Povratak generala Jovana Divjaka u Sarajevo nakon petomjesečnog prinudnog boravka u nekoj vrsti kućnog pritvora u Beču bio je, za većinu građana Sarajeva, rijedak trenutak radosti. Ona je možda najsnažnije izražena u preimenovanju grada na transparentima dobrodošlice u Sarajovo. Iz iskustva troipogodišnjeg života u Beču znam da je to jedan od najugodnijih gradova čak i za neželjeni boravak, a iz razmjene poruka i sa njim i s nekim od ljudi koji su brinuli da mu olakšaju bečke dane, znam da je General hrabro podnosio nepravdu koja mu je nanesena zadržavanjem u Beču na osnovu srbijanske potjernice za njegovu ulogu u napadu na kolonu Jugoslovenske armije u povlačenju iz Sarajeva u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. Iako je baš sve bilo na njegovoj strani - pored ostalog i video snimci na kojima Divjak očajnički viče "Ne pucaj"; i prethodni nalaz londonskog suda povodom slične optužnice protiv Ejupa Ganića da u vrijeme ratnog sukoba napad na kolonu neprijateljske vojske i nije sam po sebi ratni zločin; i da je riječ o politički motivisanoj a ne pravno osnovanoj optužnici - trebalo je punih pet mjeseci da i austrijsko pravosuđe zaključi da nema osnova za gonjenje i da dozvoli Generalu da se vrati kući.
Zato je potpuno razumljiva, pa i dirljiva, bila javna demonstracija radosti u petak, 29. jula, povodom Generalovog povratka u grad u kojem je u ratnim godinama, 1992-95, bio jedan od simbola odbrane. Osim njegove porodice najviše su se radovala "Generalova djeca", desetine mladih ljudi kojima je nakon rata - kao osnivač udruženja Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu - osigurao školovanje u teška poratna vremena.
Ne treba da čudi što je u jednom tako inspirativnom trenutku, kao što je uspravni povratak Generala u grad u čijoj je odbrani u najtežim danima igrao tako časnu ulogu, bilo i pokušaja da se i neke političke partije, aspiranti i slavoljupci okoriste bilo tek slikajući se s Generalom ili čak nastojeći da prisvoje zasluge za moralnu i pravnu pobjedu.
Lično ni najmanje ne dijelim osjećanja onih koji su ovim povodom požurili da dovode u pitanje motive sretno udate Bosanke koja je, kao i u slučaju Ganićevog hapšenja u Londonu, svoje mogućnosti - novac, lične i porodične veze i pristup medijima - stavila na raspolaganje Generalu i njegovoj odbrani: čini mi se da se tu radi o zadovoljstvu dobročinstva i korištenju vlastitog društvenog statusa za odbranu vrijednosti u koje se vjeruje.
Ako to ljudi primjećuju i poštuju, utoliko bolje.
Postoje, međutim, i najmanje tri kategorije moralnog profiterstva u vezi s Generalovim trijumfalnim povratkom.
Jedna je "državotvorna".
Licitira se s tim koliko su predstavnici "države" učinili ili nisu učinili za Generala. Divjak je, iako ima i razloga za gorčinu koju je izrazio tek podsjećanjem kako ga je hapsila i Armija, dostojanstveno odbio velikodušnu ponudu da pred kamerama na sarajevskom aerodromu kritikuje pasivnost zvaničnih vlasti prema njegovom zatočeništvu: "Ako je država oličena u ambasadoru, onda je ambasador (Haris Hrle) bio uz mene". Država je za Generala i za sve druge koji se suočavaju s fantomskim potjernicama iz Srbije mogla i morala uraditi mnogo više u poratnim godinama u kojima je morala s puno više upornosti i riješenosti istražiti i kazniti ratne zločine počinjene "na teritorijama pood kontrolom Armije BiH" i sklopiti funkcionirajuće međudržavne sporazume koji bi spriječili emitovanje optužnica bez pokrića iz susjednih zemalja.
Druga je "opoziciona".
Ima, naime, onih koji primjećuju kako se bivši bošnjački član državnog predsjedništva u ovom, kao i u Ganićevom slučaju, angažovao više od svoga nasljednika. S malo manje političke pristrasnosti lako bi se bilo sjetiti da je riječ o političaru koji je imao jednu od ključnih uloga u procesu nastajanja dejtonskog sporazuma uključujući i sve njegove odrebe kojima se država trajno onesposobljava da se na bilo koji koristan način bavi prevazilaženjem ratnog nasljeđa i dubokih podjela i nepovjerenja. Iz te pozicije neposrednog učesnika dejtonske trgovine principima napadati taj sporazum ima okus uzaludnog zakasnjelog kajanja.
Treća je "građanska".
Dijelim osjećanja najvećeg dijela svojih sarajevskih sugrađana koji su dočekali Generala kao najrođenijeg. Ali, njegov povratak u svoj grad bio je prije svega trijumf Sarajeva iz 1992. godine u čijem je suprotstavljanju opsadi Jovan Divjak bio možda najvidljiviji - ali nikako i jedini - primjer i simbol vrijednosti građanskog Sarajeva među Sarajlijama svih nacionalnosti. To je bila pobjeda onog Sarajeva u kojem su protiv prvih SDS-barikada iz novosarajevskih naselja marširali i sarajevski Srbi kao i svi njihovi sugrađani; u kojem su mitraljeskoj, snajperskoj i artiljerijskoj vatri s brda bili jednako iuzloženi Srbi kao i svi ostali ("Mladić: "Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo!"); u kojem je komšijska solidarnost bila iznad ideološki potpaljivanog komšijskog nepovjerenja; i u kojem još nije bilo orkestrirane hajke protiv "miješanih brakova" i Djeda Mraza, ni vjeronauke u javnim školama koja od najmanjih nogu i trajno dijeli djecu.
Generalov povratak kući bio je, na kraju, i poraz politički motivisanih nastojanja da se i nasumičnim optužnicama dokazuje kako su "svi činili zločine" i kako su "svi jednako krivi" umjesto da se krivica individualizuje i dokumentuje.
Generalov povratak kući bio je, na kraju, i poraz politički motivisanih nastojanja da se i nasumičnim optužnicama dokazuje kako su "svi činili zločine" i kako su "svi jednako krivi" umjesto da se krivica individualizuje i dokumentuje.
Zato je potpuno razumljiva, pa i dirljiva, bila javna demonstracija radosti u petak, 29. jula, povodom Generalovog povratka u grad u kojem je u ratnim godinama, 1992-95, bio jedan od simbola odbrane. Osim njegove porodice najviše su se radovala "Generalova djeca", desetine mladih ljudi kojima je nakon rata - kao osnivač udruženja Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu - osigurao školovanje u teška poratna vremena.
Ne treba da čudi što je u jednom tako inspirativnom trenutku, kao što je uspravni povratak Generala u grad u čijoj je odbrani u najtežim danima igrao tako časnu ulogu, bilo i pokušaja da se i neke političke partije, aspiranti i slavoljupci okoriste bilo tek slikajući se s Generalom ili čak nastojeći da prisvoje zasluge za moralnu i pravnu pobjedu.
Lično ni najmanje ne dijelim osjećanja onih koji su ovim povodom požurili da dovode u pitanje motive sretno udate Bosanke koja je, kao i u slučaju Ganićevog hapšenja u Londonu, svoje mogućnosti - novac, lične i porodične veze i pristup medijima - stavila na raspolaganje Generalu i njegovoj odbrani: čini mi se da se tu radi o zadovoljstvu dobročinstva i korištenju vlastitog društvenog statusa za odbranu vrijednosti u koje se vjeruje.
Ako to ljudi primjećuju i poštuju, utoliko bolje.
Postoje, međutim, i najmanje tri kategorije moralnog profiterstva u vezi s Generalovim trijumfalnim povratkom.
Jedna je "državotvorna".
Licitira se s tim koliko su predstavnici "države" učinili ili nisu učinili za Generala. Divjak je, iako ima i razloga za gorčinu koju je izrazio tek podsjećanjem kako ga je hapsila i Armija, dostojanstveno odbio velikodušnu ponudu da pred kamerama na sarajevskom aerodromu kritikuje pasivnost zvaničnih vlasti prema njegovom zatočeništvu: "Ako je država oličena u ambasadoru, onda je ambasador (Haris Hrle) bio uz mene". Država je za Generala i za sve druge koji se suočavaju s fantomskim potjernicama iz Srbije mogla i morala uraditi mnogo više u poratnim godinama u kojima je morala s puno više upornosti i riješenosti istražiti i kazniti ratne zločine počinjene "na teritorijama pood kontrolom Armije BiH" i sklopiti funkcionirajuće međudržavne sporazume koji bi spriječili emitovanje optužnica bez pokrića iz susjednih zemalja.
Druga je "opoziciona".
Ima, naime, onih koji primjećuju kako se bivši bošnjački član državnog predsjedništva u ovom, kao i u Ganićevom slučaju, angažovao više od svoga nasljednika. S malo manje političke pristrasnosti lako bi se bilo sjetiti da je riječ o političaru koji je imao jednu od ključnih uloga u procesu nastajanja dejtonskog sporazuma uključujući i sve njegove odrebe kojima se država trajno onesposobljava da se na bilo koji koristan način bavi prevazilaženjem ratnog nasljeđa i dubokih podjela i nepovjerenja. Iz te pozicije neposrednog učesnika dejtonske trgovine principima napadati taj sporazum ima okus uzaludnog zakasnjelog kajanja.
Treća je "građanska".
Dijelim osjećanja najvećeg dijela svojih sarajevskih sugrađana koji su dočekali Generala kao najrođenijeg. Ali, njegov povratak u svoj grad bio je prije svega trijumf Sarajeva iz 1992. godine u čijem je suprotstavljanju opsadi Jovan Divjak bio možda najvidljiviji - ali nikako i jedini - primjer i simbol vrijednosti građanskog Sarajeva među Sarajlijama svih nacionalnosti. To je bila pobjeda onog Sarajeva u kojem su protiv prvih SDS-barikada iz novosarajevskih naselja marširali i sarajevski Srbi kao i svi njihovi sugrađani; u kojem su mitraljeskoj, snajperskoj i artiljerijskoj vatri s brda bili jednako iuzloženi Srbi kao i svi ostali ("Mladić: "Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo!"); u kojem je komšijska solidarnost bila iznad ideološki potpaljivanog komšijskog nepovjerenja; i u kojem još nije bilo orkestrirane hajke protiv "miješanih brakova" i Djeda Mraza, ni vjeronauke u javnim školama koja od najmanjih nogu i trajno dijeli djecu.
Generalov povratak kući bio je, na kraju, i poraz politički motivisanih nastojanja da se i nasumičnim optužnicama dokazuje kako su "svi činili zločine" i kako su "svi jednako krivi" umjesto da se krivica individualizuje i dokumentuje.