Odavno nisam čuo ili pročitao izjavu koja je toliko nesrazmjerna stvarnom značaju događaja o kojem govori kao što je bila izjava Nermina Nikšića nakon što je 20. septembra izabran za predsjednika Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Tada je – u ponesenosti trenutkom – rekao: „Ovo je velika pobjeda ne samo za SDP, nego i za Bosnu i Hercegovinu“.
Ne bih iz toga izvlačio neke konačne zaključke o ličnosti ili kapacitetima pobjednika na unutarstranačkim izborima, jer nije usamljen u pripisivanju sebi značaja koji stranački lideri objektivno nemaju na duboko podijeljenoj bosanskohercegovačkoj političkoj sceni (što bi rekao narod: „Vide sebe preko sebe“), ali tek će vrijeme pokazati da li je Nikšićev izbor dobra vijest i za samu stranku i za Bosnu i Hercegovinu.
U vezi sa SDP – najveći izazov novoizabranog, ali ne i sasvim „novog predsjednika“, jer je tu dužnost obavljao u vremenu od povlačenja Zlatka Lagumdžije do stranačkih izbora, je pitanje: ima li Nikšić, sa budućim saradnicima, kapacitet da se uzdigne iznad vlastite sjenke „čovjeka kontinuiteta“ i da mobiliše i ojača stranku u artikulisanju i provođenju ideja koje će obnoviti povjerenje šire javnosti koje je u dramatičnim razmjerama izgubila od vremena izbornog uspjeha 2010. do izbornog debakla 2014. godine.
U vezi s Bosnom i Hercegovinom – nema baš nikakvog osnova da se Nikšićev izbor proglašava njenom „velikom pobjedom“: treba podsjetiti da je na te unutarstranačke izbore izišlo ukupno 20.195 članova, dakle – apstinirala je četvrtina registrovanih SDP-ovaca, a za Nikšića su glasala 12.883 ili 64 posto onih koji su izišli na te izbore. To nisu brojke koje bilo šta konkretno obećavaju Bosni i Hercegovini.
Ona će svoj odnos prema predsjedniku i njegovoj partiji tek iskazati na sljedećim lokalnim izborima 2016. ili opštim izborima 2018.
Do tada – velike pobjede za Bosnu i Hercegovinu mogu postizati samo njeni sportski reprezentativci, poput kadeta košarkaša ili atletičara Amela Tuke, a promjene na čelu političkih partija pa i najava novih koalicija su ipak samo personalne „pobjede“ i „porazi“ kakvih smo se nagledali ovih godina upornog zaostajanja Bosne i Hercegovine za susjedima i za Evropom.
To iskustvo – sa svečanim objavljivanjem novih koalicija i njihovim raspadom koji je uvijek vodio novim blokadama – nalaže izvjesnu rezervu i prema najnovijim najavama saradnje dvije doskora ljute rivalske bošnjačke stranke, SDA i SBB, odnosno njihovih vođa Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića. Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Mustafa Cerić razgovoru uz bajramski ručak u Sarajevu ove dvojice – „i to baš na Bajram“ – pridaje težinu „najznaćajnijeg političkog i nacionalnog poteza u sljedećih pet, deset i pedeset godina za bošnjačko uspravljanje i ispravljanje kičme“.
„Ima li iko u Bošnjaka da nije obradovan ovom viješću? Nema, i ako ima, onda je to njegova bruka i neka ide na njegovu štetu“.
Pridavanje takvog značaja bajramskom ručku dvojice stranačkih vođa, do neformalne fetve bivšeg visokog vjerskog autoriteta da je odsustvo radosti pred takvim činom „vaša bruka“, poziv je na bezuslovnu podršku već i obećanju „bošnjačkog jedinstva“ kao da niste – sa svima koji prate bosanskohercegovačku političku scenu – godinama pratili razmjenu najžešće verbalne artiljerije u kojoj je Izetbegović o Radončiću govorio kako je „čovjek koji permanentno pravi konflikt i nered u ovoj državi“ a ovaj o njemu kao vođi državne mafije, odgovorne i za politička ubistva, uz optužbu kako je i njegova majka skupljajući u ratu zlato za pomoć Bosni i Hercegovinu tražila da se ostavi jedna vreća i za njenog Bakira.
Poziv na radovanje zbog „velikog bošnjačkog pomirenja“ – u kojem su, kako piše bivši reis „cijeli narod i država pobjednik“ – je u najmanju ruku preuranjen: tek, naime, treba vidjeti kako će ova najnovija koalicija poredati i provoditi prioritetne poslove u projektu približavanja evropskim integracijama. Takođe – kako će očekivano jačanje bošnjačkog jedinstva doprinijeti pronalaženju, pridobijanju i pozitivnom doprinosu partnera među vanbošnjačkim strankama? Do sada se pokazalo da pretpostavljeno „probosanske snage“, koliko god zavodljiva bila njihova patriotska retorika o „stopostotnoj državi“, nisu proizvodile korespondirajuće rezultate: naprotiv – njihovo odbijanje „aprilskog paketa“ ustavnih promjena 2006. godine vodilo je slabljenju i zaostajanju umjesto obećavanom jačanju države.
Sa takvom predistorijom, pomirenje dvojice višegodišnjih protivnika nekako me više podsjeća na doživljenu scenu iz krčme kraj druma u Bosanskoj krajini sedamdesetih godina prošlog vijeka: Lokalni kabadahija udara pivskom flašom za šank i glasno traži kavgu („Ima li ko da bi se pobio?“). Krčma je zanijemila ali je uskoro ustao drugi kavgadžija: „Evo mene!“ – rekao je prilazeći onom prvom. Umjesto očekivane tučnjave, ovaj ga je zagrlio, i opet se okrenuo uplašenim gostima: „A ima li ko da bi protiv nas dvojice?“