Prošlonedjeljna presuda Radovanu Karadžiću izazvala je – očekivano – ekstremno suprotne reakcije u bošnjačkoj i srpskoj javnosti.
Među Bošnjacima, i posebno među predstavnicima brojnih udruženja žrtava rata, nezadovoljstvo presudom fokusira se uglavnom na dvije tačke.
Prva je – to što je Karadžić osuđen na 40 godina zatvora a ne na maksimalnu doživotnu robiju: predstavnici porodica žrtava insistiraju kako nikakva presuda na može nadoknaditi njihov gubitak i patnju, ali da je baš zato bilo šta ispod maksimalne kazne nedovoljno i čak uvredljivo.
Druga – to što je presuda potvrdila da je genocid počinjen samo u Srebrenici ali je u sedam drugih opština proglasila Karadžića odgovornim za istrebljenje, progone, ubistva i transporte nesrpskog stanovništva, ali ne i za genocid.
U najvećem dijelu srpske javnosti, presuda Karadžiću predstavlja se kao antisrpska "selektivna pravda" i potvrda da je Tribunal "politički sud" koji "sudi samo Srbima".
Taj prevlađujući narativ – u kojem se građanima i na jednoj i na drugoj strani u izjavama najviših izabranih zvaničnika, iz medija koji nastavljaju njegovati uređivačke kriterije ratnohuškačkog novinarstva devedesetih, od savršeno uštimanih medijskih i kvaziakademskih propovjednika nacionalne isključivosti u tumačenju devedesetih – nude nove doze nepomirljive "naše" i "njihove" istine i podozrenja, pa i prezira prema i antisrpskoj i antibošnjačkoj međunarodnoj zajednici, učvršćuje osjećanje planetarnih zavjera i nepravdi i savršeno služi održavanju na vlasti nacionalističkih vođa i politika.
Iz tih krugova insistira se kako i Haški tribunal i njegova presuda Karadžiću, kao i najnovija oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju, više doprinose poticanju novih napetosti i sporova nego pomirenju u regionu.
To se – za ovih nedjelju dana od izricanja presude Karadžiću – i pokazuje kao tačno, ali je za te prigovore o proizvođenju novih svađa Tribunal u Hagu potpuno pogrešna adresa.
Nije, naime, Tribunal stvarao javnost u kojoj riječ vođe – o međunarodnoj zavjeri i komšijskim mržnjama kao motivu za donošenje "prestrogih" ili "preblagih" presuda – ima veću težinu i uticaj na raspoloženje javnosti nego hiljade stranica dokumentovanog obrazloženja presude.
Tribunal se nije mogao baviti retroaktivnim prevaspitavanjem nacionalističkih vođa koji bi nekako i prihvatili istoriju jednakih krivica, u kojoj bi jednako bili suđeni kreatori i vođe udruženog zločinačkog poduhvata koji kulminira u genocidu i komandant odbrane u opkoljenoj i terorisanoj bosanskoj kasabi.
Tribunal se nije mogao baviti retroaktivnim prevaspitavanjem nacionalističkih vođa koji bi nekako i prihvatili istoriju jednakih krivica, u kojoj bi jednako bili suđeni kreatori i vođe udruženog zločinačkog poduhvata koji kulminira u genocidu i komandant odbrane u opkoljenoj i terorisanoj bosanskoj kasabi; u kojoj bi 3,5 godišnji teror nad Sarajevom – snajperskom, minobacačkom, artiljerijskom vatrom – bio nekako poništen zločinima odmetnih komandanata odbrane grada; i po kojoj su u nekim od masovnih masakra poput onih na Markalama "Muslimani granatirali sami sebe kako bi izazvali međunarodnu intervenciju".
Povodom presude Karadžiću, srpski politički prvaci s obje strane Drine zaokupljeni su, prije svega, pitanjem šta bi ona mogla da znači za Srbiju i Republiku Srpsku, nipodaštavanjem Tribunala kao "političkog suda" i nastojanjem da se "drugima" pripiše odgovornost što u regiji još nema pomirenja, pri čemu su sami zainteresovani samo za pomirenje pod njihovim uslovima: da se nekako sporazumijemo da su "svi činili zločine" i da "svima treba da se sudi" bez i najmanjeg uvažavanja postojanja i genocidnih razmjera udruženog zločinačkog poduhvata.
Neposredno nakon rata lično sam učestvovao u nastojanjima da se u našim krajevima poradi na projektu "istina i pomirenje" i bio sam potpuno ubijeđen kako su oba sastojka – i istina i pomirenje – jednako značajni i da pomirenja bez istine i ne može biti.
"Istina" bi u vezi s ratovima devedesetih podrazumijevala uvažavanje međunarodno-pravo utvrđenih činjenica i poštovanje za žrtve zločina i saosjećanje s njihovim najdražima. To je elementarni preduslov pomirenja.
Poricanje zločina – čak više puta presuđenog genocida u Srebrenici – sve do toga da se kao "pobjeda srpske diplomatije" proslavlja ruski veto na rezoluciju o osudi tog zločina; herojski dočeci haških osuđenika i imenovanje javnih ustanova u Republici Srpskoj po njenom utemeljitelju osuđenom za genocid, istrebljenje, ubistva, progone i transporte nesrpskog stanovništva, nikako ne bi moglo da se razumije kao želja za pomirenjem.
Bošnjački politički prvaci, i tokom i nakon rata, propustili su da daju iskren doprinos projektu "istina i pomirenje".
Po cijenu da među zagovornicima crno-bijele "istine" o devedesetima, kako su sva zla počinili samo "drugi", budem okrivljen za "izjednačavanje krivice" – ponoviću ono što sam više puta napisao u ovoj kolumni. Bošnjački politički prvaci, i tokom i nakon rata, propustili su da daju iskren doprinos projektu "istina i pomirenje". Nikada nisu istražili i na odgovarajući način kaznili zlodjela pretežno nad Srbima tokom opsada Sarajeva, dozvoljavajući s najvišeg nivoa – u izjavama Alije Izetbegovića – da su njihovi počinioci mogli biti "i heroji i zločinci", niti su ikada istražili i kaznili zločine mudžahedina nad srpskim i hrvatskim civilima u centralnoj Bosni.
U odsustvu iskrene želje, "na svim stranama", da se istraži – i uvaži – istorija devedesetih, procesi pred Haškim tribunalom najpouzdaniji su izvor budućih proučavanja našeg vremena.
