„Mi smo uložili vojne investicije u uspjeh Bosne, uložili smo i finansijske investicije u njenu obnovu, sada je vrijeme za konačnu investiciju – diplomatsku – da se spriječi potencijalno destabilizujuća kriza u budućnosti“.
Tako je prije nepune tri godine – u komentaru za „Global Post“ 30. maja 2010. objavljenom pod naslovom „Članstvo u NATO-u bi stabilizovalo Bosnu“ – pisao predsjedavajući Senatskog komiteta za spoljnu politiku, demokratski senator iz Masačusetsa Džon Keri (John Kerry).
Keri je značajna ličnost na američkoj političkoj sceni. Na izborima 2004. godine bio je predsjednički kandidat Demokratske stranke: poražen je od Džordža Buša (50,7 prema 48,3 posto glasova) i od tada je predsjedavao senatskim komitetom za međunarodne odnose. U toj ulozi pored ostalih spoljnopolitičkih inicijativa bio je dosljedan zagovornik proširenja NATO-a uključujući i prijem Bosne i Hercegovine u njegovo članstvo.
Zajedno s najuticajnijim republikancem u tom komitetu, Ričardom Lugarom (Richard Lugar), Keri je 3. avgusta 2009. godine podnio formalni akt u Senatu podržavajući dalje proširenje saveza koje bi uključivalo i Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru „kao evropske demokratije koje su u stanju i voljne da ispune odgovornosti članstva“.
Kerijev komentar i podrška prijemu Bosne i Hercegovine u NATO ovih dana dobijaju dodatnu težinu i značaj: očekuje se da će ga američki predsjednik Barak (Barack) Obama ovih dana predložiti za novog državnog sekretara nakon ranije najavljenog povlačenja Hilari Klinton (Hillary Clinton) s položaja šefa američke diplomatije.
Nakon punih sedam godina odsustva bilo kakvih domaćih inicijativa ili pomaka u ostvarivanju projekta „euroatlantskih intergracija“ – pridruženja Evropskoj Uniji i NATO-u – ne treba da iznenađuje kada se i zagovornici i protivnici značajnijeg međunarodnog angažmana u Bosni i Hercegovini ovih dana oglašavaju s razmišljanjima o tome šta bi imenovanje Kerija za državnog sekretara moglo značiti za tu zemlju i njene susjede.
Oni koji bi željeli da vide aktivniju međunarodnu ulogu ukazuju na Kerijev zaključak kako su „hrabra diplomatija u Dejtonu i vazdušni udari NATO-a okončali genocid“ ali nije se ostvarila ni vizija Bosne u miru sa samom sobom: „Taj posao ostaje nezavršen. Dok američki, evropski i bosanski zvaničnici razmatraju bosanske sadašnje političke probleme i buduću integraciju u Evropu, transatlantska zajednica mora još jednom hrabro djelovati da pomogne toj zemlji da prevaziđe svoju užasnu prošlost“- napisao je Keri zaključujući: „Na neki način, bosanska politička sadašnjost je zatvorenik sporazuma iz prošlosti koji mora biti promijenjen“.
Keri je u članku za „Global Post“ demonstrirao blisko poznavanje uzroka i manifestacija blokade proevropskih reformi navodeći kako danas „neke bošnjačke vođe pozivaju na ukidanje entiteta bosanskih Srba, a srpske vođe prijete otcjepljenjem“.
Izvlačiti iz Kerijeve opaske o „sporazumu koji mora biti promijenjen“ očekivanje da bi to mogla biti najava aktivnijeg američkog angažmana u Bosni i Hercegovini bilo bi znak površnosti u razumijevanju i tumačenju njegovih pogleda. On je, naime, zagovarajući euroatlantsku pomoć u prevladavanju blokada uvijek naglašavao provorazrednu odgovornost domaćih političkih prvaka. Kad je – zajedno s Lugarom – podnio Senatu akt o podršci prijemu Bosne i Hercegovine u NATO on je pozvao na „saradnju s predstavnicima vlade Bosne i Hercegovine u utvrđivanju realističnih rokova i plana... za ispunjavanje kriterija za članstvo, s ciljem unapređenja funkcionalnosti vlade ... putem postizanja opšteprihvaćenih političkih, vojnih, ekonomskih i društvenih standarda“. U tom dokumentu izričito se kaže kako podrška Sjedinjenih Država zavisi od ispunjavanja tih zahtjeva i kako „kriteriji za članstvo ne smiju biti iznevjereni“.
Keri je i onda kad je predsjedavao raspravama u svom komitetu o proširenju NATO-a, reagujući na bojazni nekih senatora kako bi se s prijemom država nespremnih za članstvo mogla uvesti kategorija „korisnika kolektivne bezbjednosti“, rekao kako se od novih članica očekuje da i doprinose međunarodnoj bezbjednosti. U tom smislu zapaženo je da Bosna i Hercegovina – učešćem u misijama NATO-a – već i daje takav doprinos.
O tome šta bi Keri, ako budu potvrđena očekivanja o njegovom imenovanju za državnog sekretara, mogao učiniti u vezi s Bosnom ne može se „gatati“ bez uvida u smjer i prioritete ukupne američke spoljne politike u drugom Obaminom mandatu: Predsjednik je, predstavljajući svoje kandidate za ministra odbrane i direktora CIA, učinio nov korak prema „odgovornom okončavanju rata u Afganistanu“ a među ključnim izazovima nacionalne bezbjednosti su njena povećana efikasnost u suzbijanju svjetskog terorizma u uslovima opadajućeg nacionalnog budžeta; obuzdavanje iranskih nuklearnih ambicija; značajnija uloga u okončavanju državnog nasilja u Siriji; nove inicijative prema Aziji i novim ekonomskim partnerstvima.
Pred tako složenom slikom savremenog svijeta – svakako je dobro što na čelu američke diplomatije ostaje ličnost s bliskim poznavanjem bosanskih prilika ali iz perspektive ovog komentatora to je ipak prije najava kontinuiteta nego promjene američke politike. A to znači iskrenu podršku ispunjavanju uslova za napredovanje prema euroatlantskoj budućnosti.
Tako je prije nepune tri godine – u komentaru za „Global Post“ 30. maja 2010. objavljenom pod naslovom „Članstvo u NATO-u bi stabilizovalo Bosnu“ – pisao predsjedavajući Senatskog komiteta za spoljnu politiku, demokratski senator iz Masačusetsa Džon Keri (John Kerry).
Keri je značajna ličnost na američkoj političkoj sceni. Na izborima 2004. godine bio je predsjednički kandidat Demokratske stranke: poražen je od Džordža Buša (50,7 prema 48,3 posto glasova) i od tada je predsjedavao senatskim komitetom za međunarodne odnose. U toj ulozi pored ostalih spoljnopolitičkih inicijativa bio je dosljedan zagovornik proširenja NATO-a uključujući i prijem Bosne i Hercegovine u njegovo članstvo.
Zajedno s najuticajnijim republikancem u tom komitetu, Ričardom Lugarom (Richard Lugar), Keri je 3. avgusta 2009. godine podnio formalni akt u Senatu podržavajući dalje proširenje saveza koje bi uključivalo i Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru „kao evropske demokratije koje su u stanju i voljne da ispune odgovornosti članstva“.
Kerijev komentar i podrška prijemu Bosne i Hercegovine u NATO ovih dana dobijaju dodatnu težinu i značaj: očekuje se da će ga američki predsjednik Barak (Barack) Obama ovih dana predložiti za novog državnog sekretara nakon ranije najavljenog povlačenja Hilari Klinton (Hillary Clinton) s položaja šefa američke diplomatije.
Nakon punih sedam godina odsustva bilo kakvih domaćih inicijativa ili pomaka u ostvarivanju projekta „euroatlantskih intergracija“ – pridruženja Evropskoj Uniji i NATO-u – ne treba da iznenađuje kada se i zagovornici i protivnici značajnijeg međunarodnog angažmana u Bosni i Hercegovini ovih dana oglašavaju s razmišljanjima o tome šta bi imenovanje Kerija za državnog sekretara moglo značiti za tu zemlju i njene susjede.
Oni koji bi željeli da vide aktivniju međunarodnu ulogu ukazuju na Kerijev zaključak kako su „hrabra diplomatija u Dejtonu i vazdušni udari NATO-a okončali genocid“ ali nije se ostvarila ni vizija Bosne u miru sa samom sobom: „Taj posao ostaje nezavršen. Dok američki, evropski i bosanski zvaničnici razmatraju bosanske sadašnje političke probleme i buduću integraciju u Evropu, transatlantska zajednica mora još jednom hrabro djelovati da pomogne toj zemlji da prevaziđe svoju užasnu prošlost“- napisao je Keri zaključujući: „Na neki način, bosanska politička sadašnjost je zatvorenik sporazuma iz prošlosti koji mora biti promijenjen“.
Keri je u članku za „Global Post“ demonstrirao blisko poznavanje uzroka i manifestacija blokade proevropskih reformi navodeći kako danas „neke bošnjačke vođe pozivaju na ukidanje entiteta bosanskih Srba, a srpske vođe prijete otcjepljenjem“.
O tome šta bi Keri mogao učiniti u vezi s Bosnom ne može se „gatati“ bez uvida u smjer i prioritete ukupne američke spoljne politike u drugom Obaminom mandatu
Izvlačiti iz Kerijeve opaske o „sporazumu koji mora biti promijenjen“ očekivanje da bi to mogla biti najava aktivnijeg američkog angažmana u Bosni i Hercegovini bilo bi znak površnosti u razumijevanju i tumačenju njegovih pogleda. On je, naime, zagovarajući euroatlantsku pomoć u prevladavanju blokada uvijek naglašavao provorazrednu odgovornost domaćih političkih prvaka. Kad je – zajedno s Lugarom – podnio Senatu akt o podršci prijemu Bosne i Hercegovine u NATO on je pozvao na „saradnju s predstavnicima vlade Bosne i Hercegovine u utvrđivanju realističnih rokova i plana... za ispunjavanje kriterija za članstvo, s ciljem unapređenja funkcionalnosti vlade ... putem postizanja opšteprihvaćenih političkih, vojnih, ekonomskih i društvenih standarda“. U tom dokumentu izričito se kaže kako podrška Sjedinjenih Država zavisi od ispunjavanja tih zahtjeva i kako „kriteriji za članstvo ne smiju biti iznevjereni“.
Keri je i onda kad je predsjedavao raspravama u svom komitetu o proširenju NATO-a, reagujući na bojazni nekih senatora kako bi se s prijemom država nespremnih za članstvo mogla uvesti kategorija „korisnika kolektivne bezbjednosti“, rekao kako se od novih članica očekuje da i doprinose međunarodnoj bezbjednosti. U tom smislu zapaženo je da Bosna i Hercegovina – učešćem u misijama NATO-a – već i daje takav doprinos.
O tome šta bi Keri, ako budu potvrđena očekivanja o njegovom imenovanju za državnog sekretara, mogao učiniti u vezi s Bosnom ne može se „gatati“ bez uvida u smjer i prioritete ukupne američke spoljne politike u drugom Obaminom mandatu: Predsjednik je, predstavljajući svoje kandidate za ministra odbrane i direktora CIA, učinio nov korak prema „odgovornom okončavanju rata u Afganistanu“ a među ključnim izazovima nacionalne bezbjednosti su njena povećana efikasnost u suzbijanju svjetskog terorizma u uslovima opadajućeg nacionalnog budžeta; obuzdavanje iranskih nuklearnih ambicija; značajnija uloga u okončavanju državnog nasilja u Siriji; nove inicijative prema Aziji i novim ekonomskim partnerstvima.
Pred tako složenom slikom savremenog svijeta – svakako je dobro što na čelu američke diplomatije ostaje ličnost s bliskim poznavanjem bosanskih prilika ali iz perspektive ovog komentatora to je ipak prije najava kontinuiteta nego promjene američke politike. A to znači iskrenu podršku ispunjavanju uslova za napredovanje prema euroatlantskoj budućnosti.