Početkom ove nedjelje na Internetu je buknula vijest i rasprava o tome kako je najtiražniji bosanskohercegovački dnevnik falsifikovo „veliku anketu podrške“ svom osnivaču kao – kako se nedjeljama tvrdi sa stranica tog lista - „žrtvi montiranog političkog procesa“. U toj anketi tako je uz izjavu navodnog „Dževada Aličića iz Zenice“ o tome kako „ubice, silovatelje i ratne zločince pravosudni organi puštaju iz pritvora nakon nekoliko dana, a ovo traje mjesecima“ objavljena i „Aličićeva fotografija“ na kojoj su pismeniji korisnici društvenih mreža prepoznali britanskog komičara. Express-pretragom istog dana su utvrdili da je na isti način, pod lažnim imenom i s tuđom fotografijom, objavljeno najmanje pet takvih „izjava“. Događaj je postao povod masovnog ismijavanja na Internet portalima, a jedan učesnik foruma na portalu klix.ba uz gore citiranu „Aličićevu izjavu“ postavio je i fotografiju britanske kraljice pod njenim prepoznatljivo elegantnim plavim šeširom potpisanu kao „Nana Fikreta Ploho iz Teočaka“.
Zloupotrebu medija za stvaranje „poželjnog javnog mnjenja“- pa i za masovne mobilizacije za svakojake ideologije i čak ratove - nije, naravno, izmislila sarajevska redakcija odana svom utemeljitelju niti su samo u tom listu izmišljali izjave i imena navodnih sagovornika.
Postoje o tome temeljito dokumentovani i regionalni i globalni primjeri.
Od onih na našim stranama – najčuveniji je primjer „događanja naroda“ na stranama najstarijeg beogradskog dnevnika Politika u zloglasnij rubrici „Odjeci i reagovanja“. Na talasu „antibirokratske revolucije“ Slobodana Miloševića taj list je – kao svoj doprinos „progovaranju naroda“ – početkom jula 1988. širom otvorio strane za do tada nezamislivo proizvođenje i odstrel „neprijatelja“. Na meti te rubrike našli su se svi koji su se suprotstavljali Miloševićevom pohodu za mijenjanje jugoslovenskog federalnog uređenja: najprije „šiptarski“ pa vojvođanski „separatisti“, zatim rukovodstvo Crne Gore, pa hrvatski i slovenački političari koji su iskazivali solidarnost s pokrajinskim rukovodstvima i zabrinutost zbog jednostranih promjena ustava pod parolom „narod će određivati granice Srbije“, pa onda bosanski „muslimanski fundamentalisti“. U toj rubrici svoju priliku da preko noći steknu status „uglednih intelektualaca“ prepoznali su brojni nosioci nastavnih i naučnih zvanja bez ikakvih značajnijih radova i oni su bili najčešći autori tekstova u kojima se pozivalo na odbranu „vekovnih ognjjišta“ i „kolevke srpstva“ i dokazivalo se kako je Srbija „svuda gde su srpska groblja“. Kako je redakcija – izborom, učestalošću i naslovljavanjem pisama – pomjerala metu svojh napada tom javnom odstrelu „neprijatelja“ i „izdajnika“ pridruživali su se i novinari i umjetnici, vojna lica i bivši partizani, penzioneri i provincijski učitelji. Zanimljivo je da se rubrika pojavila na dan „mitinga Srba i Crnogoraca s Kosova“ u Novom Sadu 7. jula 1988. a da je ugašena na dan mitinga opozicije protiv Miloševića 9. marta 1991.
O njenom uticaju u raspirivanju srpskog nacionalizma, mržnje pa i ratova, objavljene su brojne studije a jednu od najtemeljnijih napisao je bivši glavni urednik Politike Aleksandar Saša Nenadović, koji je smijenen sa te funkcije u vrijeme partijskog obračuna sa „srpskim liberalima“ predvođenim Markom Nikezićem i Latinkom Perović sedamdesetih godina. Nakon 39 godina i šest mjeseci rada u Politici, Nenadović je odlučio: „Moj tekst o Politici i Odjecima i reagovanjima bio je i moj rastanak s Politikom i tom kućom“.
Od svjetskih skandala s krivotvorenim izjavama i sagovornicima – u najsvježijem sjećanju je slučaj repotera „Njujork tajmsa“ Džejsona Blera (Jason Blair): ovaj 27-godišnji reporter koristio je u tekstovima izjave i imena ljudi koje nikada nije sreo, opisivao mjesta na kojima nikad nije bio, i kad je to 2003. otkriveno, interna istraga našla je da je problematično najmanje 36 od njegova 73 objavljena teksta. Izdavač i predsjednik Njujork tajmsa, čija je porodica tada imala većinsko vlasništvo nad listom punih 107 godina, rekao je kako je to „ekstremno iznevjeravanje povjerenja i najniža tačka u 152-godišnjoj istoriji lista“.
Tu prestaje svaka sličnost sa skandalom u najtiražnijem bosanskohercegovačkom dnevniku.
U Njujork tajmsu su, naime, zbog izmišljenih izjava u tekstovima jednog reportera osim njega ostala bez posla i dvojica prvih ljudi redakcije. U bosanskom slučaju – redakcija je svu odgovornost prebacila na dopisnika iz Zenice i ne započinjući razgovor o uređivačkoj politici u kojoj se vode neprestane kampanje osude i promocije odabranih političkih i poslovnih protivnika i saveznika i u kojoj, kao u Politici osamdesetih, opskurni pretendenti na akademsku ili novinarsku slavu ili političke i diplomatske karijere – pa tako i provincijski dopisnici – pišu ili čak izmišljaju tekstove, „mišljenja“ i ankete koji imaju trenutnu potražnju i upotrebnu vrijednost i koji će im preko noći obezbijediti status „uglednih bošnjačkih intelektualaca“, „vodećih pisaca i novinara“, „uvaženih analitičara“ i autoriteta za teme u najširem spektru: vladavije prava, korupcije, kriminala, evropskih integracija, političkih intriga i trgovine uticajem. A kada se dogodi da redakcija bude uhvaćena u krivotvorenju „najšire podrške“ onda ona, uz „duboko izvinjenje bh. javnosti“ poručuje „onima koji stoje iza dugogodišnje hajke protiv našeg lista ... da nas ni ovakvim smišljenim podvalama neće uplašiti i ućutkati“.
„Istina je najjače oružje, a mi se istine ne bojimo“ – poručuju javnosti, odgovarajući tako na pogrešno pitanje po vlastitom izboru. Pravo pitanje nije, naime, da li se boje nego da li se stide.