Prošlonedjeljni težak zločin u Norveškoj, u kojem je ubica vođen mržnjom prema „kulturnom marksizmu i muslimanskoj dominaciji“ detonirao eksplozivnu napravu pred zgradom vlade i zatim sistematski likvidirao mladež okupljenu u ljetnom kampu vladajuće Laburističke stranke – ukupno 76 potpuno nevinih žrtava – potakao je odavno potrebna samoispitivanja u demokratskom svijetu u vezi s paranojom, kesnofobijom i antiislamskim osjećanjima i pokretima. Neki od onih koji odavno upozoravaju na rastuću islamofobiju, bilo iz iskrenog osjećanja potrebe za očuvanjem otvorenih društava i vjerske i rasne tolerancije – bilo iz straha za budućnost u zemljama suženih vjerskih i ljudskih prava, požurili su da izraze olakšanje da je ovog puta počinilac masovnog zločina hrišćanski a ne islamski ekstremista. Nedjelju dana kasnije, pokazuje se kako ovo nikako nije povod za trijumfalizam tipa „nismo-li-odavno-to-govorili“. Slijepa mržnja kojom je vođena ruka masovnog ubice u Norveškoj posljedica je i ogledalo iste netrpeljivosti kojom su rukovođeni i brojni počinioci zločina navodno „u ime islama“ širom svijeta.
Zločin u Norveškoj mogao bi biti poučan samo za one koji žele da iz te tragedije nešto nauče. Fanatici, koji se rukovode osjećanjem kako u ime viših ciljeva – vjere, nacije, ideologije – mogu i terorisati i ubijati nevine, ni u ovako drastičnim povodima ne mogu vidjeti ništa poučno.
Tako se samo nedjelju dana kasnije i povodom tragedije u Norveškoj gotovo u istom dahu govori i o tom širem kontekstu opasnih razmjera vjerske mržnje i o pitanjima „islamske prijetnje“ koja je masovni ubica razradio u svom sada već globalno distribuiranom i proučavanom manifestu. Tako će, osim onih koji su upozoravali na štetne posljedice širenja antiislamskih osjećanja, na svoje doći i zagovornici „sukoba civilizacija“ koji već danas s razumijevanjem govore o tome kako je masovni ubica ukazao na realan problem savremenog svijeta a to onda znači i obnavljanje kampanje protiv imigracije i ideje otvorenih društava čije su neizbježne posljedice ugrožavanje manjinskih prava, širenje otuđenosti pa i ekstremnih akata i s jedne i sa druge strane.
Jedino koristan odgovor bio bi ozbiljan pokušaj da se ovim povodom sagledaju izvori i manifestacije ekstremizma i mržnje i da se svako u svom domenu – bilo da je riječ o društvu u cjelini, o medijima ili vjerskim zajednicama – pozabavi suzbijanjem tog zla.
U našem, bosanskohercegovačkom slučaju, ta zadaća je utoliko komplikovanija što mržnja objektivno nalazi plodnije tlo u ambijentu još nezacijeljenih ratnih uspomena u kojima je predratna indoktrinacija osjećanjima ugroženosti proizvela ekstremne oblike nasilja s kulminacijom u genocidu. Stvar se dodatno komplikuje s održavanjem u javnom opticaju ideja kojima su opravdavana ratna zlodjela i sistematsko institucionalno poricanje genocida kojim se dodatno povrjeđuju preživjeli.
Mustafa Cerić, Reis-ul-Ulema islamske zajednice u BiH, arhivska fotografija
Ali, krajnje je uznemirujuće ako se i na te manifestacije isključivosti odgovara jezikom isključivosti pa i mržnje. Kad, recimo, vođa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini povodom nedavne debate o predloženom ukidanju ocjenjivanja iz vjerske nastave u javnim školama prijedlog da ta ocjena – zbog ravnopravnosti - ne ulazi u prosjek ocjena učenika poistovjećuje s „pripremama nove Srebrenice“ i grmi kako „ne damo djecu da ih uče bezbožnici“; kad insinuira da je predloženo ukidanje ocjenjivanja iz vjereonauke u školama uvod u ugrožavanje prava na džamije, medrese i samo muslimansko ime; kad predsjednici Helsinškog komiteta – imenom i prezimenom – poručuje kako radi za one koji mrze muslimane; ili kad njegov zamjenik u direktnom miješanju u izborni politički proces bošnjačke političare sklone pregovorima i kompromisima optužuje kako su „ubačeni srpski igrači“ na bosanskohercegovačkoj sceni onda to prije doprinosi poticanju a ne suzbijanju isključivosti i mržnje. Tome, ali i sužavanju prostora slobodnog javnog dijaloga, doprinosi i sve raširenija tendencija optuživanja svakoga ko se ne slaže sa stavovima vjerskog poglavara za "islamofobiju": takav pristup krajnje je štetan za perspektive demokratije u Bosni i Hercegovini.
Na ovom portalu je nedavno objavljen izvještaj o raspravi o ulozi Islamske zajednice u suzbijanju ekstremizma („Islamska zajednica BiH obavezna suzbijati radikalizam“) u kojem je citiran i stav reisa Cerića povodom prošlogodišnjeg teorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu. On je tada rekao: „To su ljudi, kao u svakom drugom društvu, skloni kriminalu, teroru, skloni da krše prava, skloni da ne poštuju pravila društva u kome se živi. O tim ljudima treba da vode brigu oni koji su zaduženi za našu sigurnost, mir, i oni treba prate te ljude, a ne Islamska zajednica. Dakle, ja se ne osjećam pozvanim da to komentiram, ni pozitivno, ni negativno. To je stvar države“.
Odbijanje da se s pozicije najvišeg vjerskog službenika "ni pozitivno - ni negativno" govori o vjerskom ekstremizmu, umjesto da se njegov moralni autoritet koristi za suzbijanje mržnje, na žalost više ohrabruje nego što suzbija ekstremizam.
Jedino koristan odgovor bio bi ozbiljan pokušaj da se ovim povodom sagledaju izvori i manifestacije ekstremizma i mržnje i da se svako u svom domenu pozabavi suzbijanjem tog zla.
Zločin u Norveškoj mogao bi biti poučan samo za one koji žele da iz te tragedije nešto nauče. Fanatici, koji se rukovode osjećanjem kako u ime viših ciljeva – vjere, nacije, ideologije – mogu i terorisati i ubijati nevine, ni u ovako drastičnim povodima ne mogu vidjeti ništa poučno.
Tako se samo nedjelju dana kasnije i povodom tragedije u Norveškoj gotovo u istom dahu govori i o tom širem kontekstu opasnih razmjera vjerske mržnje i o pitanjima „islamske prijetnje“ koja je masovni ubica razradio u svom sada već globalno distribuiranom i proučavanom manifestu. Tako će, osim onih koji su upozoravali na štetne posljedice širenja antiislamskih osjećanja, na svoje doći i zagovornici „sukoba civilizacija“ koji već danas s razumijevanjem govore o tome kako je masovni ubica ukazao na realan problem savremenog svijeta a to onda znači i obnavljanje kampanje protiv imigracije i ideje otvorenih društava čije su neizbježne posljedice ugrožavanje manjinskih prava, širenje otuđenosti pa i ekstremnih akata i s jedne i sa druge strane.
Jedino koristan odgovor bio bi ozbiljan pokušaj da se ovim povodom sagledaju izvori i manifestacije ekstremizma i mržnje i da se svako u svom domenu – bilo da je riječ o društvu u cjelini, o medijima ili vjerskim zajednicama – pozabavi suzbijanjem tog zla.
U našem, bosanskohercegovačkom slučaju, ta zadaća je utoliko komplikovanija što mržnja objektivno nalazi plodnije tlo u ambijentu još nezacijeljenih ratnih uspomena u kojima je predratna indoktrinacija osjećanjima ugroženosti proizvela ekstremne oblike nasilja s kulminacijom u genocidu. Stvar se dodatno komplikuje s održavanjem u javnom opticaju ideja kojima su opravdavana ratna zlodjela i sistematsko institucionalno poricanje genocida kojim se dodatno povrjeđuju preživjeli.
Na ovom portalu je nedavno objavljen izvještaj o raspravi o ulozi Islamske zajednice u suzbijanju ekstremizma („Islamska zajednica BiH obavezna suzbijati radikalizam“) u kojem je citiran i stav reisa Cerića povodom prošlogodišnjeg teorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu. On je tada rekao: „To su ljudi, kao u svakom drugom društvu, skloni kriminalu, teroru, skloni da krše prava, skloni da ne poštuju pravila društva u kome se živi. O tim ljudima treba da vode brigu oni koji su zaduženi za našu sigurnost, mir, i oni treba prate te ljude, a ne Islamska zajednica. Dakle, ja se ne osjećam pozvanim da to komentiram, ni pozitivno, ni negativno. To je stvar države“.
Odbijanje da se s pozicije najvišeg vjerskog službenika "ni pozitivno - ni negativno" govori o vjerskom ekstremizmu, umjesto da se njegov moralni autoritet koristi za suzbijanje mržnje, na žalost više ohrabruje nego što suzbija ekstremizam.