Namjeravao sam ovonedjeljnu kolumnu posvetiti događajima povodom hapšenja komandanta 3. korpusa Armije Bosne i Hercegovine Sakiba Mahmuljina, optuženog za komandnu odgovornost što nije spriječio i kaznio zločine pripadnika odreda El Mudžahid u predjelu Vozuće, uključujući i ubistvo oko 50 ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti 1995. godine. Sa iskustvom iz ratnog terora nad Sarajevom i neposrednim i dokumentarnim uvidom u razmjere i posljedice „udruženog zločinačkog poduhvata“ u drugim područjima Bosne i Hercegovine, dijelim osjećanja nevjerice i gorčine kad se istaknuti branioci Bosne i Hercegovine optužuju za ratna zlodjela i ta su osjećanja potvrđena u više ranijih pokušaja da se u fabrikovanim slučajevima za zločine optuže i neki od najčasnijih heroja odbrane – posebno u slučaju Jovana Divjaka. Ali, koliko god sa tim iskustvima očekivao od državnog pravosuđa da se u vezi s ratnim zločinima i komandnom odgovornošću rukovodi isključivo instrumentima i normama prava – a ne pritiscima na donošenje trenutno politički poželjnih odluka – s osjećajem mučnine sam primio saopštenje o tome kako „SDA najoštrije osuđuje hapšenje“ s uvjerenjem „da je Tužilaštvo BiH podleglo neprimjerenim političkim pritiscima u pravcu izjednačavanja zaraćenih strana i stvaranja vještačkih balansa u procesuiranju ratnih zločina“.
Za to „izjednačavanje zaraćenih strana“ – pa i politički motivisan progon nekih od najistaknutijih branilaca Bosne i Hercegovine – daleko najveću odgovornost snosi upravo SDA. Ta stranka bila je na vlasti svih ovih godina u kojima nije učinjeno baš ništa da se istraže, gone i kažnjavaju počinioci ratnih zlodjela, nad hrvatskim civilima u centralnoj Bosni i srpskim u Vozući i u opkoljenom Sarajevu, i najviši dužnosnici te stranke su „išaretom“, prisustvom masovnom posljednjem ispraćaju Mušana Topalovića-Cace, pokazali da dijele filozofiju oca-osnivača stranke kako je on bio „i heroj i zločinac“ ostavljajući tako utisak u javnosti kako se zlo nekako može balansirati dobrim.
Kad se stranka na vlasti, kao što je SDA, javno oglašava s „najoštrijom osudom“ državnog pravosuđa, ona i sama učestvuje u potkopavanju kulture vladavine prava kao najtemeljnijeg kriterija odanosti evropskom putu i vrijednostima.
Kritika državnih pravosudnih institucija iz SDA kao stranke na vlasti ima praktično iste efekte kao i nipodaštavajuća poruka predsjednika Republike Srpske kako Ustavni sud Bosne i Hercegovine svoju odluku – o neustavnosti 9. januara kao Dana Republike Srpske – „može okačiti mačku o rep“.
Sa te strane – iz vodstva Republike Srpske – u četvrtak je, međutim, došao i potez koji znači eskalaciju antidržavne i antidejtonske retorike i odluka u kojoj mnogi akteri i posmatrači bosanskohercegovačke političke scene vide i generalnu probu koliko se daleko može ići u promociji ideja otcjepljenja tog entiteta ili čak neku vrstu državnog udara: nakon jučerašnjih hapšenja i pretresa koje su u Bosanskom Novom – preimenovanim u Novi Grad – obavili pripadnici državne Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) povodom ratnih zločina nad bošnjačkim stanovništvom te opštine, Vlada Republike Srpske je odlučila – a Narodna skupštine entiteta potvrdila tu odluku – da sve entitetske institucije prekinu svaku saradnju s tom agencijom, te sa Sudom i Tužilaštvom BiH.
S međunarodnog nivoa – iz Ureda visokog redstavnika, delegacije Evropske unije i brojnih ambasada, od američke do japanske, uslijedilo je jednodušno reagovanje:
„Pravosudne institucije i organi za provođenje zakona na državnom nivou imaju nadležnost da djeluju u punom kapacitetu na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Ta se jurisdikcija ne smije osporavati i mora se u potpunosti i bezuvjetno poštovti. Entiteti imaju ustavnu obavezu da djeluju u skladu s odlukama institucija Bosne i Hercegovine“.
Ovaj potez visokog rizika aktuelnog vodstva RS idućih dana će se prelamati na dva nivoa: međunarodnom – gdje se došlo do tačke kad će se vidjeti imaju li svjetski nadzornici projekta mirne Bosne instrumente i volju iznad „bezube“ osude i retorike, ali i entitetskom
Ovaj potez visokog rizika aktuelnog vodstva Republike Srpske idućih dana će se prelamati na dva nivoa: međunarodnom – gdje se došlo do tačke kad će se vidjeti imaju li svjetski nadzornici projekta mirne Bosne instrumente i volju iznad „bezube“ osude i retorike, ali i entitetskom – jer se čini da ovog puta Dodikov tim nije tražio ni dobio prethodnu saglasnost drugih uticajnih entitetskih stranaka za ovaj ekstremni izazov državnim i međunarodnim insitucijama.
Tako državni ministar bezbjednosti Dragan Mektić u reagovanju na odluku Dodikove vlade podsjeća kako je u vrijeme kad je Dodikova stranka bila u državnoj vlasti „pretreseno deset policijskih stanica, četiri opštine i dvije mjesne zajednice i niz drugih objekata“ ali da reaguju tek sada kad su te nadležnosti preuzeli predstavnici opozicionog Saveza za promjene: Mektić naslućuje da se u ovoj eskalaciji osporavanja nadležnosti državnih institucija radi o bježanju od suočavanja sa „ozbiljnim istragama gdje su pokradene, opljačkane i izvučene ogromne pare“ za šta će „neko ipak morati da odgovara“.
Predsjednici dviju vodećh opozicionih stranaka u Republici Srpskoj u izjavama za Radio Slobodna Evropa takođe zapažaju „čudno i ostrašćeno“ reagovanje entitetske vlade (Branislav Borenović-PDP) i pozivaju „da sjednemo za sto i vidimo postoji li način koji ne bi izazivao političke tenzije u BiH svaki put kada se uhapsi neko za ratne zločine“ (Mladen Bosić-SDS).
Hoće li se – u atmosferi „prekida saradnje“ ili čak neformalnog „državnog udara“ – bilo ko baviti i obavezama iz potpisane odanosti evropskom reformskom projektu?