Kurspahić: Upitnici iznad 'najbolje godine'

Navikli smo već da politički prvaci iz naših podneblja u susretima sa stranim zvaničnicima nastoje da ostave utisak kako su stvari mnogo bolje nego što jesu i kako – u toj političkoj verziji kultne rečenice junaka iz filma „Sjećaš li se Dolly Bell“ – kao država „svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo“.

Ta navika, pred svijetom samo najljepše, mogla bi se uzeti kao olakšavajuća okolnost u pokušaju razumijevanja nedavne izjave predsjedavajućeg Savjeta ministara Bosne i Hercegovine Denisa Zvizdića nakon razgovora s evropskim zvaničnicima u Briselu kako je iza njegove zemlje „najuspješnija godina kad je riječ o evropskim integracijama“.

To je potkrijepio podsjećanjem kako je ona dobila upitnik Evropske komisije i – ako su tačne medijske interpretacije njegove izjave – dodao kako se Bosna i Hercegovina mora „pravovremeno i profesionalno pripremiti“ u vezi s upitnikom.

Iz bosanskohercegovačke perspektive „najbolja godina“ u vezi s evropskim integracijama ne znači baš mnogo: suviše je godina straćeno u zaostajanju za susjedima na tom putu, ne samo iza Slovenije i Hrvatske, koje su punopravne članice Unije, nego i iza Srbije i Crne Gore, pa je iz te pozicije već i početni korak u vidu dobijanja upitnika dovoljan da prošla godina zaista izgleda mnogo bolje nego ijedna prethodna.

Samo dan nakon te Zvizdićeve izjave došle su i vijesti koje pokazuju kako su susjedne zemlje aspirantkinje na članstvo u Evropskoj Uniji imale i mnogo bolje od te bosanske „najbolje godine“.

Crna Gora i Srbija su, naime, upravo otvorile po još dva poglavlja u pregovorima o pridruženju: Crna Gora o slobodnom kretanju roba i regionalnoj politici a Srbija o intelektualnoj svojini i carinskoj uniji. Crna Gora je do sada otvorila 28 od ukupno 33 poglavlja a Srbija 10 sa perspektivom da do kraja godine otvori još nekoliko poglavlja.

Ako je tačno da je predsjedavajući Savjeta ministara rekao i da se valja „pravovremeno i profesionalno pripremiti“ onda je i to razlog za brigu jer je vrijeme za pripreme odavno prošlo – vrijeme je da se prione na posao nadoknađivanja propuštenog.

Za takvo šta neophodan je bosanskohercegovački konsenzus o evropskom – ili, još bolje, euroatlantskom putu – za ubrzano ispunjavanje uslova za prijem i u Evropsku Uniju i u NATO. Takve saglasnosti, međutim, nema.

Predsjednik Republike Srpske i ovih dana govori o Bosni i Hercegovini kao o „državi koja propada“ na putu „suštinskog raspada“ ostavljajući tako otvorenom i perspektivu budućeg osamostaljenja njegovog entiteta i bez forsiranja referenduma koji bi vodio u međunarodne osude i izolaciju. On, istina, u tom razgovoru za portal Politico kaže i kako njegov entitet želi u Uniju „ako taj blok preživi i stabilizira se“.

Predsjednik vladajuće hrvatske stranke, uz politički korektno izjašnjavanje za „europske vrijednosti“ predsjedava nad projektom u osnovi antievropske etničke segregacije i podjele bosanskohercegovačke države sa nekom varijantom trećeg entiteta u kojem kritička javnost prepoznaje duhove međunarodno osuđene „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“: pritisci za promjene u tom smjeru – u vidu izbornog zakona po mjeri etničkih podjela, očuvanja aparthejdske ideje „dvije škole pod jednim krovom“ i uvođenja posebnog televizijskog kanala na hrvatskom jeziku - poprimaju razmjere ucjene čija bi prva posljedica mogla biti i blokada evropskog puta.

Bošnjačke vladajuće partije vole da se nazivaju „probosanskim snagama“ ali su one, od predratnog koaliranja s partijama čija je misija bila podjela Bosne i Hercegovine po dogovorima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana – sa kulminacijom u instaliranju paradžava Republike Srpske i Herceg-Bosne – više doprinosile razgradnji nego očuvanju i jačanju bosanske državnosti.

One za gotovo tri decenije vlasti i za više od dvadeset godina od Dejtonskog sporazuma ne samo da nisu uspjele da sačine platformu prihvatljivu i vanbošnjačkim strankama i oforme partnerstva za njeno provođenje nego su i ono što je reklamirano kao „koalicija bošnjačkog jedinstva“ sunovratili u bespoštednu otimačinu za privilegije vlasti.

Svakodnevna licitacija s međusobnim optužbama i kontraoptužbama za najcrnji kriminal ostavlja u kritičkom dijelu javnosti bljutav okus velike bošnjačke prevare: toj družini na vlasti – i oko vlasti – ovladavanje još kojim upravnim odborom javnog preduzeća, instaliranje vlastitih izabranika na još koji položaj u javnoj upravi ili diplomatiji, uticaj na pravosuđe i medije, mnogo su važniji od „evropske reformske agende“.

Kad, recimo, Dodik govori o tome kako može i Evropa „ako preživi i stabilizira se“ on otkriva i rasprostranjeni „euroskepticizam“ u značajnom dijelu balkanske javnosti: možda – kako to uporno ponavljaju iz Moskve – region ima i neku drugu perspektivu izvan euroatlantskih integracija.

To dangubljenje sa „planom B“ počiva na pogrešnoj predstavi kako nam se proevropske reforme i standardi nameću kao kakav evropski diktat. One će biti prigrljene samo onda kada se razumije da su ta evropska očekivanja, vladavine prava – političkog pluralizma – slobodnih medija i nezavisnog pravosuđa – jednakih uslova obrazovanja i zapošljavanja, najviši interes građana svake od zemalja kandidatkinja čak i kad ne bi bilo Unije.

Evropa, u tom punijem značenju, nije tek geografska lokacija: ona je sistem vrijednosti univerzalne privlačnosti – ideja kojoj vrijedi posvetiti istinski najbolje godine.