Bosanskohercegovački majstori natezanja etničkog konopca, zaokupljeni maksimalističkim fantazijama o “ukidanju” ili “otcjepljenju” dejtonskih entiteta, nikada nisu dovoljno ozbiljno razmotrili i “plan B”, odnosno neki smislen odgovor na pitanje: a šta ako ne bude onako kako mi hoćemo?
Samo to odsustvo sposobnosti da se prate, razumiju i uvažavaju političke realnosti; to ničim potkrijepljeno samoljublje u kojem se ne čuje i ne uvažava niko osim samog sebe i onih koji govore i pišu ono što želimo čuti; taj koktel intelektualne zapuštenosti, političke bahatosti i informativne izolacije može da objasni kako su i zašto bosanskohercegovački učesnici nakon prve runde razgovora prošle nedjelje govorili kako “nikakvih predloga nije ni bilo” ili da – i nakon najzad usaglašenih poruka iz Vašingtona i Brisela – i dalje guslaju kako “nama ustavne promjene nisu potrebne”.
Razočarenje je posljedica neosnovano velikih očekivanja, od najave kako bi taj sastanak mogao biti neka vrsta “Dejtona II” do raspirivanja očekivanja kako bi mogao rezultirati skorim ukidanjem funkcije i ovlašćenja Visokog predstavnika i njegovom zamjenom manje autoritativnim predstavnikom Evropske Unije. Da nije riječ o partnerima među kojima prevlađuju oni kojima značenja izrečenoga valja nacrtati da bi ih razumjeli, moglo se i prije butmirskog sijela lako zaključiti kako će osnova usaglašenog američko-evropskog zahtjeva biti deblokada proevropskih reformi i uspostava funkcionalne države koja može pregovarati I odlučivati o promjenama neophodnim za približavanje Evropi I NATO-u bez enitetskih blokada i ucjena.
Moglo se, takođe, znati i da u ovim razgovorima neće biti govora ni o promjeni “dvoentitetskog uređenja” ni o ukidanju tzv. entitetskog glasanja.
Što se tiče ukidanja Visokog predstavnika, Evropa poručuje kako bez toga BiH ne može početi ni pregovore o pridruženju – jer Unija može da prihvati samo funkcionirajuću državu a ne neku vrstu protektorata – a Sjedinjene Države slažu se da to jeste bitno za sljedeći korak prema Evropi ali da može da se desi samo onda kad se ispune poznatih pet ciljeva i dva uslova, uključujući i najvažniji: da je politička situacija povoljna a država nepovratno na putu euroatlantskih integracija.
To je okvir u kojem će se odvijati razgovori.
Ali, da se vratimo pitanju iz uvoda ovog teksta: šta ako “strane u pregovorima” ostanu na pozicijama iz protekle tri godina kojima su jedni zaustavili proces postepenih promjena ustava a drugi ga čak i vratili koju godinu unazad? Cijenu tog istrajavanja na nepomirljivim krajnostima platiće, prije svega, građani u vidu sasvim realne perspektive da drugog voza, prema Evropi i NATO-, možda i ne bude. Nije li upravo ovih dana Evropa nedvosmisleno poručila kako je Hrvatska odmakla na tom putu, kako Srbija, Makedonija i Crna Gora takođe napreduju i kako bi rado vidjela i Bosnu i Hercegovinu u tom društvu ali da ne može dozvoliti ni da ostali u regionu budu taoci onih u Bosni kojima nije do Evrope.
Osim građana – cijenu će, međutim platiti i političari odgovorni za odbijanje proevropskih promjena. Svijet je po običaju odmakao u usaglašavanju “plana B” u slučaju da BiH propusti i ovaj voz. Otrežnjujuće razmišljanje o tome nedavno je iznio jedan od ključnih autora dejtonskog ustava Džim O’Brajen (Jim O’Brien) u izvještaju podnesenom američkom Institutu za mir pod naslovom “Novi dnevni red za Bosnu i Hercegovinu”. On predlaže da svijet snažnije podrži približavanje Evropi bosanskih susjeda – Hrvatske, Srbije, Makedonije pa i Crne Gore, Kosova i Albanije – i da se aktivno posveti suzbijanju privilegija na kojima bosanske političke vođe zasnivaju samovolju: da im uskrati moć da nagrađuju sljedbenike zapošljavanjem u javnim službama, da im smanjuje budžete kojima raspolažu i da striktnije insistira na ispunjavanju međunarodno važećih standarda u vezi sa zdravstvenim inspekcijama, da im uskrati međunarodno uvažavanje i da pokaže koliko je njihov položaj privilegovan u odnosu na ogromnu većinu stanovništva.
O’Brajan predviđa da će bosanski političari nastaviti da se protive bilo kakvim mjerama kojima se ograničava njihova moć ali i da će dvije snažne struje smjesta početi da djeluju protiv njih:
“Prvo, kako bosanski susjedi – a vremenom i mnogi građani BiH – budu ubrzano napredovali prema Evropskoj Uniji, bosanski političari će sve više izgledati izgubljeni u vremenu kao što i jesu; i drugo, važnije, bosanske političke vođe će biti oslabljene u nastojanjima da se suprotstave i kako budu gubili moć nad stvarima za koje se bore – automobilima, zapošljavanju u vladi, trošenju za predsjednike – te će stvari biti sve manje odbranjive”.
Takav “plan B” može da zvuči i cinično, naročito ako dolazi od nekoga ko je kumovao i svim dejtonskim nesavršenostima, ali je on i surovo realističan koliko i upozorenje švedskog diplomate kako sljedećeg voza može i ne biti. Moralistička kritika takve ravnodušnosti nije ni od kakve pomoći ili koristi: djelotvoran bi bio samo domaći “plan B” – šta da se uradi da se ostvare aspiracije građana o evropskoj budućnosti.
Samo to odsustvo sposobnosti da se prate, razumiju i uvažavaju političke realnosti; to ničim potkrijepljeno samoljublje u kojem se ne čuje i ne uvažava niko osim samog sebe i onih koji govore i pišu ono što želimo čuti; taj koktel intelektualne zapuštenosti, političke bahatosti i informativne izolacije može da objasni kako su i zašto bosanskohercegovački učesnici nakon prve runde razgovora prošle nedjelje govorili kako “nikakvih predloga nije ni bilo” ili da – i nakon najzad usaglašenih poruka iz Vašingtona i Brisela – i dalje guslaju kako “nama ustavne promjene nisu potrebne”.
Razočarenje je posljedica neosnovano velikih očekivanja, od najave kako bi taj sastanak mogao biti neka vrsta “Dejtona II” do raspirivanja očekivanja kako bi mogao rezultirati skorim ukidanjem funkcije i ovlašćenja Visokog predstavnika i njegovom zamjenom manje autoritativnim predstavnikom Evropske Unije. Da nije riječ o partnerima među kojima prevlađuju oni kojima značenja izrečenoga valja nacrtati da bi ih razumjeli, moglo se i prije butmirskog sijela lako zaključiti kako će osnova usaglašenog američko-evropskog zahtjeva biti deblokada proevropskih reformi i uspostava funkcionalne države koja može pregovarati I odlučivati o promjenama neophodnim za približavanje Evropi I NATO-u bez enitetskih blokada i ucjena.
Moglo se, takođe, znati i da u ovim razgovorima neće biti govora ni o promjeni “dvoentitetskog uređenja” ni o ukidanju tzv. entitetskog glasanja.
Što se tiče ukidanja Visokog predstavnika, Evropa poručuje kako bez toga BiH ne može početi ni pregovore o pridruženju – jer Unija može da prihvati samo funkcionirajuću državu a ne neku vrstu protektorata – a Sjedinjene Države slažu se da to jeste bitno za sljedeći korak prema Evropi ali da može da se desi samo onda kad se ispune poznatih pet ciljeva i dva uslova, uključujući i najvažniji: da je politička situacija povoljna a država nepovratno na putu euroatlantskih integracija.
To je okvir u kojem će se odvijati razgovori.
Ali, da se vratimo pitanju iz uvoda ovog teksta: šta ako “strane u pregovorima” ostanu na pozicijama iz protekle tri godina kojima su jedni zaustavili proces postepenih promjena ustava a drugi ga čak i vratili koju godinu unazad? Cijenu tog istrajavanja na nepomirljivim krajnostima platiće, prije svega, građani u vidu sasvim realne perspektive da drugog voza, prema Evropi i NATO-, možda i ne bude. Nije li upravo ovih dana Evropa nedvosmisleno poručila kako je Hrvatska odmakla na tom putu, kako Srbija, Makedonija i Crna Gora takođe napreduju i kako bi rado vidjela i Bosnu i Hercegovinu u tom društvu ali da ne može dozvoliti ni da ostali u regionu budu taoci onih u Bosni kojima nije do Evrope.
Osim građana – cijenu će, međutim platiti i političari odgovorni za odbijanje proevropskih promjena. Svijet je po običaju odmakao u usaglašavanju “plana B” u slučaju da BiH propusti i ovaj voz. Otrežnjujuće razmišljanje o tome nedavno je iznio jedan od ključnih autora dejtonskog ustava Džim O’Brajen (Jim O’Brien) u izvještaju podnesenom američkom Institutu za mir pod naslovom “Novi dnevni red za Bosnu i Hercegovinu”. On predlaže da svijet snažnije podrži približavanje Evropi bosanskih susjeda – Hrvatske, Srbije, Makedonije pa i Crne Gore, Kosova i Albanije – i da se aktivno posveti suzbijanju privilegija na kojima bosanske političke vođe zasnivaju samovolju: da im uskrati moć da nagrađuju sljedbenike zapošljavanjem u javnim službama, da im smanjuje budžete kojima raspolažu i da striktnije insistira na ispunjavanju međunarodno važećih standarda u vezi sa zdravstvenim inspekcijama, da im uskrati međunarodno uvažavanje i da pokaže koliko je njihov položaj privilegovan u odnosu na ogromnu većinu stanovništva.
O’Brajan predviđa da će bosanski političari nastaviti da se protive bilo kakvim mjerama kojima se ograničava njihova moć ali i da će dvije snažne struje smjesta početi da djeluju protiv njih:
“Prvo, kako bosanski susjedi – a vremenom i mnogi građani BiH – budu ubrzano napredovali prema Evropskoj Uniji, bosanski političari će sve više izgledati izgubljeni u vremenu kao što i jesu; i drugo, važnije, bosanske političke vođe će biti oslabljene u nastojanjima da se suprotstave i kako budu gubili moć nad stvarima za koje se bore – automobilima, zapošljavanju u vladi, trošenju za predsjednike – te će stvari biti sve manje odbranjive”.
Takav “plan B” može da zvuči i cinično, naročito ako dolazi od nekoga ko je kumovao i svim dejtonskim nesavršenostima, ali je on i surovo realističan koliko i upozorenje švedskog diplomate kako sljedećeg voza može i ne biti. Moralistička kritika takve ravnodušnosti nije ni od kakve pomoći ili koristi: djelotvoran bi bio samo domaći “plan B” – šta da se uradi da se ostvare aspiracije građana o evropskoj budućnosti.