Ovih dana, na stotu godišnjicu sarajevskog atentata u kojem je - 28. juna 1914. - mladobosanac Gavrilo Princip ubio austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, što je u istoriji zabilježeno kao povod za početak Prvog svjetskog rata, svjedoci smo široke akademske debate o uzrocima i posljedicama tog rata koja će kad se slegnu emocije potpaljene stogodišnjicom doprinijeti boljem globalnom razumijevanju tog sukoba koji je izmijenio svijet.
Obilje istorijske građe, radova, simpozija i medijskih refleksija predstavljaće za istoričare i svjetsku akademsku zajednicu novi izazov i mogućnosti za upotpunjavanje naučne predstave o Prvom svjetskom ratu. To će - iz te globalne perspektive - i "Sarajevski atentat" i njegovog izvođača dimenzionirati u skladu s njihovom stvarnom ulogom u istorijskim okolnostima u kojima su uslovi i pripreme za sukob svjetskih razmjera trajali i znatno prije "istorijskog pucnja" zbog kojeg se Sarajevu u medijskim i publicističkim refleksijama pripisuje epitet "grada u kojem je počelo i završilo se dvadeseto stoljeće".
Nasuprot ekstremnim, nacionalno inspirisanim, interpretacijama Principove istorijske uloge - heroj ili terorista; mladobosanac ili jugoslovenski nacionalista; ubica ili patriota - Prvi svjetski rat sagledavaće se u dimenzijama u kojima i Princip i Sarajevo imaju tek simboličnu ulogu "startnog pucnja". U tom ratu poginulo je devet miliona vojnika na svim stranama; nestale su četiri imperije - austrougarska, otomanska, njemačka i ruska; potaknuta su ruska revolucija i nacizam u Njemačkoj.
Ljudsko iskustvo velikih ratova može se razmatrati iz različitih akademskih perspektiva.
Jednu - dramatično provokativnu - ponudio je na stranicama Washington Posta Ian Morris, profesor klasike na Stanford Univerzitetu, autor knjige "Rat! Zbog čega je on dobar? Sukob i napredak civilizacije od pračovjeka do robota".
Morris, u članku pod naslovom "Rat, potrebno dobro" u nedjeljnom dodatku uticajnog američkog dnevnika, piše: "Od 1914, izdržali smo svjetske ratove, genocide i od vlada sponzorirano izgladnjivanje, da ne spominjemo građanske napetosti, nemire i ubistva. Ukupno, ubili smo ogromnih 100 do 200 miliona pripadnika naše vlastite vrste. Ali, tokom tog stoljeća živjelo se 10 milijardi života - što znači da je samo 1 do 2 posto svjetskog stanovništva umrlo nasilno".
On priznaje da je rat pakao ali i pita - a kakve su alternative, zaključujući kako je za 10.000 godina sukoba "čovječanstvo stvorilo veća, organizovanija društva koja su uveliko smanjila rizike da će njihovo stanovništvo umrijeti nasilno. Ova bolje organizovana društva takođe su stvarala uslove za viši životni standard i ekonomski rast. Rat nas je učinio ne samo bezbjednijim nego, takođe, i bogatijim".
Tekst je izazvao ekstremno negativne reakcije čitalaca. Rekao bih: upravo kako je autor želio - potakao je razmišljanje i raspravu o ratu i miru u kojoj su do zatvaranje teme zabilježena 693 komentara čitalaca.Tako čitateljka iz Washingtona, ocjenjujući članak "neukusnim i besmislenim" povodom autorovog argumenta da "rat pravi države, a države prave mir" zaključuje kako je zapravo obratno: države prave rat, a mir im omogućuje da postaju bogatije i bezbjednije.
Drugi čitalac kaže kako je tvrdnja da je rat učinio svijet bogatijim i bezbjednijim "uvredljiva i beznačajna osim ako ignorišemo vrijednost ljudskih života; 58.000 Amerikanaca koji su poginuli u Vijetnamu nisu postali bogatiji ili bezbjedniji. Ratne žrtve proširuju se i izvan onih koji su ubijeni ili osakaćeni na ratištu. One uključuju udovice, djecu bez očeva, razorene brakove, veteranska samoubistva i živote progonjene ekstremnom traumom".
Sa bosanskim iskustvom devedesetih, lako se automatski pridružiti kritici Morrisovog teksta, od naslova ("Rat, potrebno dobro") do zaključka kako nas ratovi čine bezbjednijim i bogatijim: dobro - iz tog bosanskog iskustva takođe znamo da je ovo drugo tačno bar kad je riječ o onima koji su bili bliži raspodjeli ratnih donacija ili rodbinski, partijski i ideološki najbliži onima koji su u poratnim godinama uživali privilegije vlasti.
Ali, recite kako je rat „dobro“ bilo kome ko je preživljavao talase "etničkog čišćenja"; koncentracione logore koji su u terminologiji progonitelja nazivani "sabirnim centrima"; poniženja opsade Sarajeva ili Bihaća ili Goražda; onome čija su žena i dijete bili u konvojima izbjeglih i prognanih; ko je preživio genocid u Srebrenici ili izgubio bilo kog svog među 100.000 ubijenih; ko je ostao ponižena manjina u teritorijama pod dominacijom bilo koje etnički isključive vlasti.
Pokušajte i nemojte se čuditi ako dobijete odgovor sličan ovom koji je dobio Morris od jednog od čitalaca: "S koje planete ovaj čovjek dolazi. Kako može neko pokušati da predstavi ubistva velikih razmjera, silovanja i pljačku kao pozitivne? Posebno u ovom danu i vremenu kad se većina slaže da bi sljedeći veliki rat mogao ubiti pola čovječanstva i vratiti preživjele u kameno doba - u najboljem slučaju".