Jednodnevna posjeta turskog predsjednika Sarajevu potpaliće višednevne rasprave, u javnosti i na Internet portalima, u nepomirljivim krajnostima u kojima se gleda na istorijsku i savremenu ulogu Turske u ovim krajevima: od romantiziranih pretjerivanja o najvećem i najznačajnijem prijatelju pa i pokrovitelju i zaštitniku do sumnjičenja o skrivenim motivima ili čak štetnosti pretjerane bliskosti s Turskom; od uveličavanja do nipodaštavanja turske ekonomske podrške Bosni i Hercegovini; od prenaglašavanja značaja turske podrške euroatlantskim aspiracijama – s njenim strateškim mjestom i uticajem u NATO-u – do podrugljivog svođenja cijele priče na međusobnu sasvim ličnu promociju turskog i bošnjačkog političkog prvaka. Odnosi s Turskom u tim ekstremnim tumačenjima ne mogu se gledati izvan okvira u kojima su ih određivali vjerovatno najuticajniji među bosanskim Srbima i Bošnjacima u poratnim godinama: od usklika bivšeg reisa Islamske zajednice kako je „Turska vazda bila naša mati“ i kako je „tako bilo i tako će ostati“ do priznanja u nastupu iskrenosti srpskog prvaka kako bi za Bosnu i Hercegovinu mogao navijati „samo kad igra s Turskom“; od pripisivanja zasluga Izetbegoviću za potencijalno velike poslove s Turskom do sumnjičenja da u tom projektu žrtvuje bitne bosanskohercegovačke interese i odnose sa Zapadom.
Bilo je, u posjeti turskog predsjednika, i simboličnih manifestacija njegovog poštovanja za Izetbegovića Oca i njegove političke potpore za Izetbegovića Sina, i bilo je manifestacija, poput otvaranja obnovljenog Isa-begovog hamama i obnovljenog dijela Careve - Sultan Fatihove džamije, koje će pothranjivati mit o neraskidivim višestoljetnim kulturnim i vjerskim vezama turskog i bošnjačkog naroda, ali je dostojanstvo državnog karaktera posjete najizraziije došlo do izražaja u njegovom zajedničkom obraćanju javnosti s predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladenom Ivanićem. Za razliku od ceremonijalnih manifestacija bošnjačko-turske istorijske i religijske bliskosti, u tom je susretu naglasak bio na ekonomskoj i političkoj saradnji dvije države koje i jedna i druga imaju šta da unesu u poželjno partnerstvo bilo da je riječ o povećanom izvozu bosanskohercegovačkih proizvođača hrane u Tursku ili o daljim turskim investicijama u Bosni i Hercegovini; zajedničkoj brobi protiv terorizma ili turskoj podršci za proevropske reforme.
„Bratske veze“ i tu se, kao i u bošnjačko-turskim odnosima, ili prenaglašavaju ili nipodaštavaju – zavisno od toga ko će ostvariti veći politički profit: promotori ili protivnici bliskih veza Beograda s Moskvom u vrijeme nastojanja Zapada da se Rusija izoluje zbog okupacije i aneksije Krimskog poluostrva.
Slično bi moglo da se govori i o srpsko-ruskim odnosima sa obiljem aktuelnih povoda: prisustvo predsjednika Srbije i učešće njene jedinice na vojnoj paradi povodom Dana pobjede u Moskvi i neposredno nakon toga posjeta šefa ruske diplomatije Beogradu. „Bratske veze“ i tu se, kao i u bošnjačko-turskim odnosima, ili prenaglašavaju ili nipodaštavaju – zavisno od toga ko će ostvariti veći politički profit: promotori ili protivnici bliskih veza Beograda s Moskvom u vrijeme nastojanja Zapada da se Rusija izoluje zbog okupacije i aneksije Krimskog poluostrva. Zvanična linija Beograda, o opredjeljenju i za evropske integracije i za bratske veze s Moskvom, sa svakim korakom približavanja Evropi postajaće sve teže održiva kako budu rasla očekivanja za harmonizaciju i unutrašnjeg uređenja i spoljne politike sa zakonima i politikom Evropske Unije.
Politički prvaci i u Beogradu i u Sarajevu imaju razloga da u narednim danima „treniraju državništvo“, odnosno – da ozbiljno prionu na utvrđivanje državnih interesa i prioriteta, uključujući i prioritete u međusobnim odnosima, uoči serije međunarodnih susreta najvišeg nivoa kakvi će nesumnjivo biti posjeta njemačke kancelarke Beogradu i posjeta premijera Srbije Vašingtonu ili takođe posjeta pape Franje 6. juna Sarajevu i evropsko inistiranje na najvišim nivoima da bosanskohercegovačke vođe najzad počnu ispunjavati obećanja iz svečano potpisane izjave o opredjeljenju za proevropske reforme.
O međusobnim odnosima: oni će na etičkoj ravni biti pomno testirani uz predstojeću 20. godišnjicu genocida u Srebrenici na pitanju ko će se od aktuelnih srpskih vođa uzdići iznad višegodišnjih poricanja razmjera „najtežeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata“ i bezuslovno se pokloniti pred žrtvma u Potočarima i kako će aktuelne bošnjačke vođe prihvatiti i olakšati takav čin? Na praktičnoj ravni – uz sva insistiranja premijera Srbije kako „nema toga ko može reći Srbiji šta da radi“ – od njega će se u razgovorima s njemačkom kancelarkom i potpredsjednikom Sjedinjenih Država očekivati da ponudi bolji odgovor u vezi s prećutnom ili direktnom podrškom antidejtonskoj retorici iz Republike Srpske nego što je podrška „svemu o čemu se dogovore tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini“. On je u nedavnoj posjeti Sarajevu, u inače pozitivnom zalaganju za strateški najbitnije dobre odnose s Bošnjacima, uspio da održi fokus i na isto tako dobrim odnosima s Bosnom i Hercegovinom, izbjegavajući tako opasnost da o susjednoj državi govori tek kao o zajednici tri odvojena plemena.
Po tom senzibilitetu za državnost susjedne zemlje međunarodno je zapaženo i kako je predsjednica Hrvatske, odlazeći u svoju prvu zvaničnu međunarodnu posjetu upravo u Bosnu i Hercegovinu, elegantno izbjegla da bude uvučena u miješanje u unutrašnje stvari susjeda kad je – na novinarsko pitanje o deklaraciji Hrvatskog narodnog sabora koja zagovara federalno ustrojstvo države – odgovorila kako pozdravlja „domoljublje spram BiH iskazano u toj deklaraciji“.