički podobno (ekstreman primjer je izjava kako „ne mogu nama suditi sudije muslimani“ iako se izjave slične prirode i štetnih učinaka mogu čuti i na drugoj strani u vidu, recimo, često ponavljane sumnje kako „drugi“ ne razumiju muslimane i otuda „mi treba sami da vodimo svoje poslove“.)
Ništa bolje nije ni stanje u vezi s nevladinim sektorom i demokratskom javnošću: čak i dokumentovani izvještaji o korupciji – uključujuči i primjere korupcije u političkim vrhuškama – ne uspijevaju da proizvedu revolt u javnosti koji bi vodio promjenama: nacionalistička retorika dovoljna je da u svakoj novoj rundi „demokratskih izbora“ potisne u stranu svako propitivanje o porijeklu novostečenog bogatstva vodećih političara i njihovih ideoloških ili rodbinskih prvih pratilja.
Najzad, i riječ-dvije o medijima: političke oligarhije sva tri etnička predznaka više se trude da razgrade nego da izgrade javne televizijske servise. Njihova nezavisnost direktno je ugrožena nakaradnim razumijevanjem već i same prirode javnog servisa u kojem se javno poistovjećuje s državnim pa se podrazumijeva da stranački dirigovani upravni odbori mogu kad god to hoće smjenjivati urednike što je i najpouzdaniji način za kontrolu sadržaja programa. A sve dok je tako, svi antikorupcijski zakoni moći će da stanu u pouku „uzmi ago koliko ti drago“.