Veoma rijetko – i nerado – na ovom mjestu odgovaram čitaocima koji se ne slažu s mojim gledanjima na Bosnu i Hercegovinu, njeno okruženje i međunarodni angažman s tim u vezi: od neslaganja mnogo više bi me pogađala njihova ravnodušnost. Tako s poštovanjem primam i sumnjičavi osvrt poštovanog čitaoca na prošlonedjeljnu kolumnu u kojem kaže: Ko o čemu Kemal o „poznavaocima balkanskih prilika u Vašingtonu i Briselu“ a povodom najave kako će međunarodni partneri tražiti od Srbije da usmjeri svoje sljedbenike u Bosni na put proevropskih reformi ili će – u protivnom – i evropske aspiracije Srbije trpjeti zbog njene prećutne ili ponekad i direktne podrške opstrukcionašima u Bosni i Hercegovini.
Ako prigovor „ko o čemu Kemal o poznavaocima balkanskih prilika“ malčice naginje na diskvalifikaciju po imenu i porijeklu – jer šta bi nepristrasno imao da kaže neki Kemal o nama – možda će čitalac biti malo otvoreniji za razgovor ako posluša šta o tom međunarodnom uticaju na balkanske odnose kaže, recimo, Milorad Dodik govoreći za „Novosti“: „Vučić mi je predočio svoj stav o tom pitanju. Rekao mi je šta su mu o svemu kazali svjetski zvaničnici s kojima je razgovarao. Srpska nikada neće dozvoliti sebi da napravi neki problem Srbiji“.
Sa malo treninga u „čitanju između redova“ savršeno je jasno koliko je upravo međunarodni faktor doprinio da Vučić „zamoli Dodika da preispita odluku o referendumu“.
Takođe – nije nikakva tajna šta o odgovornosti Srbije za poticanje pozitivnih pomaka u Bosni i Hercegovini misle „dobri poznavaoci balkanskih prilika u svijetu“.
Recimo -- Daniel Serwer, bivši američki diplomata sa iskustvom iz dejtonskog mirovnog procesa, a danas profesor i analitičar, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa:
„Da bi odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine mogli da se relaksiraju, tokom posjete Predsjedništva BiH Beogradu premijer Vučić bi trebalo vrlo jasno da saopšti da je sagovornik Beograda Sarajevo i da bi bosanski Srbi trebalo da gledaju u Sarajevo kao u svoj glavni grad.“
Ili – Edward Joseph (Džozef) u autorskom tekstu u dnevniku The New York Times:
„Slijediti takve poput gospodina Dodika da prijete otcjepljenjem Republike Srpske od Bosne je korak prema opravdavanju srpskog ratnog projekta. Srebrenica stoji – i mora uvijek stojati – kao crvena linija protiv srpskih maksimalističkih aspiracija.“
Ako ova akademska razmišljanja bivših diplomata, koji su učestvovali u nastojanjima da se zaustavi rat u Bosni i Hercegovini devedesetih, nemaju težinu „zvanične politike“, možda će ubjedljivije zvučati poruka Viktorije Nuland, pomoćnice američkog državnog sekretara za evropske i euroazijske poslove:
„Dvadeset godina nakon Dejtona, nesavjesno je da se i dalje javno dovodi u pitanje jedinstvo zemlje od onih koji žele da blokiraju reforme rizikujući pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. Evropska unija je ponudila Bosni i Hercegovini perspektivu članstva i prošlog mjeseca je aktivirala Sporazum o stabilizaciji i pridruženju, ali političari nastavljaju da stavljaju etničke i stranačke interese ispred osnovnih socijalnih, ekonomskih i političkih reformi potrebih za napredak.“
Kad sam, u prošlonedjeljnoj kolumni spomenuo nastojanje međunarodnih diplomata da ne ostave utisak „miješanja u unutrašnje poslove“ balkanskih država još nije bio objavljen intervju s britanskim ambasadorom u Beogradu Denisom Kifom (Keefe) u dnevniku „Danas“ pod naslovom „Dobro je što je Vučić rekao Dodiku da razmisli o referendumu“ u kojem ambasador – na pitanje kakav bi odnos vlada Srbije trebalo da ima prema Dodiku – kaže:
„Ne bih da premijeru govorim kako da se ponaša prema gospodinu Dodiku. Ali mislim da je vrlo važno da predsednik Vlade i Vlada mogu da imaju pozitivnu ulogu u nekim situacijama. Na primer, kada je gospodin Dodik predložio referendum u RS, predsednik Vlade mu je poručio da razmisli o tome. Referendum je vrlo opasan jer je protiv svih obaveza, dogovora svih lidera u BiH. Koči napredak ka EU i odvlači pažnju od stvarnih društvenih i ekonomskih problema sa kojima se građani susreću. Ne vidim kako može to da doprinese pomirenju i napretku BiH.”
Ili, kad sam spomenuo kako će međunarodna zajednica odnos prema Srbiji određivati zavisno i od njenog odnosa ne samo prema BiH nego i prema Kosovu, imao sam u vidu i odgovor Viktorije Nuland u intervjuu za TV Srbije na pitanje “ima li budućnosti za Srbiju u Evropi bez priznanja nezavisnosti Kosova?”
“Mi priznajemo Kosovo kao nezavisnu zemlju. Voljeli bismo da vidimo sve evropske zemlje da idu u tom pravcu. To je, ponovo, dio zaokruživanja karte Evrope, dio ideje življenja jednih pored drugih kao dobri susjedi s jasnim pravnim razumijevanjem među vama. Vi ćete svi morati da se nosite s tim pitanjima. Očito, dijalog između Prištine I Beograda je ključni dio toga. To je način normalizacije vaših odnosa, nadam se, konačno, u tom pravcu, ali vi ćete morati da učinite taj izbor.”
Možete ukratko sumnjati u obaviještenost, ili dobru volju, komentatora ali će se “molbe” za prihvatanje i promociju evropskih vrijednosti i standarda na stranim jezicima množiti – sve dok ne budu uvažene.