Nekako u sjeni simbolički najznačajnijeg događaja dvije postdejtonske decenije – ceremonijalne predaje zahtjeva Bosne i Hercegovine za pridruženje Evropskoj Uniji – najavljen je i još jedan suštinski neevropski, ako ne i antievropski, potez aktuelne bosanskohercegovačke vlasti. Ministarstvo komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine je, naime, pripremilo nacrt zakona po kojem će se televizijski javni servis „reformisati“ tako da se ubuduće emituje na tri zasebna kanala: iz Sarajeva na bosanskom, iz Banjaluke na srpskom i iz Mostara na hrvatskom jeziku.
Tako će se – po uvjerenju predlagača – najzad omogućiti svakom od tri konstitutivna naroda da ima program na svom jeziku „u skladu s potrebama svakog naroda“.
Kako će javna rasprava o tom „najzad nađenom rješenju“ za problem - koji su u javni život Bosne i Hercegovine donijele posestrimske ncionalističke stranke, SDA-SDS-HDZ, od prvog dana preuzimanja vlasti u jesen 1990. godine - trajati 21 dan, osjećam se profesionalno obaveznim da još jednom progovorim o tome. (Kad su te tri stranke u zajedničkom jurišu na osvajanje bosanskohercegovačkih medija 1991. u Skupštini usvojile zakon po kojem bi one u međustranačkom dogovoru postavljale urednike i direktore medija, zajedno s kolegama iz Oslobođenja, Radija i Televizije vodio sam kampanju protiv te u osnovi etničke podjele medija; organizovali smo javni protest pred zgradom Skupštine; vodili – i dobili – spor pred Ustavnim sudom BiH za profesionalnu nezavisnost u kojem sam u raspravi pred Ustavnim sudom zastupao novinare).
Od tada se mnogo šta promijenilo. Bio je rat; završen je neriješeno –istovremenim priznanjem i „kontinuiteta bosanske države“ i etničke podjele – i od tada se u ime „konstitutivnosti naroda“ i njihovog novonađenog „identiteta“ agresivno nametnula nova stvarnost sve dublje podijeljenog društva: s „dvije škole pod jednim krovom“ čijem su opstajanju jednako doprinosili i oni koji bi podjelu najradije utvrdili uspostavom „trećeg identiteta“ i oni koji su za cjelovitu državu ali i za vjeronauku u školi koja dijeli djecu – pa i zemlju – od predškolske dobi; s promocijom hidžaba kao definirajućom odrednicom „identiteta“ Bošnjaka koji se tako dobrovoljno svode na vjersku skupinu pa eto i do pristajanja na konačnu etničku podjelu javne televizije.
Kad se radi o jezicima koje pripadnici sva tri naroda, a i „ostali“, savršeno razumiju onda postoje mnogo djelotvorniji načini postizanja jezičke ravnopravnosti nego što je podjela na tri kanala
Nema, naravno, ništa sporno u vezi s pravom na obrazovanje ili informisanje na vlastitom jeziku. Ali, kad se radi o jezicima koje pripadnici sva tri naroda, a i „ostali“, savršeno razumiju onda postoje mnogo djelotvorniji načini postizanja jezičke ravnopravnosti nego što je podjela na tri kanala.
Ravnopravnost jezika može se recimo unapređivati vođenjem računa o tome da na javnom radiju i televiziji među urednicima i voditeljima programa i među novinarima bude ravnopravna zastupljenost programskog osoblja svih etničkih pripadnosti i jezičkih osobenosti; obezbjeđenjem da u informativnim programima i dijaloškim emisijama – zavisno od teme – govore najpozvanije javne ličnosti bez obzira na etničku pripadnost; da se u u emisijama kulture pojavljuju umjetnici različitih pripadnosti; da se ta jednaka zastupljenost održava i u dramskom, dokumentarnom, muzičkom programu.
Sa stanovišta misije radija i televizije – da služi što cjelovitijem i kvalitetnijem obavještavanju javnosti pa i njenom osposobljavanju za učešće u političkom životu i demokratskim procesima – ova otvorenost za različite poglede i argumente je superioran koncept u odnosu na zatvaranje u vlastite etničke i jezičke zabrane. Ona omogućava i podstiče javni dijalog, nudi kritička osvjetljenja i kompetentnu valorizaciju ideja i projekata na javnoj sceni, potcrtava među nosiocima radio-televizijskog programa odgovornost za profesionalnu objektivnost i radoznalost za interese građana bez obzira na njihovu etničku pripadnost.
Takva javna televizija, otvorena za sve i odgovornasvima, mogla bi biti značajno obogaćena – umjesto da bude dodatno skučena – i otvaranjem regionalnih studija u Banjaluci i Mostaru. Oni bi mogli da imaju i vlastite dnevne informativne emisije u kojima će se detaljnije baviti ključnim regionalnim temama, recimo gajenje voća i proizvodnja vina, poljoprivreda i proizvodnja mesa i mlijeka, proizvodnja duhana a – da ne uznemiravaju današnje najvatrenije zagovornike „kanala koji će brinuti o vitalnim interesima naroda“ – teme korupcije, bogaćenja, nepotizma i drugih zloupotreba vlasti mogli bi ostaviti za zajednički večernji dnevnik.
Ovo što se predlaže – tri kanala na tri jezika za tri naroda – direktni je poziv na godine samoće. Da ne govorim o tome koliko bi dosadne bile vijesti iz Banjaluke i Mostara čija je misija da „vode računa o interesima naroda“, mogu zamisliti pod kakvim bi pritiskom bila televizija vođena tim kriterijem u Sarajevu da služi promociji još nedefinisanih vrijednosti novobošnjačkog „identteta“ i kakvi bi intelektualni autoriteti sudili o tome.
Čini mi se da bi se realizacijom tog projekta u našim realnostima – na najnegativniji način – potvrdila mudrost austrijsko-britanskog filozofa Ludwiga Vitgenštajna (Wittgenstein), 1889-1951, kako su „granice moga jezika granice moga svijeta“. Postali bismo zatočenici malih, skučenih nazora i svjetova.
