Gledajući uoči zeničkog revanša s Portugalom po drugi put – oslobodjen strahova , želja i uzbudjenja s kojima se gleda fudbal uživo – snimak prve utakmice u Lisabonu rekao sam sinovima i američkim prijateljima koji su dijelili s nama nade za odlazak Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo kako me taj snimak upućuje na matematički očit ključ uspjeha u revanšu: ako Misimović bude igrao 20-30 posto bolje, a on to dokazano može, onda to znači 10-15 posto više prilika za Džeku i Ibiševića, a i oni su već pokazali šta mogu. I sada sam uvjeren da je računica bila tačna ali je imala nepopravljivu grešku: Misimović, naime, nije igrao u revanšu i bez njega je cijeli tim igrao slabije nego u LIsabonu.
Kao bivši urednik sportske rubrike, čije iskustvo uključuje i izvještavanje iz vjerovatno najdramatičnijih kvalifikacija za svjetsko prvenstvo reprezentacije bivše zajedničke države – sa one utakmice protiv Grčke u Atini (4:2) u decembru 1973. godine u kojoj je tek Karasijev gol na samom kraju omogućio odlazak na “majstoricu” sa Španijom u Frankfurtu; pa izvještavanje s te utakmice u kojoj je gol Katalinskog odveo Jugoslaviju na Svjetsko oprvenstvo 1974. u Njemačkoj; pa izvještavanje s tog šampionata … (i sad već sebi počinjem ličiti na časne starce u čijim su prepričavanjima ratnih uspomena naše Kozare, Sutjeske i Neretve u svakom novom kazivanju bivale sve veličanstvenije) – ne mogu, ipak, a da se ne osvrnem na emocionalno neizbježan ali po perspektive bosanskohercegovačkog fudbala nepopravljivo štetan tok javne debate nakon zeničkog neuspjeha.
Nepomirljivu prirodu te debate najslikovitije izražava već sami naslov jednog od debatnih foruma: Ćiro ili Misimović. Javnost koja je do poraza protiv Portugala, treba li naglašavati: reprezentacije sa neuporedivo većom reputacijom i dosadašnjim rezultatima, euforično veličala i Misimovića Blaževića– sve do kićenja selektora počasnim doktoratom nauka – sada odjednom otpisuje ili jednog ili drugog ili obojicu.
Ne treba prešutjeti da su i oni sami tome doprinijeli: najprije Blažević – tako što je u svom oduvijek karakterističnom, “što na umu – to na drumu”, maniru javno dijelio vlastite nedoumice sve do predvorja kakve zavjere o tome zašto je Misimović igrao loše u Portugalu, okrivljujući ga da su njegove dvije izgubljene lopte koštale reprezentaciju dva žuta kartona, a onda i vlastite sumnje u povredu zbog koje Misimović nije igrao u Zenici a samo tri dana kasnije ipak jeste igrao za Wolfsburg u Bundesligi. Onda i Misimović – javnim, iako profesionalno uzdržanim i pristojnim, odgovorom na selektorova sumnjičenja.
Tačno je da Misimović u Lisabonu nije igrao na nivou očekivanja i dokazanih mogućnosti, kao što je zakonito da i najveći svjetski asovi imaju loš dan i da bi – u prekopavanjima po tome šta je sve moglo biti a nije bilo mogla da se postave i pitanja kako to da nijedan od tri udarca u prečku ili stativu nije završio u golu; i zašto nikoga nije bilo ispred druge stative da spriječi pobjednički gol Portugalaca; i, uostalom, ne bi li i Blažević mnogo bolje uradio da je ranije ili čak od početka uveo u igru Pjanića i Muslimovića – ali to su sve beskorisne manifestacije naknadne pameti koje samo potiču i produbljuju sumnjičenja i razdor umjesto da eventualno posluže u nekoj budućoj sličnoj prilici u vidu “naučenih lekcija”.
Sa samo malo manje euforije i više realizma lako bi se, ipak, bilo složiti da su i Blažević i Misimović dali presudan doprinos usponu Bosne i Hercegovine na sami prag Svjetskog šampionata, u grupi u kojoj su iza nje ostali medjunarodna fudbalska sila kakva je Turska i zemlja sa neuporedivo većim fudbalskim resursima kakva je Belgija. To što se uopšte dospjelo pred vrata Južne Afrike, dalje nego što su stigle mnoge zemlje bolje rangirane u svjetskom fudbalu, iz te perspektive zdravog realizma prije je uspjeh nego katastrofa u koju to iskustvo pretvaraju neodmjerena reagovanja u javnosti.
U tim reagovanjima obnavljaju se i neko vrijeme zatajena neprijateljstva prema Fudbalskom savezu i njegovim čelnicima, i nema ništa prirodnije nego da se preispituje – i pravno sankcioniše – zakonitost njihovog rada i poslovanja, ali nema i ništa štetnije od pokušaja da se bijes na fudbalsku birokratiju projektuje i na reprezentaciju, njene igrače i selektora i da se od njih zahtijeva da se izjašnjavaju za ili protiv saveza. Njihovo je da igraju fudbal, i pokazali su da to rade jako dobro, a sve ostalo je stvar tužilaštava, sudova i statutarnih procedura.
Od časnog poraza protiv Portugala postoje uglavnom dva moguća puta: jedan je – da se što skorije okupe svi kojima je do budućnosti bosanskohercegovačkog fudbala, uključujući i Blaževića i Misimovića i cijeli sadašnji državni tim, i da vide šta se sve na dobrim temeljima sadašnje reprezentacije može popraviti i nadgraditi za nove uzlete, a drugi – put sumnjičenja, razdora i razlaza kojem vode neumjerena reagovanja iz protekle dvije nedjelje.
Kao bivši urednik sportske rubrike, čije iskustvo uključuje i izvještavanje iz vjerovatno najdramatičnijih kvalifikacija za svjetsko prvenstvo reprezentacije bivše zajedničke države – sa one utakmice protiv Grčke u Atini (4:2) u decembru 1973. godine u kojoj je tek Karasijev gol na samom kraju omogućio odlazak na “majstoricu” sa Španijom u Frankfurtu; pa izvještavanje s te utakmice u kojoj je gol Katalinskog odveo Jugoslaviju na Svjetsko oprvenstvo 1974. u Njemačkoj; pa izvještavanje s tog šampionata … (i sad već sebi počinjem ličiti na časne starce u čijim su prepričavanjima ratnih uspomena naše Kozare, Sutjeske i Neretve u svakom novom kazivanju bivale sve veličanstvenije) – ne mogu, ipak, a da se ne osvrnem na emocionalno neizbježan ali po perspektive bosanskohercegovačkog fudbala nepopravljivo štetan tok javne debate nakon zeničkog neuspjeha.
Nepomirljivu prirodu te debate najslikovitije izražava već sami naslov jednog od debatnih foruma: Ćiro ili Misimović. Javnost koja je do poraza protiv Portugala, treba li naglašavati: reprezentacije sa neuporedivo većom reputacijom i dosadašnjim rezultatima, euforično veličala i Misimovića Blaževića– sve do kićenja selektora počasnim doktoratom nauka – sada odjednom otpisuje ili jednog ili drugog ili obojicu.
Ne treba prešutjeti da su i oni sami tome doprinijeli: najprije Blažević – tako što je u svom oduvijek karakterističnom, “što na umu – to na drumu”, maniru javno dijelio vlastite nedoumice sve do predvorja kakve zavjere o tome zašto je Misimović igrao loše u Portugalu, okrivljujući ga da su njegove dvije izgubljene lopte koštale reprezentaciju dva žuta kartona, a onda i vlastite sumnje u povredu zbog koje Misimović nije igrao u Zenici a samo tri dana kasnije ipak jeste igrao za Wolfsburg u Bundesligi. Onda i Misimović – javnim, iako profesionalno uzdržanim i pristojnim, odgovorom na selektorova sumnjičenja.
Tačno je da Misimović u Lisabonu nije igrao na nivou očekivanja i dokazanih mogućnosti, kao što je zakonito da i najveći svjetski asovi imaju loš dan i da bi – u prekopavanjima po tome šta je sve moglo biti a nije bilo mogla da se postave i pitanja kako to da nijedan od tri udarca u prečku ili stativu nije završio u golu; i zašto nikoga nije bilo ispred druge stative da spriječi pobjednički gol Portugalaca; i, uostalom, ne bi li i Blažević mnogo bolje uradio da je ranije ili čak od početka uveo u igru Pjanića i Muslimovića – ali to su sve beskorisne manifestacije naknadne pameti koje samo potiču i produbljuju sumnjičenja i razdor umjesto da eventualno posluže u nekoj budućoj sličnoj prilici u vidu “naučenih lekcija”.
Sa samo malo manje euforije i više realizma lako bi se, ipak, bilo složiti da su i Blažević i Misimović dali presudan doprinos usponu Bosne i Hercegovine na sami prag Svjetskog šampionata, u grupi u kojoj su iza nje ostali medjunarodna fudbalska sila kakva je Turska i zemlja sa neuporedivo većim fudbalskim resursima kakva je Belgija. To što se uopšte dospjelo pred vrata Južne Afrike, dalje nego što su stigle mnoge zemlje bolje rangirane u svjetskom fudbalu, iz te perspektive zdravog realizma prije je uspjeh nego katastrofa u koju to iskustvo pretvaraju neodmjerena reagovanja u javnosti.
U tim reagovanjima obnavljaju se i neko vrijeme zatajena neprijateljstva prema Fudbalskom savezu i njegovim čelnicima, i nema ništa prirodnije nego da se preispituje – i pravno sankcioniše – zakonitost njihovog rada i poslovanja, ali nema i ništa štetnije od pokušaja da se bijes na fudbalsku birokratiju projektuje i na reprezentaciju, njene igrače i selektora i da se od njih zahtijeva da se izjašnjavaju za ili protiv saveza. Njihovo je da igraju fudbal, i pokazali su da to rade jako dobro, a sve ostalo je stvar tužilaštava, sudova i statutarnih procedura.
Od časnog poraza protiv Portugala postoje uglavnom dva moguća puta: jedan je – da se što skorije okupe svi kojima je do budućnosti bosanskohercegovačkog fudbala, uključujući i Blaževića i Misimovića i cijeli sadašnji državni tim, i da vide šta se sve na dobrim temeljima sadašnje reprezentacije može popraviti i nadgraditi za nove uzlete, a drugi – put sumnjičenja, razdora i razlaza kojem vode neumjerena reagovanja iz protekle dvije nedjelje.